Redakcija U priči Nikole Šimića Tonina Lipa hodžina ćer radnja se odvija oko prošnje hodžine kćeri Sabahete, čiji otac, novi hodža Kotorskog, dolazi na tu poziciju kao nijedan hodža do sada – preko novinskog oglasa. Prošnja se odužila jer se Sabaheti nitko ne čini adekvatnim mužem, odnosno, svi prosci za ruku lijepe Sabahete nude isključivo materijalna dobra: od dukata, preko zemlje i šuma do ovaca i koza, a kako kaže sam hodža:
Niko ništa o ljubavi i poštenju ne divani.
Čuvši priče o ljepoti i prošnji mlade Sabahete, u Kotorsko iz Gradačca dolazi Rifat koji osim vlastitog života ne posjeduje ništa. Okladivši se s cijelim selom da će dobiti Sabahetinu ruku, Rifat nakon razgovora s hodžom i Sabahetinim pristankom napokon postaje njezinim odabranikom, a od dobitaka na okladama odustaje potvrđujući svoju ljubav i iskrene namjere.
Tema i ideja priče nameću se tako same od sebe: vrijednost ljubavi nad prividnom vrijednosti imetka i prolaznih, ovozemaljskih stvari. Međutim, narativni univerzum priče ne gradi se na toj idejno-tematskoj osnovi već na onoj povijesnoj i mitološkoj. Uvodeći nas u svijet priče autor ističe staru poslovicu koja datira još iz doba pohoda Omer-paše Latasa, koja je obilježila povijest sela Kotorsko: ”Baška Turci, baška Kotorani”.
Krećući se Bosanskom Posavinom 1850. godine da uguši bunu Posavaca, Omer-paša utaborio se u selu Kotorsko kako bi skupio čamce za prijelaz preko rijeke Bosne. Njegov je dolazak značio i obavezu Kotoranima da snabdiju Omer-pašu i njegovu vojsku životnim potrepštinama, što je Kotoranima predstavljalo veliki problem. Pritisnuti teretom obaveza prema Omer-paši, jedan se Kotoranin dosjetio da pita pašu do kada ostaje. Paša mu na to odgovori da će sačekati petak, klanjati džumu i poslije molitve otići iz Kotorskog. Lukavi Kotoranin okupio je sumještane i predložio im da klanjaju džumu u utorak, na što su ovi pristali. Omer-paša je bio iznenađen što će se džuma klanjati u utorak umjesto u petak, ali su mu Kotorani rekli da su oni malo drugačiji. Paša je odgovorio: ”Baška Turci, baška Kotorani”[1], klanjao džumu u utorak i, kako je obećao, otišao iz Kotorskog.
Zapisima potvrđena povijesna podloga priče (razina fakcije) koegzistira s drugom, mitološkom podlogom priče – narodno pamćenje Kotorana vezano uz anegdotu s Omer-pašom – te se isprepliće s razinom literarne fikcije – priča o prošnji hodžine kćeri.Na mitološkoj matrici, anegdodi iz povijesti, o drugačijim i lukavim Kotoranima koji su se rješili obaveze prema Turskoj vojni, izgrađen je značenjski sustav priče. Onako kako su se svojom lukavošću i ”drugošću” riješili Turaka, tako su, kako već moraju nabaška biti, mimo svih pravila i običaja preko novinskog oglasa doveli u selo novog hodžu. Novi hodža i kćer, lukavošću i ”mudrolijama” šire krug potencijalnih prosaca: njih dvoje slože jednu mudroliju tako da svatko tko nije bio na divanu s hodžom pošalje do Bajrama zapis o prošnji pa će između sebe odlučiti koji je prosac odgovarajući. Čuvši za to, Kotorani se međusobno klade tko će pogoditi Sabahin usud, a ulažu od boce rakije do pola imanja. Privučen glasom o lijepoj Sabaheti, ali pošto oskudjeva materijalnim dobrima, Rifat se okladi u svoj život. Međutim, lukavost krasi i tog pridošlicu – iza leđa Kotorana odlazi do hodže na razgovor, a pošto Sabaheta pristane na prosidbu, postaje njezinim odabranikom čime dobije sve oklade i izdašan imetak. Ipak, lukava je i Sabaheta pa testira njegovu ljubav tako što mu otkriva da zna za oklade, a Rifat od njih bespogovorno odustaje. U tom se smislu lukavosti i ”drugosti” uspostavljaju sljedeći odnosi: Kotorani – Turci; Kotorani – hodža; hodža – prosci; Rifat – Kotorani; Sabaheta – Rifat.
Ispreplitanjem navedenih triju razina uspostvljena je struktura kompozicije kao tri koncentrična kruga: povijesna fakcija – mitska predaja – literarna fikcija. Postupkom ispreplitanja faktivnog i fiktivnog, autor zamagljuje granice potonjih kategorija relativizirajući odnos prema povijesti. Priča njeguje, dakle, ideju i literarne postupke nasljeđene iz (novo)povijesnih romana andrićevskog tipa, gdje pod teretom povijesti uvijek pati ”mali” čovjek, odnosno narod, koji je u ovom slučaju prevario samu povijest i tu povijest nanovo (sada) ispisuje.
