Dženita Hrnjičić
Zemljak
Kako god se pogledam u ogledalu čini mi se da se sve manje poznajem. Udebljan, izboran i bezvoljan čovjek preko puta mene ničim me ne podsjeća na veseljaka, nadaleko poznatog u i oko Foče. On i ja kao da nismo jedno, a da jesmo, piše nam u rodnom listu.
Ne vidim više sjaj čovjekoljublja u svom oku po kome su me prepoznavali poznanici i prijatelji po cijelom svijetu. Uzalud se ogledam kad u oku duboko stoji suza za sve što je nekad bilo i nestalo.
Moja majka je rodila četvero djece, a ja sam joj bio ono najmlađe, granapče koje se rodilo kada je mislila da rađati više neće. Fočanke su bile žene koje su strogo vaspitale svoju djecu i u čijim kućama se prvo znalo za red i rad, a poslije za sve drugo. Red je značio poslušnost roditeljima, vjeru u Boga i Kur’an. Rad je značio učenje, čuvanje stoke i jutarnje nošenje mlijeka u Dragočavu. Kao najmlađem djetetu bi mi ponekad polazilo za rukom da izbjegnem samo ono što bi umjesto mene uradila najstarija sestra. Moja mila Dika je bila poznata kao najvrjednija cura u kraju, a prije svega je bila čuvena po svom lijepom glasu i učenju Kur’ana na mevludima i tevhidima u bošnjačkim kućama uz Ćehotinu i Drinu.
Iako je imala lijep glas nikada je niko nije čuo da je zapjevala. Pjesmu nije voljela da pusti iz svog grla i zato mi je najteže bilo kada sam čuo kako su je natjerali da zapjeva prije nego što su je zaklali.
Nisam bio u Foči u avgustu devedeset druge jer su me u aprilu poslali u medresu u Sarajevo kako bih prisustvovao gostovanju čuvenih učaća Kur’ana i kako bih se spremio da i sam iduće godine budem među njima. Iz kuće sam ponio hediju, Kur’an potpisan krasnopisom sestre i braće, a kupljen od njihovog skromnog džeparca.
Tako sam se spasio sudbine moje sestre i braće. Moja sudbina je bila da godinama poslije nađem njihove kosti i da odem u daleku Dansku. Kur’an je bio lijek mojoj usamljenoj duši. Ajeti i sure su me opominjale na milost i dobrotu u trenutku kada sam poželio da se osvetim ubicama. Kada nisam učio Kur’an, pisao sam pisma. Pisanje bi činilo moj život ljepšim, i tada ne bih razmišljao o sadašnjosti. Loše vijesti sa Balkana i Istoka su budile nemire, i zato nisam često gledao televiziju. Internet vezu nisam plaćao i želio u svom stanu. Danske vlasti se nisu usprotivile mom zahtjevu da se stan iskopča i izostavi sa besplatne gradske mreže. Demokratija je položila test, i mojoj želji je udovoljeno.
Po cijele noći bih učio Kur’an, a potom bih sanjao svoju Foču u aprilskom beharu one prve ratne godine.
Ogledalo me više ne trpi. Evo mi se ruga što sam tužan i što opet stojim pred njim u starom plavom džemperu.
Jutros sam stao pred ogledalo zbog Savinog pisma. Savo Samardžija i ja se nismo poznavali, nikada se nismo niti slučajno sreli jer prije rata je Savo živio u Crnoj Gori blizu Nikšića i nije dolazio u Foču, a ni mene moji putevi nisu vodili prema njegovom selu. U Foču je Savo došao zbog ljubavi prema Dragici, a ne zbog politike. Ja sam u Dansku došao protjeran, razočaran i uplašen kako za svoju porodicu, tako i za sve one koji su ostali u Foči. Ni jezika nisam znao da sa danskim čovjekom prozborim. Zbog čovjekoljublja sam brzo savladao danski jezik, ali nisam brzo mogao zaboraviti drage rođake i prijatelje.Godinama sam ih sanjao u dugim danskim noćima moleći Boga da su živi i zdravi kao i ja. Zato sam im pisao pisma i slao ih na stare nekadašnje adrese nepostojećih mjesta i sela oko nove Foče.
Savo je bio jedan od tri fočanska poštara. Posao i ljude je volio i nije mu bilo teško pješačiti i raznositi poštu. Ionako je narod u današnje vrijeme slabo pisao i torba mu je bila više prazna nego puna.
