Redakcija Ismet Marković Plavnik (Plav, 17. 03. 1948. – 12. 01. 2017. Vitomirica)
ODLAZAK VELIKOG SANDŽAČKOG PJESNIKA, FILOZOFA I PREVODITELJA
“Prti
do smrti…”
M. Plavnik
Ovaj moto pjesnika i filozofskog poslenika, odražava način njegovog života i odlaska sa ovog svijeta. Završila se jedna velika odiseja života, jednog istaknutog sandžačkog i duhovnog kulturnog poslenika, čiji život je započeo u Plavu (Sandžak), a dalje ga vodio preko Peći, Beograda do ponovo Plava, zatim Podgorice, Prištine, Ciriha, Cazina, Bihaća, Sarajeva, ponovo Prištine, i na kraju, Peći i Vitomirice, gdje je našao vječiti smiraj svoje duše. Svaka njegova riječ je pažljivo notirana i osmišljavana od kosmičkih vizija do prema čovjeku i zemlji. Riječi su nedovoljne da se oprostimo od ovog izuzetnog intelektulaca i prijatelja, kakav je bio Ismet M. Plavnik.
Sažeta biogafija pisca
Ismet MARKOVIĆ Plavnik (1948-2017), pjesnik, filozofski pisac i prevoditelj, rođen je 17. marta 1948. godine u Prnjavoru kod Plava u Sandžaku. Preselio na Ahiret 12. januara 2017. Ukopan je na mezarju u Vitomirici, kod Peći. Roditelji: Halit i Iljka, rođena Tošković. (Djed Smajo, bio je rođeni brat narodnog prvaka Bošnjaka Plava i Gusinja, Dema Markovića, kojeg je okupaciona vlast i Prijeki sud Crne Gore, prvog (od 12 prvaka) strijeljala na Racini u Plavu, za vrijeme prozetelizma (nasilnog pokrštavanja) 5. marta 1913. godine, zato što je odbio da pređe na pravoslavnu vjeru, kako ističe dr. Mustafa Memić u svom djelu „“Prozetelizam – Nasilno pokrštavanje Bošnjaka 1913. g. u Plavu”). Supruge: Nuka, rođena Ahmetović i druga supruga, Draga Babačić. Sa prvom suprugom izrodio je djecu: tri kćerke (Sabrina, Maja i Naila) i dva sina (Emin i Demir).
Završio je osnovnu školu u Plavu, a gimnaziju u Peći. Studirao je filozofiju i sociologiju na univerzitetima u Beogradu i Prištini (diplomirao studije filozofije i sociologije). Sudjelovao je u čuvenim studentskim demostracijama protiv režima 1968. godine u Beogradu. Pozdilomske studije filozofije, započeo je na Univerzitetu “Kiril i Metodije” u Skopju, ali ih je (zbog prinudnog napuštanja Kosova, 1992, godine) morao prekinuti. Profesor filozofije, logike i sociologije bio je u srednjim školama: Gimnaziji u Plavu, a zatim u Bihaću Tursko-bosanski koledž i Velikoj Kladuši Mješovita srednja škola. Duže od dvije decenije bio je profesionalni novinar i urednik u Redakciji lista “Jedinstvo” Priština, te osnivač i jedan od osnivača listova “Omladinski pokret” Titograd-Podgorica, “Prezent” Cazin – izvršni urednik i “Aspekti” Cazin – glavni i odgovorni urednik. Napravio je jedan od najboljih intervjua sa istaknutim bošnačkim filozofom dr. Rasimom Muminovićem (1935-2012). Bio je urednik za poeziju u književnom časopisu “Stremljenja” u Prištini (1985-1988). Surađivao je sa brojnim redakcijama uglednih listova i časopisa u nekadašnjoj Jugoslaviji, koji su se pojavljivali u Beogradu, Prištini, Novom Sadu, Podgorici, Skopju, Sarajevu, Zagrebu i Ljubljani. Na Radiju Priština i Televiziji Priština duže vremena imao je angažman književnog kritičara i održavao izuzetnu suradnju sa tada vodećim novinarem Kosova Mahmutom Batilovićem, rodom iz Akova.
