Redakcija Prof. dr Draško Došljak
“LONDONSKI ZAPISI” DEJANA VUKOVIĆA
(Dejan Vuković: “Londonski zapisi”, Podgorica 2019)
Dejan Vuković, autor “Londonskih zapisa” je rođen 30. septembra 1972. godine u Titogradu, gdje je završio osnovnu i srednju školu. Diplomirao je na Pravnom fakultetu u Podgorici – Međunarodni smjer. Završio je Diplomatsku akademiju “Gavro Vuković” u prvoj generaciji. Od 1988. do 2004. godine radio je u Generalnom sekretarijatu Vlade Crne Gore, zatim u Ministarstvu vanjskih poslova Crne Gore, zatim diplomata u Ambasadi Crne Gore u Londonu, onda biva direktor Direkcije za diplomatske privilegije i imunitete u Ministarstvu vanjskih poslova. Trenutno je konzul u Generalnom konzulatu Crne Gore u Frankfurtu.
Knjiga Dejana Vukovića “Londonski zapisi” je nastala , kako i sam autor kaže, u periodu od 2008. do 2011. godine, kada je ovaj mladi diplomata, iz loze diplomate Gavra Vukovića, obavljao diplomatske poslove u Ambasadi Crne Gore u Londonu.
Ovo je zbirka putopisa koji će čitaocu pomoći da bolje i ljepše razumije istorijske odnose između Crne Gore i Engleske, da spozna kulturu, običaje, tradiciju dva vjekovno prijateljska naroda. Devetnaest putopisa “Londonskih zapisa” otkrivaju obrazovanog diplomatu i sjajnog spisatelja koji primjećuje svaki važan detaljčić od koga napravi umjetničke lirske slike koje tekstu daju literarnu pitkost – spajajući prošlost i sadašnjost:
” Nekada je Temza milovala pašnjake i livade, obavijala se oko brežuljaka, netaknutih obala i polja. Danas grli najljepše vile, luksuzna zdanja, futurističke višespratnice. Vješto krije svoje tajne i mistični podvodni tunel, dok njeno ušće štiti brana u obliku školjki. Prilagođava se novim, modernim vremenima. Ipak je svoja. Temza je neprikosnovena u Londonu, dominira njegovim bilom. Srž, oko koje se rađao, rastao i dotjerivao ovaj velegrad, gospodin među gradovima”.
Knjigu otvarara tekst “Moji susreti s kraljicom Elizabetom” u kojem se opisuje atmosfera uoči i tokom tradicionalnog novogodišnjeg i božićnog banketa u Buckingham Palace. Od pozivnice i “koverte boje vanile”, preko ceremonije pripreme i odlaska, sastava delegacija, enterijeru, garderobama, piću, hrani do Vukovićevog susreta sa kraljicom Elizabetom II:
_ “Odakle ste?”
_ “Iz Crne Gore, diplomata u Ambasadi Crne Gore“. (na sebi je imao crnogorski džamadan, podvukao DD)
_ “ Da li je to vaša narodna nošnja, lijepa je?”
_ Jeste, Džamadan je glavni dio naše narodne nošnje, koja je divna i interesantna”.
Bila je tu i crnogorska ženska narodna nošnja u koju je bila odjevena Vukovićeva supruga, pa je i ta nošnja izazvala znatiželju i pohvalu kraljice Elizabete II. Nijesu se prvi put divili ovoj nošnji u Engleskoj. Divljenje Elizabete II je nešto posebno! Pečat istine!
