Redakcija Prosinac u srcu
Piše: Denis Kožljan
Godinama uvijek ista priča, ali zaista ista, pomalo zastrašujuća… Mislite samo za mene? Neeee, vjerujte ima nas još istog mišljenja… Kakvog, reći ćete? Pa, zar nije prosinac najljepši, najčudniji, najveseliji mjesec u godini. Mjesec kojemu ne mogu odoljeti ni djeca, ona najmanja ali vjerujte ni odrasli.
Vrijeme je to kažu darivanja, u crkvenoj odnosno liturgijskoj godini, vrijeme Došašća, rođenja Spasitelja… I je, zaista je to istina, najsvetija, najčistija istina jer ponajprije Sveti Nikola najavljuje susret i svoj blagoslov putnicima, mornarima, noseći djeci, dobroj, darove u čizmice. Odmah za sedam dana slijedi Sveta Lucija kad sijemo pšenicu, a koja bi nam trebala osvjetliti život tame, težine svakodnevice, vrijeme razdora, mržnje i otvoriti oči . U međuvremenu, ulice, kako grada tako i sela, okićena tisućama lampica, izlozi natrpani svakakvim drangulijama, glazbom, glasnom, reklamama, a poruke – sadržajnije, nigdje… Uhhhh, žalosna sam svijete, jako sam žalosna, dozvolite mi da kažem i depresivna i najradije bih nekako preskočila ovaj mjesec da je to moguće. No, nije, realnost je to, surova realnost u kojoj laži, sodome i gomore, jal, taštine i još mnogo toga nečistog, pobjeđuje ono dobro, ono lijepo, ono zbog čega je zapravo decembar, mjesec kad se okupljamo kod obiteljskog stola, slavimo Njegovo rođenje, ulazimo u Novu godinu.
A meni, a meni možda i još nekome, mojih godina, mojih pogleda na život, u prosincu, potrebno je samo malo, samo mrvičak mira, mira u duši, djelić slobode u kojoj bih mogla meditirati, nahraniti pore duhovnog postojanja i čistog srca ali i snažnog duha, pomaknuti kazaljke naprijed… Nisam sigurna, može li se to dogoditi, uz ovu silnu buku shoppingiranja, rasipavanja novca za darove, djeci, unucima, pakete ispod bora… Ahhhhh… A gdje nam je novac… a gdje nam je neka svjetlija perspektiva, postoje li uopće još radna mjesta i neka budućnost za ovu našu istu djecu kojoj silno želimo ugoditi , mi roditelji, pa onda zašto ne, istrošiti se do besvjesti, materijalnim prikriti prazninu unutarnjeg…Udrimo zato brže bolje, kupujmo skupocjene Božićne jelke, siječimo šume, kupujmo svjetlucave trakice i najsjajnije zvijezde za navrh ukrasnog drvca.
Možemo li mi to? Ha… možemo li?… Valjda možemo, što i ja pitam gluposti… Treba se pokazati, sad za blagdane, kao i svake godine, treba se prežderavati, odojcima, slatkišima, opijati šampanjcima… A oni bolesni, nemoćni, napušteni od zdravih, bogatih i sretnih ljudi? Što s njima? Kako njima pomoći, njima koji su se iz tko zna kojih razloga našli na stramputici života, na vjetrometini strasti i ne pomažu im više vapaji jer ih nitko i ne čuje… A ja… a ja? Ja vjerujte još uvijek tražim samo malo, barem malo mira, tišine i iskrenosti u duši, da bih našla koji kutić mjesta u mom srcu i dodirnula rukom promrzlog putnika na vječitom peronu čekanja boljeg sutra.