Za nekoliko godina je naučio svaku ulicu i kuću fočansku kao onu rodnu nikšičku. Savo bi bio sasvim sretan da nije počeo dobijati pisma za ubijene, nestale ili razbjegle Fočake. Nije znao šta da radi sa poštom za koju nije bilo sandučića, proreza na vratima ni kućnog praga da je spusti dok žuri da sa prijateljima popije tursku kafu u maloj birtiji Jelen kraj Ćehotine. Nije bilo ni temelja kuća u zaraslim sokacima i mahalama fočanskim gdje je bijelu kovertu sa markicom iz Danske trebao dostaviti, pa bi je zato gurnuo na dno torbe ne znajući šta sa njom da uradi. O nekadašnjim starosjediocima zaraslih sokaka niko ništa nije govorio. Šutjeli su o njima i u birtiji jarani, a šutio je i njegov šef kada ga je pitao šta da radi sa poštanskim viškom u svojoj torbi. Bio je oprezan sa šefom jer je bio neki Danicin bliski rođak i nije htio da bilo čim pokvari porodične odnose, nije on bio takav čovjek.
Pošao je na most iznad Ćehotine da baci svežanj pisama iz Danske. Neko je pisao Salki i Halilu Ramoviću. I bacio bi pisma da se nije sjetio svoje majke koja je davno proklela poštara iz Nikšića, te je slomio obje ruke i noge pa ga u kolicima drugi hranili sve do smrti. Pijani poštar Rade je izgubio očevo pismo iz Amerike, a majka ga je čekala cijelu godinu i venula od sramote i nevolje pred brojnim dječijim očima. Njene suze su pregazile tog nemarnog i pijanog čovjeka u noći nesreće i velike tragedije nikšićkog voza.
Savo se uplašio sudbine prokletih, pa je pisma otvorio i pročitao umjesto nečijih ubijenih rođaka. Vratio ih u torbu, i donio kući, ubacivši ih u ladice starog kredenca smještenog u mračnoj šupi gdje ih Dragica ne može pronaći.
Savo je mnogo godina čitao moja pisma. Zašto sam ih slao iz Danske nisam znao, iz navike i nostalgije pisao sam Fuadu, Salki i Halilu, i drugima kao da su živi. Savo je svako moje pismo pažljivo pročitao, naučio se i navikao da ih otvara u ime mrtvih. Saznao je sve o meni i mojima. Kako sam dirnuo u njegovuvjeru i ljudskost, Savo mi je napisao u pismu koje sam jučer dobio.
„Dragi Ibro,
Zovem se Savo Samardžija i poštar sam u Foči od devedeset pete. Tada sam iz Nikšića došao jer je moja žena Dragica imala bolesnog oca i nije htjela nikud odavde. Mi se ne poznajemo, ali te ja moram zamoliti jednu stvar. Molim te da prestaneš pisati pisma Salki, Fuadu i Halilu jer njih ovdje nema. Raspitao sam se za njih, a i za tebe. Vas se ovi Fočaci ovdje slabo sjećaju. Pamet im izlapila ili lažu, ko će ih znati. A znam ja, brate moj, da među njima zločinitelja ima pa se stide i boje propasti svoje. Sva tvoja pisma sam otvorio, da se razumijemo, nisam tražio pare, već sam to uradio zbog svoje majke. Pisma nisam bacio, ali bojim se da ću to morati uraditi. Moja Dragica me tjera da raskujem i naložim stari kredenac iz šupe gdje sam sakrio tvoja pisma. Spreman sam da ti ih vratim ako se slažeš ili da ih bacim niz Ćehotinu. Nemoj pomisliti da sam šta ja kriv, i prokleti me da moje čojstvo trpi za nešto što su drugi uradili. Javi mi šta si odlučio, ali mi piši na moje ime. Adresa je na koverti.“
U dubini oka nisam dao suzi da krene. Neka je tu da sakrije sjaj radosti očiju mojih kad sam evo dočekao pismo i odgovor iz Foče.
Milostivi Bože, jutros padoh na sedždu da ti se zahvalim. Pismo nije bilo od nekog koga poznajem, ali taj Savo je moj zemljak, moj Fočak, i halalim mu sva pročitana pisma. Ogledalo preko puta mene ugleda smješak na mojim usnama. Pisaću Savi da ću ovo ljeto ako Bog da doći u Foču, sigurno na otvaranje Aladža džamije. Hoću, doći ću na svoje i po svoje uspomene. Popiću kahvu sa Savom u bašči moje majke. Pomirenje će protjerati moju tugu.
Preživjeću ovaj hladni decembar daleko od Bosne. Jutros je sve drugačije u ovoj Danskoj. Zaigra u meni radost vjernika. Zaigra srce nad ljudskom gestom i ispunjenom željom da neko drag još živi u mom rodnom kraju. Razveselio me zemljak Savo.