Dragan Stodić: Razgovor sa pjesnikinjom Gordanom Milošević

Razbacana slova se sakupljaju vrhovima prstiju i sjećanjem

Stihovi pjesnikinje su poseban vid poetske umjetničke pričesti, kako je nedavno napisala u jednoj od svojih pjesama, tumačeći sebe kao stvaraoca kome inspiracija dolazi s one druge strane stvarnosti, pretapajući se u ovu našu privlačnu svakidašniicu i nepredvidjenu realnost.

– Meni moji stihovi daju taj poseban osjećaj nakon završene pjesme. Obogate mi i nahrane dušu, koliko i odlazak manastiru. Daju unutrašnji mir nemirima.

Tvrdite da se želja željom želi? Objasnite suštinu svoje poruke?

– Kad je želja u pitanju i ta pjesma iz koje je stih, mislila sam na onu najiskreniju koju žena može imati ka čovjeku. Bez skrivenih loših namjera. Smatram da žena kad voli, mnogo više čini i smije uraditi za muškarca, spremnija je na rizike bez obzira na posljedice. Čak i ne misli o njima.

U kojim trenucima vam je inspiracija najjača, u kojem obliku se javlja, kako vas pokrene?

– Moja inspiracija dolazi kad su osjećanja najjača, da li bolna ili osjećaj sreće. I tada nastaju, rekla bih, i najljepše pjesme. Nekad je to samo misao koja se kasnije rasplasava u pjesmu a nekad i sama pjesma.

U tematskom smislu je muškarac nezaobilazan, a ljubav suština vaše poetike?

– Da, muškarac. Ja sam žena kojoj je u životu uvijek nedostajalo malo više pažnje, još malo ljubavi. To se nekako odrazilo i kroz poeziju i evo, sad vama, prvi put to priznajem. Taj nedostatak ljubavi, prosto je natjerao mene da pobjegnem u svijet pisane riječi.

Ko su vam uzori, ako ih imate, i zašto, kome se danas divite, šta želite od sebe kao pjesnikinje?

– Volim da čitam Dučića i Andrića. Ako bih birala kome se divim, bio bi to Andrić i knjiga Ex ponto. U njoj kao da je moj život ispisan. Još u srednjoj školi, kad sam čitala pomenutu knjigu, prepisala sam skoro sve misli u njoj napisane, jer i tada i sada, nekim očima iz ko zna kog svijeta, ja sam ugledala sebe. A ja, šta želim od sebe? Možda napisati roman. O tome sam pričala sa prijateljima ali ne po svaku cijenu. U ovoj knjizi, dala sam sve svoje strahove i nadanja, svu ljubav koja me dotakla i još uvijek sve u meni treperi od nemira. Žena, kao što sam ja, Uvijek je kao jasikov list na vjetru.

Gajite kratku poetsku formu, je li ona izražajnija, lakše shvatljiva čitaocu ili smatrate da s malo riječi treba sve reći?

– To se jednostavno desilo tako. Nekad zaista sa manje riječi kažete više. Iza kratkih pjesama, stoji cijela ispričana priča, koju čitaoci mogu da kroje u mislima.

Na koji način sakupljate svoja “slova razbacana”?

–  Razbacana slova se sakupljaju vrhovima prstiju i sjećanjem. Tad od njih pletete mreže, nižete đerdane, šijete haljine. Od razbuđenog sjećanja, zavisi šta će biti na kraju. Moć poezije je zaista jaka, kada je osjećate u sebi a osjećate je samo ako joj se otvorite da vas dodirne. Može vas pokrenuti, nadahnuti kao što mene nadahnjuju riječi od iskrenih ljudi i onih koji žele da ostavite trag u svom životu, sa ili bez njih.

Koja je moć poezije, može li da mijenja ličnosti koja je upija, osim što izaziva trenutnu emociju?

– Nije lako ostaviti sebe na vjetrometini u današnjem vremenu. Nekada su mi prijatelji koji pišu, govorili da treba sačuvati ono najlepše za sebe i ostaviti čitaocu da misli šta je pisac htio da kaže ali ja se uvijek lomim nad tim stavom. Pristalica sam, i u privatnom životu, da sve treba reći, ali u svoje vrijeme. E, to vrijeme je lomno jer nekad ga i nećete imati pa onda zapravo, sve je stvar trenutlka. To je i moj moto u ovim godinama kad žena postaje svjesna sebe i zrela za sve ono što život nudi i baca.

Da li se pisanjem obraćate najpre sebi, čitaocu ili zamišljenom liku?      

– Uvijek polazim od sebe ka zamišljenom liku da bi zajedno došli do čitalaca. Ako bih sebe opisala svojom pjesmom, to bi bila pjesma Sve što nisam smela: “Pisala sam što nisam smela dotaći!”

Gordana Milošević je rođena 1. januara 1977. godine u Vlasenici a djetinjstvo provela u Šekovićima. Diplomirala na Višoj poslovnoj školi u Beogradu. Objavila četiri knjige poezije: “Zagrljeni prsti”, 2008, “Romanija” Sokolac, “Raskopčaj ljubav”, 2010. “Romanija” Sokolac, “Drhtaj zore”, Žiravac” Požega i “Ukradena iz sna” 2014. Žiravac” Požega. Zbirke su promovisane na beogradskom sajmu knjiga, U Udruženju književnika Srbije, festivalu knjige u Aranđelovcu i u okviru projekta ” 100 thousand poets for change” u Novom Sadu. Pjesme su joj uvršetene u zbornike: “Romanijski pjesnički susreti”, 2007. “Prosvjeta”, “Poetska svanuća”, 2010, “Znanje”, Bijeljina, “Beskrajni plavi krug”, 2011. “Miloš Crnjanski” Bijeljina, “Dvanaesti god” 2012, “Zapis” G. Milanovac, “Nad dušom se pjesma krili” 2012 “Vidakovićevi dani”, “Prosvjeta2 Rudo. Za pjesmu ” Poruka u bovi”, 2014, druga nagrada na konkursu za najljepšu ljubavnu pjesmu u Bačkoj Palanci, a pjesme Ćutim i Očima iz zbirke Drhtaj zore, objavljene su u Kanadi “Urbani književni krug”. Živi i stvara u Vlasenici.

DRAGAN STODIĆ