Dragiša Damjanović: Umjesto valijuma poiesis

Umjesto valijuma[1] poiesis

„Gube se svijesti u tmini današnjice,

duše su pune crne kišnice.

Problemi se roje,

traže smisao riječi tvoje;

za rješenja smo tako lijena,

lica, blijeda kao pjena;

Duša nam vene bijela,

nad smislom koji je donijela.“

Svijest nam se gubi u tami današnjice, ne sama od sebe, ne jer to ona želi, gubi se jer je mori lijenost. Najprimamljivija su rješenja koja se svijesti serviraju kao najbrža i najlakša. Pod ovim superlativima se skoro uvijek krije opasnost koja ponekad bude i kobna, jer postoje i pritajene opasnosti koje se nikada ne ostvare. Slijedi ogled koji će pokazati da duh luči sam za sebe lijek, kada svijest zbog lijenosti neće da ga potraži.

            Psihologija kao nauka koja se javlja tek u XIX vijeku, je bila polje apsolutnog subjektivizma, pa kako tvrdi Edmund Husserl ona je omanula na svom putu i iznevjerila svijet subjekta, zapala je u nemogućnost da shvati djelatnu subjektivnost[2]. Pored toga što je omanula na svom putu, ona je računajući na lijenost svijesti stvorila svoj biznis. Psihologija kao i pjesništvo su subjektivne djelatnosti, ili u krajnoj liniji imaju veze sa produktima iste. Pjesništvo jeste i djelatna subjektivnost, ali to možda i nije slučaj sa psihologijom.

Pjesništvo, se nameće carstvu duha, a subjektivnost u okvirima ovakvog jednog stvaranja je više nego angažovana i djelatna. Angažman koji pjesništvo zahtijeva prate uznemirenje, strepnja, uzdrmavanje mirnih stanja duše, stanja koja psihologija toliko želi da smiri kod svakog pojedinca. Ovakva stanja duše su uslov za stvaranje, jer bez strepnje duh nema snage da se objektivira. Psihologija shvaćena kao brigajuća riječ za dušom, pa čak i traganje za dušom i poiesis[3] su u doba cvata antičke misli bili podređeni nadahnuću.  Nadahnuće u sebi okuplja i smisao poiesisa i smisao stare psihologije[4], ono je dokaz neraskidivosti i riječi (daha) i uzbuđenja duha (pa čak i duše). U dušama pjesnika (miljenika bogova) bez uznemirenosti, potresenosti, kreatorna snaga se ne bi mogla probuditi u svijest ljudi koji žive u vječnom kosmosu[5]. Nadahnuće je  označavalo da nad tim duhom ima nazor neka sila koja progovara kroz usta umjetnika na tako jedinstven način. Ta potresenost koju prati nadahnuće nije nešto što treba dovesti u stanje smirenosti na vještački način, ta uzbuđenost je tu kao katarza, kao očišćenje od afekata. Nadahnuće prodire kroz sva čula, i dovodi duh u stanje nesigurnosti, da bi se od duše odvojilo nematerijalno i sabralo sa materijalnim. U takvim prodiranjima se čula zbunjuju, gube svoju sigurnost i otvaraju se kroz riječ.  

Svijest biva bačena u upitanost da li su ta stanja loša po takozvanu mentalnu higijenu. Često zbog lijenosti uma da dobro preispita stanja duše, svijest biva zarobljena unutar hemijskih formula, oslabljena, obesnažena, stavljena u stanje zavisnosti. Duh je tada nemiran, i ostaje nemiran čak i kada je tijelo smireno, i on svoje sabiranje u objektivni svijet želi po svaku cijenu. Hemijske formule koje umiruju stvaralačku strepnju, djeluju pod izgovorom lijeka. Svijest pred horizontom  ubjeđenja je često lijena i olako padne u objektnu zavisnost (bolest zavisnosti). Tako duša bez strepnje ostaje u stanje prisilne smirenost, oduzima se duši ono na šta najviše polaže pravo. Strepnja je neophodna duši koja stvara, sjetimo se šta kaže Martin Heidegger: „Strepnja (Angst) je ukleto mirovanje koje se nalazi u tajnom savezu sa vedrinom i blagošću stvaralačke čežnje”[6]. Čemu potreba za smirivanjem nečega što je „ukleto mirovanje“? Čemu oduzimanje stvaralačke čežnje? Na ova pitanja neću dati odgovor, jer je on više nego uočljiv. Strepnja možda i jeste čovjekova kob u krajnosti njegove vremenitosti, ali je prije svega njegova sreća i njegova mogućnost, ali i sloboda.

Svijest ne smije da zaboravi na svoju konačnost, ne smije da izgubi to drhtanje u strepnji ispred svoje poslednje mogućnosti, ispred smrti. Sve dok je tijelo čovjeka i pjesnika u drhtanju ono je u životu, ono je srećno jer je čaura duše.

Čovjek koji ne strepi pred svojom konačnošću nego je umiren, ne egzistira već samo po-stoji. Nije posao psihologije da umiruje nego da prikaže duši put, da se uhvati u koštac sa problemima duše, a ne da ih odlaže u nedogled. Strepnja koja se zarobi, sputa, pobjegne svijesti, ali duhu se ne može sakriti. Pjesnik bez strepnje je pjesnik bez slobode, je rob propisa koje donosi umstvenost koja je zaboravila kako je nastala. Søren Kierkegaard upućujući na još jednu opasnost oblikuje strepnju kao “mogućnost slobode, samo takva strepnja uz pomoć vere oblikuje čoveka rastačući sve konačnosti, otkrivajući sve obmane njihove“[7]. Obmana je misliti da se duša može uvjeriti da je čovjekova egzistencija beskonačna smirenost, i da pjesnik može stvarati i živjeti bez strepnje.   