“Waterloo place 11” – adresa Ambasade Crne Gore u Londonu je više od adrese, svjedoči svojim zapisima diplomata Vuković. Bitka kod Waterlooa – krah Napoleona! Povezuje to Vuković i navodi simboliku: “Englez Roy Trevor, u svojoj knjizi Crna Gora zemlja ratnika kaže: Kada je prvi car Francuza, Napoleon Bonaparta, nezadrživo osvajao Evropu, samo dvije zemlje su mu se suprotstavile. Jedna je bila naša zemlja (Engleska), a druga je bila Crna Gora. Mala Crna Gora se nije ustručavala da prkosi Napoleonu. Kad je njegova vojska bila odbijena, Car se razbijesnio i zaprijetio da će promijeniti ime Crna Gora (Montenegro) u ime Crvena Gora (Monterosso) i to krvlju njenog naroda. Ali kao i većina ljudi koji u bijesu mnogo toga kažu, a kasnije uvide da tu prijetnju ne mogu i da izvedu, Napoleon je bio prinuđen da napusti Crnu Goru, baš kao i Sultan”. Sa ove Adrese na kojoj je Dejan Vuković boravio bolje se vidi i naša prošlost. U toj prošlosti rasvjetljava odnose Crne Gore i Engleske. A, kojim riječima to može bolje naslikati od onih koje napisa njegov predak Gavro Vuković: “Crna Gora nije imala ni moći, ni sredstava, pored sviju usiljavanja, da zadobije za sebe englesku naklonost. Ona je nepomična, hladna kao gora od leda. Ona nikome ne stoji na raspoloženju, pa ni najsilnijiom državama, a nekmo li malenoj Crnoj Gori. Ona se smatra silom nad silama, kao što u pravom smislu i jeste. Zadobiti tu veliku silu za sebe, bilo je, može se reći, životno pitanje za Crnu Goru”. Na tom životnom pitanju radio je, uspješno, i sam Dejan Vuković. Svjedok su nam i “Londonski zapisi”. Vjerujemo da o tome svjedoče i engleske diplomate, kao što je svojevremeno (1880. g.) vojvodi Gavru svjedočio, a to je navedeno na stranicama ove knjige, i engleski admiral Sejmur: “Mogu Vam reći da kažete knjazu Vašem, neka se on i njegova izmučena zemlja Crna Gora može smatrati srećnim i veselim, tijem što je moćna Engleska, upregnula sve sile, da joj služe bezuslovno, u korist njegovu. Uviđavni engleski narod nije tako lako izvesti iz njegove hladnoće, naročito u političkim stvarima, ali je danas baš on koji stoji cio iza svoje omiljene vlade, taj ozbiljni faktor na koga se knjaz može temeljno osloniti, i neka unaprijed zna da će sve postići na što ima pravo. I neka nikad vaš Gospodar drukčije ne pomisli.”
Vukovićevi putopisi su neka vrsta putovanja kroz prošlost, razgovori sa ljudima toga vremane, ali sadašnjost mu daje podstrek za to, jer “život bukti u Londonu. Dinamične su londonske ceste. Živo je ispod londonskog tla. Privlačne boje, nekoliko nijansi plave, topla žuta, pastelna zelena, “ferari” crvena, ekscentrična ljubičasta, razlivaju se londonskim podzemljem…”
Mnogo je događaja i ljidi koji povezuju Crnu Goru i Englesku. Ovim putopisima, Vuković poziva čitaoce na čitalačko ” putovanje” i upoznavanje međukulturalnih odnosa Crnogoraca i Engleza.
Recenzent “Londonskih zapisa” mr Novica Vujović sa razlogom ocjenjuje da je “Vukovićeva putopisna proza autentično svjedočanstvo da ne postoje mali i veliki, nego malobrojni i mnogobrojni narodi. U savremenoj crnogorskoj književnosti riječ je o osobenome tekstu nesumnjive kulturne i literarne vrijednosti”.
Svih devetnaest putopisa treba pročitati i usvojiti, a posebno onaj “Ko se umorio od Londona umorio se od života”.
Ovom knjigom Dejan Vuković se pridružio onim sjajnim književnicima – putopiscima svoga zavičaja: Mihailu Laliću, Dušanu Kostiću, Miroslavu Đuroviću, Slobodanu Vukoviću, …
Dejan Vuković putuje, živi, radi, zapisuje! Nudi nam putopisnu prozu na čitanje. Oni su sada na jednom mjestu – među koricama knjige koja učvršćuje odnose naših naroda.
Obzirom da je Dejan Vuković na novoj diplomatskoj funkciji u Frankfurtu, nakon izvanrednih “Londonskih zapisa” očekujemo i knjigu “Frankfurtski zapisi”! Ne sumnjamo da to ne priprema! Tako rade diplomate! Do tada, valjalo bi “Londonske zapise” prevesti na engleski jezik.