Dalja aktivnost I. M. Plavnika, ogleda se, sa albanskog na (tadašnji- srpskohrvatski jezik, danas bosanski, prevodio je poeziju i drame autora sa Kosova i iz Albanije (A. Shkreli, I. Shkreli, L. Poradeci, S. Hamiti, E. Basha, N. Lako, N. Halimi, A. Gajtani, F. Brovina, M. Gaši i drugi). Sa francuskog jezika, preveo je čuveno djelo „Politička filozofija“, od više autora norveških filozofa, koja je objavljena u više kulturnih centara: Podgorici, Sarajevu, Beogradu, Prištini, Zagrebu i td. Pored toga, Marković je od 1966. godine do kraja života, objavljivao poeziju, književnu kritiku, filozofske i sociološko-političke analize, članke i osvrte, te sudjelovao je na renomiranim domaćim i inozemnim poetskim manifestacijama i susretima stvaralaca među kojima treba spomemnuti Struške večeri poezije, Smederevska jesen, Sarajevski književni susreti itd. Jedan je od osnivača Plavskih književnih susreta (1975), zajedno sa akademicima dr. Esadom Mekulijem, Dušanom Kostićem, nenadmašnim kulturnim poslenikom Kemalom Šećerkadićem, književnikom dr. Bajramom Redžepagićem, pjesnikom Vukmanom Otaševićem i autorom ovih redova.
Egzistencijalno simbolički smisao poetskog stiha
U poeziji I. M. Plavnik je slijedio, uz Ismeta Rebronju (1942-2006), simbolistički egzistencijalizam slobodnog stiha, istaknutog bošnjačkog i europskog pjesnika, Maka Dizdara (1917-1971). Važio je za jednog od najsuptilnijih perfekcionista i stilista, na čemu bi mu posebno i sigurno čestitali, da su bili u prilici, akademik dr. Smail Balić, političar i publicist Adil-beg Zulfikarpašić, Mehmed Meša Selimović, filozof i leksikograf dr. Nerkez Smailagić, dr. Bajram Redžepagić (1939., koji sada živi u Australiji) i drugi. Dakle, Ismet Marković Plavnik, nije stekao zvanje doktora znanosti, ali svojom pismenošću i obrazovanjem nije nimalo zaostajao od spomenutih velikana. U svojim pjesničko-filozofskim mišenjima, uvijek je gledao unaprijed, i nije se osvrćao na ono što bi čitatelje opterećivalo, posebno je odbacivao predrasude i stereotipe. Svoju metaforičko-metafizičku filozofiju poezije je umjetničko-estetskim pregnućem, doveo do savršenstva. Zborio je i pjevao kosmopolitski iz srca, uma i duše. Posebno je njegovao smisao za dijalog, nošen odgovornim jezičkim iskazom, sa izuzetnim osjećanjem za vrijednosni sistem mišljenja. Poezija mu je prevođena na turski (knjiga izabranih pjesama, Istanbul, 1986), njemački, francuski, italijanski, mađarski, albanski, makedonski i slovenački jezik.
U tom vremenu, potpisniku ove enciklopedijske odrednice oproštaja, data je podrška od strane filozofa dr. V. Jokića, dr. S. Tomovića i dr. R. Muminovića, da Ismeta Markovića Plavnika, preporučimo pažnji estatičaru i suvremenom filozofu dr. Kasimu Prohiću (1937-1984) na Univerzitetu u Sarajevu, u cilju pokretanja procedure stjecanja doktorata iz oblasti filozofije umjetnosti – estetike. Posebno, visoko mišljenje o Markovićevom stvaralaštvu, imaju bošnjački akademici i filozofi dr. Ferid Muhić i dr. Enver Halilović, koji su se pozitivno izrazili, gotovo podudarnim stavom, da je prerani odlazak Ismeta Markovića Plavnika, sa ovog svijeta, ne samo veliki gubitak za njegovu porodicu, već je i nastala velika praznina u književnosti i filozofiji, odnosno u poeziji danas, jer je njegovo djelo izuzetno značajan prilog pisanoj riječi i blagoslov za sve koji su ga znali (Ferid Muhić).
