Slikar Petar Pićan iz Budve organizuje likovne izložbe u svojoj kući
TRAGAM ZA SVOJIM IDENTITETOM
BUDVA – Slikar Petar Pićan iz Budve, vlasnik je dve sopstvene galerije u rođenoj kući, u kojima već dvanaest godina redovno organizuje likovne izložbe svojih prijatelja – likovnih umetnika iz zemlje i inostranstva. Nekadašnje sobe za izdavanje turistima, pretvorio je u dva zasebna galerijska prostora. I nije pogrešio. izložbu “Budvanski likovni susreti Trojičin dan” organizuje sam već 11 godina.
U njegovom kućnom ateljeu-galeriji „Sveti Arhiđakon Stefan“ jednom godišnje Pićan izlaže i svoje akvarele, iz ciklusa “Akordi mora”. Obično izloži 40 novih radova manjeg formata, nastalih tokom poslednje dvije godine.
Akvarel i Vi?
Meni je akvarel najfinija slikarska tehnika. On je u slikarstvu, ono što je poezija u književnosti – kaže ovaj umetnik.

Petar Pićan je rođen 1951. godine u Budvi. Školu za umjetnički dizajn i slikarstvo završio je u Sarajevu, u klasi profesora Mersada Berbera.
Manastir Ostrog je kao vaša umetnička tema česta u vašem stvaralaštvu?
– Da. Uradio sam za osam godina preko 600 slika, mnoge sam sa zadovoljstvom poklonio prijateljima i ljubiteljima slikarstva. Radim te slike kombinovanom tehnikom. Specifične su, na primer, linije vučem specijalnim staklom. Prvu sliku iz tog cikliusa o manastiru Ostrog uradio sam, što je neobično, u manastiru Žiča. Tada se javila u meni inspiracija u punoj snazi. I još me drži.
Ustajete u četiri ujutro i odmah ste pred svojim štafelajem?
– To je vreme kada stvaram na miru, noćna tišina mi je inspirativna, a slikarske linije i vizije najjasnije.
Kako se rađa umetnost?
– Mislim da se rađa iz dužeg promišljanja, nа relaciji vreme, prostor, umetnik. To je, suguran sam, univerzalna posebnost i mene ali od drugih umetnika i njihovog rada. Moram da kažem da je tu važna specifičnu memorija, vezana za moju psihološku, imaginarnu ali i obavezno stvarnu individualnu istoriju.
Da li volite kad ste pred dilemom šta slikati?
– Ne, to nije nikad bio moj problem. Ne bežim od sebe. Tragam kroz svaku sliku za nekim svojim identitetom. Još nezaokruženim. Jer, umetnik, nikada nije zaokružen, ma koliko slika naslikao, ma koliko živeo, uvek je to traganje za novim delom sebe…
Sledite svoju potrebu?
– Naslanjam se na svoju umetničku potrebu i prirodu, trenutak kad krenem kičicom po platnu. Naslanjam se na svoju tradiciju, kulturu… na imaginaciju. Ali, ne sme se bežati ni od stvarnosti, ma kakva ona bila. Uvek se mora poći od sebe samog, od svog početka i ishodišta.
I rodna Budva živi u Vašim slikama?
– Moj grad ima kreativne ljude. Volim posebno slike Rajke Kujundžijević. Volim more, pučinu, presijavanje morske površine u podne. Ja sam i pasionirani ronilac, pejzaže radim i tehnikom ulje na platnu. U slikanje ulažem dosta energije, ali mi slike tu snagu vraćaju.
Kao retko koji umetnik, vi uspevate, kažu kritičari, da nas svežinom koja isijava, prefinjenim osećanjem za boju, meru i ritam kompozicije, sigurnom rukom i nepogrešivim instiktom, uvedete u nepregledno tajanstvo svojih doživljaja prirode?
– I čovek je vrhunska priroda. Zar ne? Prelepa a neobjašnjiva. Nedokučiva.
Imate, čuo sam, jednu neobičnu ideju?
– Želim da napravim izložbu u svojoj galeriji kakva do sad nije viđena na ovim prostorima. Ali, sve je to tajna.
Razgovarao: Dragan STODIĆ