Pjesnik koji je najsvjesniji konačnosti, je onaj koji iz strepnje vremenu prkosi, stvara u budnosti, brže, jedinstvenije od drugih, njega nazivamo genijem. Genije, kaže Max Dessoir, je sličan drugim ljudima, ali se prema njima odnosi kao budan čovjek prema ljudima u polusnu[8]. Uzrok ne-angažmana genija u današnjem svijetu možda leži u jakom horizontu ubjeđenja koje otvara psihologija. Možda su u očima psihologa previše budni za ovaj svijet,  gdje svako ima svog psihoterapeuta, i gdje je svako budan onoliko koliko treba biti. Nasuprot tome pjesma je sloboda strepnje i nada, a još nas je i Aristotel naučio da „nada je san budnih“. Pjesnik bio budan ili u polusnu, njegova duša je uvijek u uznemirenosti u strepnji, ona je u nesanici. Često se nažalost  u kratkim biografijama genija (umjetnika), nađe i neki nacrt njihovih ličnosti. Ti nacrti su bogati raznim spiskovima oboljenja,  tako nam i Ivan Focht svjedoči da su Hegelovu genijalnost dovodili u vezu sa psihičkim oboljenjima njegove sestre[9], što je nemogućnost da se pronikne u suštinu pojma genija.

Uznemirenost, nesanicu, strepnju pjesnika i genija ne treba liječiti njoj treba dozvoliti da pusti glas i slovo kroz umjetnost. Poiesis se još tumači kao čar, čar nematerijalnog u materijalnom radi očaravanja duša drugih, da bi im duh dao dokaz da duša postoji.

Pjesma je lijek duše, vapaj snova onih koji žele da budu podijeljeni sa drugima, pjesma je potisnuta životom jer „nagon k’ smrti nikad se ne čuje kaže S. Freud“[10].

Nagon prema smrti je umirujuć, nečujan,tako jasan i statičan, dok smisao smrti jeste oslobođenje strepnje, straha koji se gomilao slobodom života. Život se još po navici igrao sa znanjem vjekovima prije, kao i sa našim duhom, a sada uplašeni od nesaznatljivog smo pobjegli u carstvo računa, željni brojki stranih entiteta bez strasti, uzbuđenja i očaranosti.  „Gde je onda drugo nauke? Njen objekt? Ona je izgubila svog sagovornika… Izgleda da to nije dobar objekt da ne poštuje razliku…“[11]. Drugo (objekt) psihologije kao nauke je u činjenicama, u proračunu van svake ekspresionističke moći lijepe riječi. Drugo nauke je u zadatim parametrima, drugo nauke je podivljalo, zatvorilo se samo u sebe, okovalo se u diktaturi mjerljivosti. Drugo nauke ne poznaje umjetnika, i ne treba da poznaje pjesnika, jer je ona opasnost po njegovu dušu. Cilj pjesme nije da nas informiše o činjenicama i mjerama, već da izrazi određena osjećanja pjesnika kao i da pobudi slična osjećanja. Drugo nauke (objekt) ne može biti pjesnik, niti umjetnik sa svim svojim snagama duha. Čovjek u umjetnosti progovara ekspresivnim moćima jezika, dok nauka je zatvorena u domenu objašnjenja i reprezentativima samo skicira nereprezentativnu suštinu čovjeka.

  Pjesma kao carstvo slobode, je carstvo očaranosti, zadivljenosti, ona vapi da bude ispjevana. Pjesnik je organ umjetnosti kroz njega pjesma izlazi pred duše drugih ne pitajući ga za mir. Sputa li se pjesnik fizički ili misaono nanosi se bol tananoj slobodi duha. Pjesma tako postaje konačište naše slobode, spasenja od ne-svijesti, neponovljivost. Postavljajući kako na realnom, tako i na idejnom planu privid, pjesma želi da uzbudi duševnosti ljudi, ali taj privid nije stanje poremećenosti uma, nego ljepota igre čula i duha. Ljekovitost pjesme nije samo očišćenje, nego i dodjela smisla, uzdignuće duha i oplemenjenje svijeta. Pjesma je u svijetu i svijet je u pjesmi, zbog čega ne može um trpjeti tiraniju pjesme niti pjesma tiraniju duha. Pjesma ako prkosi pravilnosti pukog činjeničkog svijeta ne znači da nam je otuđena jer „Nihil humani a me alienum puto“[12].

Dragiša Damjanović je rođen 14. 11. 1989. godine na Cetinju, Crna Gora. Na Filozofskom fakultetu u Nikšiću, na odseku za Filosofiju, je stekao zvanje profesora Filosofije. Autor je dvije zbirke pesama, brojnih autorskih i koautorskih filozofskih ogleda. Potpredsednik je NVO-a „Golden logos“, koji se bavi afirmacijom talenata u Podgorici. Budističkog religijskog uverenja, ali i borac za prava životinja i vegetarijanac. Objavljivao je u studentskim časopisima, kao i u časopisima za umetnost i filozofiju: u Crnoj Gori, Srbiji i Hrvatskoj.