Dragan Stodić: Razgovor sa Rajkom Milišić

SRŽ POEZIJE JE U PRESPITIVANJU SEBE, ČOVJEK JE SAČINJEN OD MISLI

Srž poezije leži u preispitivanju samog sebe, svojih unutrašnjih dubina, emocija i svoje lične snage – kaže mlada poetesa Rajka Milišić i dodaje: – Poezija ako nije pojava, onda je potreba. Postoje, naravno, pjesnici čije pero piše njihovim srcem i dušom, koji jednostavno žive za svako slovo i kojima nije bitna reklama. Ali, s druge strane, postoje i oni drugi koji žele da se samo tako reći proguraju, osvijetle svoje ime, kojima je samo prioritet biti neko, biti istaknut, i ne znaju, da biti velik ne znači nametati se, biti velik znači kada si u sjeni, ali ipak znaju za tebe i traže te, i vole. Jedno je biti pjesnik, a drugo biti pjesnik u pokušaju

AVLIJA: Reči svuda oko nas, u nama, šta je još ostalo od ljudskog bića osim reči. Zašto je postala obećana reč, lako izrečena, reč koja „ubija“ ali i snaži?

– Od današnjeg ljudskog bića nije ostalo ništa. Tek neka suluda utvara koja se nekako miče ovim pustinjama realnosti i stvarnog svijeta. Zna da je utvara i to ga muči, to ga polako načinje i jede. Nemoćan je, nezainteresovan za djela, baca i prosipa riječi. Njima se hrani i njima maže oči. S njima je kralj, ali i sirotinja. Čemu riječi praznoj duši? Djela, dragi moji, djela, a ne riječi! Svako od nas umije da priča, samo malo ko umije da pokaže. Upravo tu teoriju potvrđuje i Confucious: “Veliki čovjek želi biti spor na riječima, ali brz na djelu.” Dokaži da si Veliki – pokaži mi. Riječi su i oružuje. Njima umijemo da u jednom trenutku neku osobu vinemo tako visoku među oblake, ali istog momenta da je srušimo na zemlju i da teško ustane, ili štaviše, nikad više ne ustane. Lako obećana riječ, lako i brzo izrečena, je vrlo opasna. Ona ne garantuje i ne obećava mnogo. Da je drugačije, ne bi bila tako brzo i tako lako izrečena, i upravo takve riječi, ubijaju i onu posljednju mrvu čovjeka u nama i pretvaraju ga u sigurnu utvaru.

AVLIJA: U kojim situacijama dobijaš motiv da zapisuješ svoje misli?

– To su uglavnom situacije u kojima smo tako sami i tako nemoćni, tako mali, a svijet tako veliki i prazan. Jer, sve do tada, čovjek ni ne sluti koliko je jak, dok mu to jak ne postane jedino što ima. Onda se tu rađaju nove misli, shvatanja, ona najjača i najvrijednija.

AVLIJA: Da li je misao najjača na svetu, u kosmosu, ako je niko ne može zaustaviti da nam dođe, odakle dolazi, da li bi volela da znaš?

– Da, svakako. Misao je nešto najjače i najbrže, što se mene tiče, u cijelom univerzumu. Već znam… Svaka misao je duboko pohranjena u nama, ona je tu i svugdje oko nas, sada i uvijek, samo čeka pravo vrijeme da se rodi i oživi. Čovjek je, na kraju krajeva, sačinjen od misli. I kad priča – misli, i kad ćuti – misli.

AVLIJA: Od čega zavisi tvoja inspiracija, od trenutnog raspoloženja, događaja, nakupljenog nadahnuća, romantike ili?

– Moja inspiracija zavisi katkad od svega pomalo, ali najviše od trenutnog raspoloženja. S tim da, ona je uvijek tu negdje prisutna, uvijek je ima. Bilo da je to neki događaj, neki emocijalni slom, neka romatnika, ona uvijek biva oko mene i u meni. Ne umijem, kao neki, sjesti odmah za sto i napisati pjesmu tog trenutka. Nego, jednostavno, kada mi se javi inspirancija, ma gdje god da sam, pohvatam sve te rime oko sebe i zapišem. Zato uvijek nosim papir i olovku uza sebe. Rađanje dobre pjesme ne može da čeka. Zar ne?

AVLIJA: Pesnički idoli, imaš li ih, da li je dobro što postoje?

– Moji pjesnički idoli su neko poput Mike Antića, Disa, Bukowskog i Jesenjina. Naravno da je dobro što postoje idoli, prema njima se na neki način i oblikujemo danas-sutra, samo sve ima i svoje granice po pitanju tih naših idola, ma ko god oni bili. Na kraju krajeva, svako od nas u sebi krije nekog malog idola za čitav život. Neko, kome ćemo se uvijek diviti.