Motiv prevarene povijesti odnosno narodnog elementa u priči simptomatičan je. Narod se (ali i pripovjedač), naime, koristi štokavskim dijalektom ikavskog refleksa jata:
Sva su bosanska sela i vaka i naka, i uš i šuš, ali nigdi ni jedno nije priko đerida našlo hodžu.
Ikavica u priči figurira kao subverzivni element u odnosu na standardnu ijekavicu današnje Bosne i Hercegovine. Nekada dominantna ikavica, uslijed turbulentnih povijesnih zbivanja vezanih uz migracije autohtonog življa bosanskog podneblja zbog sve dubljeg prodiranja Osmanlija na ta područja, nametanja srpskohrvatskog standarda u nedavoj povijesti i kojekakvih inih razloga, ustupila je mjesto ijekavskom standardnu, čime se drastično promjenila dijalektološka slika današnje Bosne i Hercegovine. Ikavicom autor pokušava ispraviti povijesnu nepravdu, ali i utvrditi ikavicu u svijesti čitatelja kao govornu varijantu koja je egzistirala u živom narodnom govoru kao autohtoni izričaj življa Bosanske Posavine, odnosno Bosne.
Izuzev dominante ikavice, jezik obiluje turcizmima (đeride, avaz, insan…) i arhaizmima (vascili, šiša, čokanj…), a stilom dominira narodni izričaj:
Šćorlo svit sa svih strana. Sva njihova dobra i zla s njima u hodžinu kuću, a kući se posalametilo. Nadima se i širi. Svaki prst svake ruke, svake šćeke što se lati u kuću unosi, a ni jedan, ni što je crno pod noktom ne iznosi. Sva kuća stoji na hodžinoj ćeri. Kuću ona drži, matere nejma. Ali nju ne gledaju zbog toga, oči vuku na lipotu, a misli na miraz koji svakim danom buja ko krava kad se napase diteline, pa napije vode. Puknit će ne bude l’ kakve promine u kućanstvu, kakve udaje.
Narodni izričaj također opravdava vulgarizme kojima se pripovjedač služi, jer su u službi vjerodostojne predodžbe narodnog govora koji njima ne oskudijeva.
Likovi u priči su plošni, o njima ne doznajemo gotovo ništa osim njihovog socijalnog statusa, paralelno tome, životnog imetka i trenutnih životnih preokupacija. Fizionomijom su prepušteni na maštu čitatelju, s izuzetkom naglaska na ljepotu hodžine kćeri, a njihove karakterne osobine ilustrirane su u kratkim crtama: hodža je dobar i mudar/lukav, kćer Sabaheta je lukava na oca, a Rifat kojemu lukavstva i dobrote također ne nedostaje, iznad prividnih vrijednosti materijalnih dobara postavlja vrijednost ljubavi. O karakteru kolektiva sela Kotorskog, samog mjesta radnje, doznajemo da je mjesto kao i svako drugo; narod priča kojekakve priče i tumači aktualna zbivanja na sebi svojstven način. Seljani figuriraju kao vox populi – svatko ima svoj stav i svoje mišljenje o dolasku novog hodže i procesiji prošnje njegove kćeri, a svatko iz toga hoće izvući osobnu korist.
Pripovjedač je sveznajući, ekstradijegetski, čime nastupa kao relativno objektivna i relativna vrijednosna instanca. Pripovjedač ilustrira Kotorsko podneblje što je vjerodostojnije moguće, koliko god jedan može zaviriti u običaje i navade jednog etnosa te ga slika binarnim opozicijama: dobro – loše.
Puče glas okolo do Dervente, Prnjavora, Doboja i priko Bosne do Gračanice, puče dobar ali puče i nedobar. Jedni vele: „Sam ga Allah nama poslo!“, a drugi misle da nekog hrsuza more samo šejtan nabacit Kotoranima. Nek divani i jegleni ko što hoće, ali ovaj hodža pomaže bolje neg ikoji hećim.
Ironično je što na kraju pridošlice hodža, Sabaheta i Rifat nadmudre lukavu kotorsku sredinu koja njeguje poprilično aljkave (ali sveprisutne!) životne navike gdje se glavna briga vodi o osobnom probitku nauštrb drugoga. Simptomatično je, u tom smislu, i ime Sabahete koje znači – zora, čime se navješta nova povijest obojana vjerom u istinske ljudske vrijednosti gdje primat ima – prava ljubav, a kako se od blagodati oklade odustalo autor sugerira mogućnost pomirbe autohtonog življa i pridošlica – loše namjere može ispraviti gesta dobrote i lipa rič, koja je čarolija i lipota more bit.
[1] U slobodnom prijevodu: ”Drugačije Turci, drugačije Kotorani”.