Izuzetna suradnja sa kolegama
Markovića su cijenili brojni, ne samo bošnjački i albanski, već intelektualci iz drugih etnosa, jer je bio nošen internacionalističkim i univerzalnim idejama duha. Brojne kolege su se uvijek sa njim, sa radošću susretali. Nažalost, u brojnim situacijama nije bio shvaćen. Evo jednog mišljenja: „Ismeta Markovića Plavnika, kako smo ga od milja u Beogradu zvali Ilja (po skraćenom nadimku njegove majke), je bio veoma omiljen pjesnik i filozofski poslenik, još od 1968. godine, kada je, kao mladi student filozofije i pjesnik sudjelovao u studentskim demonstracijama, čak se i isticao po svojim britkim i demostenovskim govorima, u kojima su dominirale nove ideje ljudskog i filozofskog egzistencijalizma, pod uticajem Sartra, Jaspersa, Markuzea i drugih savremenih mislilaca. Uvijek mi je bilo zadovoljstvo da se sa Markovićem sretnem“ (dr. Dragoljub Đokić). S druge strane, jedan od odmjerenih sunarodnika se posebno izrazio povodom Markovićevog iznenadnog odlaska u vječiti smiraj. Ismet M. Plavnik, je moj briljantni i dragi zavičajac, sa kojim sam se u Prištini družio od sredine 70-ih godina, pa sve do 1992. godine, kada je nastala agresija na Bosnu i Hercegovinu, kada smo se iz Prištine morali pomjeriti u egzil na razne strane, kako bi spasili sebe i porodicu. Riječ je o veoma odgovornom intelektualcu i čovjeku, koji je, da je sreće, trebao biti urednik neke značajne bošnjačke izdavačke kuće ili univerzitetski profesor, jer je posjedovao takve intelektulane kapacitete, mnogo veće, nego što imaju drugi, koji su lahkše prošli, jer su bili ’podobnije’ nacionalnosti. Za ljude je to bilo neshvatljivo, da se zove Ismet, a da se preziva Marković.“ (prof. Skender Redžepagić).
Karijera i djela
U književnost je ušao vrlo mlad, još kao gimnazijalac u Pećkoj gimnaziji, gdje je pripadao značajnoj literarnoj grupi u kojoj su bili: Alija Džogović, Darinka Jevrić, Bajram Đombaljaj, Musa Miketić, Mihailo Zvicer i drugi stvaraoci. U toj grupi isticao se kao vrlo prodoran i originalan stvaralac.
Međutim, Marković je očigledno podrobno bio upozat sa situacijom na univerzitetima, i nije se zanosio nikakvim nerealnostima. Znao je reći, da u vremenu „komunizma“ univerziteti nemaju autonomiju i da bi on teško ostvario svoju mladalačku viziju, slobodnog mislećeg i kritičkog intelektulaca.
Najkraće rečeno, Plavnik je bio zastupljen u svim značajnijim antologijama bošnjačke poezije i književne kritike, objavljivanim u proteklih tideset godina u Bosni i Hercegovini i u inozemstvu, te je u kapitalnom projektu; Bošnjačka književnost u 100 knjiga (u realizaciji BZK Preporod, Sarajevo). Pisao je i objavljivao punih pet decenija, od 1966. godine. “Mimohod” (Bijelo Polje, 1974), “Stablo u slovima” (Priština, 1978), “Raboš” (Priština, 1981), “Abidin” (Istanbul, 1986) i “Tegobnik” (Beograd, 1987), te Antologiju poezije kosovskih stvaralaca (tadašnjeg) srpskohrvatskog jezika: “Ikarov brat Antej” (Priština, 1989). U rukopisu su mu knjige pjesama: “Refugium hereticorum”, “Starina” i “Doček u Kraljevu”. Knjiga kratkih govornih tvorevina Bošnjaka iz Plava i Gusinja – “Hodilice”. Pored toga, autor je knjiga eseja: “Bošnjaštvo i antibošnjaštvo”, te studija o historijskom razvoju ideja u posljednjih 5000 godina tokova civilizacije: “Hronoskopija” o herezi u monoteističkim religijama (hebrejstvu, krišćanstvu i islamu): “Hereza” i o Neitzscheovom shvatanju kulture i umjetnosti: “Dionis i Apolon”. Bivši je član Udruženja književnika Crne Gore i Društva pisaca Kosova, te Saveza novinara Jugoslavije. Bio je član Nezavisne unije profesionalnih novinara Bosne i Hercegovine. Bio je član Udruženja pisaca Sandžaka i član Matice Bošnjaka – Društva za kulturu, znanost i umjetnost Sandžaka. Govorio francuski, njemački, italijaski i albanski jezik.