AVLIJA: Koju i čiju pesmu bi mogla da čitaš stotinu puta na dan? Bukovski i ti?

– Pjesme “Pjesma ženi” od Dučića i “Možda spava” od Disa, mogla bih čitati do u nedogled. Uvijek, iznova i iznova. Kao što rekoh, Bukowski je jedan od mojih idola i strašno ga volim. Baš zbog tog njegovog bunta i određene doze grubosti i slobode pisanja. Nije pazio šta će reći, ni kako. Niti ga je to zanimalo. Prezirao je laž, volio i bio vjeran istini. Njegov stil pisanja je doista jednostavan i direktan, nema okolišanja, no pun neugodnih opisa i uličnih riječi. Glavna smjernica u njegovom pisanju je dakako bio i humor, makar zbog svoje grubosti nije po svačijem ukusu. Sama činjenica da je svoj i drukčji od svih, odaje i to koliko je zapravo veliki čovjek i da zapravo, nikada nije ni umro. Umro je samo za one koji ga nisu voljeli.

AVLIJA: Nagrade priznanja, gode pesnicima, je li to ugađanje sujeti?

– Sve zavisi od toga ko je kakav čovjek. Po meni, sujeta je čisto skraćivanje duše i ona je sasvim nepotrebna, iako je poznato da su pjesnici, većina njih, dosta sujetni. Iskreno, ne znam čemu pridavati pažnju tome i sticati neke svoje više vrijednosti, ako si odista vrijedan, to će se samo već pokazati. Onim pravim, istinskim pjesnicima, nagrade gode i mnogo znače, jer im je to podstrek za dalje stvaralaštvo, jedan vjetar u leđa i bogaćenje ličnog duha. Ali, ukoliko je pjesnik već obliven sujetom, svaka nagrada će mu izlgedati da je mogla biti veća i bolja, i tražiće, i žudiće za nekim vrhom, a potom će pasti, kao da ga nikad nije ni bilo.

AVLIJA: Da li je erotska poezija danas pogubna, potrebna, nepotrebna?

– “Erotska poezija je poput žene. Može biti beskrajno dosadna, predvidljiva, plačljivo isprazna, a može biti zavodljiva, uzbudljiva i neprolazno lijepa.” – napisala je Merija Juračić u recenziji romana Gordane Majdak. Što se tiče ove vrste poezije, mislim da je to lična stvar i nešto što se manifestuje od pojednica do pojedinca. Gledano objektivno, nepotrebna je. Ne bih rekla da je pogubna, ali ukoliko postoje osobe koje jednosavno više tome nagidnju, bolje se snalaze sa tim, njima je potrebno i oni će se izraziti na najbolji način koji mogu, ma kako god to nama izgledalo.

AVLIJA: Mora li pesma da ima uvek povod da se rodi?

– Naravno da ne mora postajati povod. Pjesme jednostavno ima ili nema, treća solucija ne postoji. Suludo mi je kada neko mora da piše na zadanu temu i nema svoju slobodu maštanja, već je skučen i nekako osakaćen i ne zna kud bi sa sobom. Napisaće pjesmu, naravno, ali to neće biti to, neće imati onu težinu koju ima kada se napiše sasvim slučajno i spontano, bez planiranja.

AVLIJA: Čemu mladu generaciju danas uči moderna informatička tehnologija, kad je olovka skoro izbačena iz upotrebe, kompjuterski miš ju je sasvim zamenio?

– Poznato je to, da danas djeca sve više vrmena provode za računarom, zaboravljajući prave životne vrijednosti i onu ljepotu druženja. Ako pođemo od činjenice kako na internetu imamo sve odgovore na pitanja, doći ćemo i brzo do zaključka da se današnje generacije sve više boje sami izraziti, reći svoje mišljenje iskazati svoj stav, jer sve to imaju gotovo na dohvat ruke, i radije ce pokupiti bilo čije riječi i djela na internetu, nego iskazati ono nešto svoje. Tu se gubi ona ljepota izražavanja i snalaženja, što nikako ne ide u korist.

Rajka Milišić, rođena 1997. godine u Banjoj Luci, Bosna i Hercegovina. Dobitnica je nekoliko nagrada za kratke priče, Međunarodni festival poezije i kratke priče, koji organizuje “Scena Svih Kreativnih”, Novi Sad. Dobitnica je diplome za “Najosjećajniju ljubavnu pjesmu”, Klub umjetničkih duša, Mrkonjić Grad, 2014. godine a, povodom Dana zaljubljenih, njena pjesma je imala priliku biti zastupljena u Međunarodnjoj zbirci poezije “Moja pjesma tebi za Valentinovo”, čiji je izdavač “Kultura Snova “, Zagreb, 2014. godine.

DRAGAN STODIĆ