Drugi o Ćamilu Sijariću

U susret sto godina od rođenja Ćamila Sijarića (1913-2013)

Josip Osti: …I danas, bilo da se Ćamila Sijarića sjećam ili da čitam njegovu prozu, čujem njegov melodičan, baršunasti glas i vidim živ njegov lik pred sobom. Posebno pamtim geste kojima je popraćao svoje riječi. Tako pokrete njegovih dugih, njegovanih ruku, na kojima je ne rijetko bio velik, lijep prsten, kao i mimiku njegovog lica, na kojem su se, posebno kad mu je kosa posijedjela, izdvajale ogromne tamne obrve, ponajviše nalik na krila lastavice. Tim obrvama, koje su čas mirovale, poput krila lastavice koja lebdi u zraku, čas, kao da joj je iznenadno vjetar (tako je i sam volio reći) puhnuo pod krila, jedna se visoko digla, druga spustila, akcentirao je različitom visinom i modulacijom glasa svaku izgovorenu riječ. (Teško se pritom ne prisjetiti da je jedna od njegovih knjiga pripovjedaka imala naslov Kuću kućom čine lastavice)…

Nenad Radanović:  Kad se o nekom čuvenom čovjeku, kao što je bio Ćamil Sijarić, počnu ispredati priče, kao što je bio slučaj u ondašnjem Sarajevu, onda ubrzo i one potpuno izmišljene počnu bivati istinitima, prepričavati se po ulicama i kafanama i primati zdravo za gotovo. Ali, i takve, širile su glas o Ćamilu Sijariću kao o slučajnom, a prvoklasnom humoristi, što je on – ovo drugo – nesumnjivo bio. (Možda je malo poznato da je Sijarić bio glavni i odgovorni urednik jedinog humorističkog lista nakon Drugog svjetskog rata u Bosni i Hercegovini, koji se zvao ,,Čičak’‘, a sam se povukao iz javnog života ,,dok bura ne protutnji’‘ i sve se nekako začeprka i zaboravi i – tako je i bilo. Kao diplomirani pravnik, Ćamil je znao šta mu valja i kako činiti.Ali, tako je za svagda nestao ,,Čičak’‘, jer je sredina bila uskogruda i ,,Čičak’‘ joj, i bez te ,,prozvane’‘ karikature, nije bio drag, ni potreban.)

Izet Sarajlić: Niko nije pričao tako kao Ćamil Sijarić, a tako je i pisao. Za mene jednom je našem kolegi, Josipu Ostiju, rekao: ”Kazaću ti nešto, Pepi, kazati. Kad bi se neko popeo na Trebević pa s tog Trebevića na Sarajevo bacio kamen, taj bi kamen pao na Izetovu glavu.” Jednom mi se potužio: ”Imam grdnu muku, Izete, grdnu muku imam. Kako da opišem demonstracije, a da to ne bude Maksim Gorki?” Šta su Ćamilu demonstracije, ne znam. Nadam se da ih nigdje nije ni opisao. Nakon sahrane Jovana Palavestre vraćali smo se zajedno u grad. ”Izete, voli li Bosna svoje pisce? Eto pokojni Jovan. Živio je ovdje pedeset godina, a na sahranu mu došlo svega pedesetak duša. Iza piljara bi ostalo mnogo više ožalošćenih…”

Nikola Kovač:  Rijedak je slučaj da značajan pisac posjeduje i izvanredan dar usmenog pripovijedanja i da se njim služi reagujući na zbivanja u svakodnevnom životu. Ćamil Sijarić je posjedovao takav dar i, poslije Branka Ćopića, u ovom vijeku, bio možda posljednji veliki usmeni pripovjedač u Bosni i Hercegovini. Njegove priče, od kojih su mnoge u gotovo istovjetnom obliku prenesene u književni tekst, nisu bile samo izraz uživanja u dokonim raspoloženjima ni samo slatkorječiva zabava kojom se prekraćuje vrijeme. Ćamil je na svaku situaciju reagovao gotovom pričom u kojoj misao ili ljudski postupak dobijaju ne samo razuđen književni oblik nego i širinu egzistencijalnog prostora koji pojavama iz života omogućava punoću razumijevanja i dubinu misaonog suočenja bića sa suštinama. Ćamil je bio uvjeren da se u prostorima priče sabira mudrost svijeta i svijest o smislu čovjekovih postupaka.