Zbog otvorenog pritisaka, progona i kažnjavanja od strane (srpskih) ekstremnih nacionalista iz redova tzv. “inteligencija”, bio je primoran da u oktobru 1992. godine napusti Kosovo u najtežem vremenu u trajanju od jedne “turbulentne” decenije i provede u gotovo potpunoj izolaciji i surovim uvjetima izbjeglištva u Švicarskoj, Italiji i na kraju u Bosni i Hercegovini. Na Kosovo Ismet M. Plavnik, se vraća, po pozivu (nakon 10 godina) u oktobru 2002. godine. Te godine, postaje savjetnik ministra u Vladi Kosova (dr. Numan Balić) za medije i manjinske zajednice. Prema programu Vlade bilo je pripremljeno i dogovoreno, da Matica Bošnjaka iz Sandžaka, objavi izabrana djela Ismeta Markovića Plavnika u deset tomova. Međutim, sporovi koji su kasnije slijedili između Markovića i nekih članova Vlade, nije došlo do realizacije ovog projekta, ali to ne smatramo Markovićevom krivnjom, već propustom, koji nisu respektovali kritičko mišljenje manjinskih zajednica na Kosovu. Nakon izlaska iz Vlade Kosova, književnik i filozof Ismet Marković Plavnik, je bio imenovan za savjetnika i prevodioca u Kabinetu gradonačelnika Grada Peći.
Završno slovo
Pamtimo brojne skupove, koje je on organizirao, a posebno se zauzimao za obilježavanje Dana Bošnjaka na Kosovu 27-28. septembra svake godine. To je činio do kraja života, kada je živio kao slobodan pisac i umjetnik u Vitomirici. Uvijek kad smo išli na razne znanstvene skupove, koje je organizirao Univerzitet „Hadži Zeka“ u Peći, zajedno sa uvaženim prof. dr. S. Međedovićem, zatim sa prof. dr. S. Kalačem, prof. dr. M. Nukovićem i drugim kolegama i prijateljima, vrlo rado smo navraćali kod Ismeta M. Plavnika i sa njim vodili veoma kreativne dijaloge, koji su bili izazov za naše buduće susrete, i uvijek su bili na ljudskoj i filozofskoj visini.
Život ga je vodio po raznim bespućima i bogazama, čitave jedne svjevrsne odiseje. Iznenadna smrt koja je došla 12. januara 2017. godine, spriječila ga je, da napravi sintezu svog filozofskog književnog duha. Vjerujem, da će njegove kćereke i sinove imati dosta posla da srede Plavnikovu duhovnu ostavštinu. Mnogo vremena smo proveli zajedno, počev od Plava, Beograda, Prištine i drugih cenatara. Uvijek su nam susreti bili srdačni. Plavnika je nosila iskrena, odmjerna i topla ljudska i pjesnička riječ, koja povezije ljude i koja zrači posebnom svjetlošču, a to je svjetlost poezije i susreta sa filozofijom nade. Riječ nade, jednog Stabla u slovima, kako je naslovio jedno svoje poetsko djelo. Mnogo će mi nedostajati.
Ismet M. Plavnik, iza sebe je ostavio tri kćerke (Sabrinu, Maju i Nailu), sinove (Emina i Demira) i drugu hanumu Dragu Babačić (direktorica Osnovne škole u Vitomirici). Prva supruga Nuka, preselila je na Ahiret, prije šest godina. Počivaj u miru dragi i nezaboravni prijatelju. Neka ti se dragi Allah smiluje i podari život u dženetskim baščama. Amin!
(Novi Pazar, 15-16. 01. 2017.)
Prof. dr. Šefket KRCIĆ