Midhat Begić: …Od Ram-Bulje i Bihoraca Sijarićevo umijeće pisanja uvijek je bilo takvo, stilsko, s bojom i zvukom koji se neprestano preobličavaju kao široko rasprostrto ćilimsko pletivo u kome ljudi sami sebe, i prste i oči i glas, upliću. Podloga je tog umijeća balkanska, ali u toj podlozi je šara, arabeska, ornament sa istoka. Jedno s drugim je uvijek do u srž stopljeno i kao lirski treptaj i kao epsko prostranstvo.Od tog velikog sklada, koji nikad ne smije biti okrnjen priča je užitak, jer ,,svijet leži na priči’‘, a ona je kao neki vez među ljudima, razgovor sa sobom, a ,,od razgovora nešto slađe ne znam da ima’‘.

Najveći Sijarićev sklad je u njegovim većim djelima, romanima, u koje su pojedine priče sasvim utonule povezujući se oko junaka koji o sebi zbore do kraja. To je upravo slučaj njegova Konaka.

Marko Vešović: Čujem ga, i danas, kako na proslavi osamstogodišnjice postojanja Petrove crkve u Bijelom Polju – kuša prizvati proteklo vrijeme: ,,Osam stotina puta gora je listala! Osam stotina puta pokošena je trava! Osam stotina puta ovca je bacila jagnje…’‘, a kad je njegova besjeda bila završena, osjetio sam takoreći pod prstima tu supstancu minulih vijekova. I kad je pisao i kad je pričao, Sijarić je bio prvenstveno iskonski umjetnik koji bdije da se stvari ne odmetnu u priviđenja. Sprečava svijet da nam ne propadne kroz prste kao pijesak.

Husein Bašić: Počeo je poizdalje, kako svaki dobri pričalac počinje priču, na zgodnom mjestu i u pravo vrijeme…

…Bio neki bogati beg, u tursko vrijeme, pa taj beg pao u krv, ubio je u svađi nekog čovjeka. Zato što je ubio čovjeka bio je kažnjen, morao je petnaest godina da leži u tamnici. No,bogatom begu se nije ležalo toliko godina, u hladnoj tamnici, zindanu – kako su je zvali. Elem, za bogate je u Turskoj carevini, kao i svakoj drugoj carevini, bilo mogućnosti da se izbave ropstva i tamnovanja.
Tako je ovaj bogati beg platio bedela da umjesto njega oduži i odleži robiju u hladnom zindanu. Bedel, kad se prevede na naš jezik znači zamjenik. Moglo se tada u Turskoj, za sve što si htio, za dobre pare, naći zamjena. Tako je bedel otišao da odužuje za bogatog bega.
Beg je, misleći na svog bedela, počeo da ga obilazi. I pošto nije znao šta da mu nosi, da bi mu robija padala lakše i da prekraćuje vrijeme – odnosio mu je knjige. I bedel je čitao te knjige. Tako je to teklo godinama, beg mu je odnosio knjige, a bedel ih je čitao. Najzad je došlo vrijeme da bedel izađe iz tamnice, pošto je odrobijao begovih petnaest godina.
Kad je izašao iz tamnice, beg ga potraži da mu isplati dug. Da bi ga ipak nagradio po volji, beg je pitao koliko treba da mu da novca. Bedel se na to uzjogunio i rekao da mu beg ne duguje ništa.
– Kako ne dugujem? – zaprepastio se od čuda bogati beg.
– Pa ti si umjesto mene robijao tolike godine!
– Jeste – rekao je bedel. -Ali ti si mi, čestiti beže, za to vrijeme donosio mnoge zanimljive i lijepe knjige. Ja sam iz njih saznao i naučio više nego da sam tri vijeka proveo na slobodi, živjeći onako kako sam prije živio.

Istaknuta slika: Portreti književnika Slobodana Boškovića i Ćamila Sijarića koje je uradio Tito Bilopavlović, poznati hrvatski pjesnik, u vrijeme razgovora na književnoj manifestaciji u Jasenovcu, 25. 04. 1987. godine