Redakcija Đurđa Vukelić Rožić
PAČJA ŠKOLA
.
Sjećam se, jedno smo ljeto proveli, zapravo naše jedino ljeto, u drvenoj kući, čardaku suprugove pokojne bake u blizini rijeke Save. Dakle, život na svježem zraku, s mnogo trave i peluda, životinja svih oblika i vrsta koje preživljavaju na ovom dijelu planeta, što divljih što domaćih, i kojekakvih nepoznatih zvukova svih mogućih strojeva, koji bi parali nesnosnu tišinu. No, s vremenom bijah pripitomljena. Pa sam tako promatrala tekovine života oko sebe.
Bila sam itekako zatečena bistrinom i organiziranošću vojske pataka koje sam svakodnevno promatrala kako zorom odlaze na Savu a potom se u predvečerje, čiste i tihe, vraćaju svojim domovima. Zanimalo me kako patak predvodnik, u svojoj simplificiranoj pačjoj pameti koja će ionako završiti na pekinški ili neki od zagrebačkih načina, zapravo zna koja je kuća njegova. Poput šutljivih vojnika u koloni, grupa po grupa se odvajala i polazila kući. Patak i sedam pataka, patak i jedanaest patkica, žmigavac i skretanje u dvorište. Fascinantno! Ali još je nešto tu bilo, osim organizacije i discipline. Bijela, gegava, duga traka pataka bila je formirana na način da je uvijek prvi patak s patkicama napuštao formaciju, kao da je netko nevidljivim škarama prerezao traku. Te je odrezani dio s početka vrpce skretao u dvorište otvorene kapije.
Kada sam to ispričala Danilu, promatrao je nevjerojatan fenomen i odmah izorganizirao dvije televizijske kuće, ekipu dokumentarnog programa i života na selu, pozvao znanstvenike iz Poljske i Švicarske. U selu je procvjetao selski turizam, seljani su iznajmljivali sobe, čamce, patke, sijeno, krave… Sve što su znanstvenici željeli promatrati ili pojesti, mogli su unajmiti ili kupiti. Nije bilo nikakvih problema.
Tako su istraživajući mudrost nadobudnih patkova i pataka, na dvorištima zamijenili ulazne kapije želeći vidjeti hoće li se patke ravnati po kapijama ili po kućama.
No, patke su išle svom domu bez obzira na kapiju.
Tada je Danilo organizirao seljane na način da vlasnici pataka s broja 148 stoje na kapiji kuće broj 129, a gazda i gazdarica s kućnog broja 68, s početka sela, da sjednu u dvorištu kuće broj 201, tik do Save.
I uvečer, krenule su patke u dugoj, bijeloj koloni svojim nastambama. I sve su patke onda kroz pogrešne kapije, uz pogrešne ljude, nepogrešivo odlazile u svoje kokošinjce, pardon, patkovinjce, torove, staje ili već kako su ljudi zvali njihove odaje.
Potom je Danilo uspio, za podosta novca iz novonastale udruge nagovoriti seljake da dvorišne zgrade u kojima su obitavale patke, nakon njihova odlaska na Savu, sruše i premjste u susjedna dvorišta, na način da patke budu zbunjene. Tim znanstvenim podvigom željelo se dokazati da su patkice vezane na svoje sobice i svijet u kojemu su odrasle.
No, ni to nije bilo to. Patke su neizostavno odlazile svom domu, kući svoga gazde. Obvezno su se vraćale svom travnjaku, svom psu čuvaru, šljivama u čijim su se sjenama odmarale, kukuruzu koji se sušio u kukuružnjaku ili sjeni starog oraha.
Selo je već bilo sasvim zbunjeno ovim znanstvenim istraživanjima, ljudi se zabrinuli. Počeli su sumnjati da su zapravo oni subjekti nekakvog tajnog vladinog istraživanja. Znanstvenika je bilo sve više i više, nove televizijske ekipe su dolazile, pisale su se disertacije, Danilo je na licu mjesta proglašen počasnim građaninom sela, nekoliko poštara je dalo otkaz zbog ispremiješanih kućnih brojeva, patke su pokazivale simptome stresa, ja sam počela razmišljati o otvaranju dućana ili hotela.Tada je moj Danilo odlučio nagovoriti dvoje seljana da sruše svoje kuće, gradilište izravnaju s travom, posijeku sve šljive i trešnje, zatrpaju bunar. I dvije su obitelji pristale: jednoj je udruga kupila stan na Kvatriću u Zagrebu a drugoj kuću sa šest apartmana na otoku Rabu. I napokon se dobila skupina pataka koja će dati odgovore na sva pitanja znanstvenika – hoće li se vratiti na svoja prazna gradilišta ili ostati, primjerice, izbezumljene pored ceste. Čemu se vraćaju patke, ili komu, pitanje je bilo sad!
Kada su se te kobne večeri patkice vraćale kući, bageri, buldožeri i ostali strojevi napustili su odnosna gradilišta bez kuća i nije se dogodilo ništa. Niti jedna patka nije svratila na opustošenu i praznu zemlju bez ikakvog objekta. Ni jedna patka nije prepoznala prazno gradilište i znanstvenici su nijemi, promatrali rezultate eksplicitno skupih istraživanja. Niti jedan patak ni patkica nisu u nedoumici tapkali stazicom pored ceste, izgubljeni ili iznenađeni.
Nekoliko tjedana kasnije posjetili smo naše nove zagrepčane, gotovo susjede, a oni su nas dočekali kraljevski, s prekrasnim ručkom koji je uključivao pekinšku patku sa Save, patku na ražnju i patku zapečenu sa kiselim zeljem.
Mada više nisam s njim, čujem da Danilo organizira promatranje kretanja vilinih konjica u okolici jedne bare na sjeveru zemlje. Ono s patkama ga je malo pokolebalo, no znanstveni rezultati bili su objavljeni a i ručak nije bio loš.
Đurđa Vukelić-Rožić, spisateljica, prevoditeljica i haiku pjesnikinja, rođena je 1956. u Vidrenjaku (Moslavina) a u Ivanić Gradu živi od 1964. g. Diplomirala na Ekonomskom fakultetu u Zagrebu. Do sada prevela na engleski jezik tridesetak zbirki i časopisa s područja haiku poezije. Uredila Antologiju hrvatskog haiku pjesnišva 1996-2007. na hrvatskom i engleskom jeziku, Nepokošeno nebo/ An Unmown Sky. Za svoje haiku primila niz nagrada, pohvala i drugih priznanja u zemlji i svijetu. Otisnute su joj dvije zbirke haiku poezije: Jabuka/An Apple (2002., Sedam prozora/Seven Windows, zajednička zbirka autora iz Ivanić Grada.) i samostalna zbirka na hrvatskom u englskom jeziku Hvatajući Oblake / Chasing the Clouds (2005.). Također, primila nagradu Zagrebačke županije za doprinos ugledu i promociji Zagrebačke županije u zemlji i svijetu (2012.).
Do sada objavila 4 zbirke humoreski: Malo ulijevo, malo udesno (2005.); Zapravo/Actually na hrvatskom i engleskom jeziku (2005.); Može a ne mora (2007.) te Fuj, ti si normalan! (2013.) g. Također, objavila je i dvije zbirke aforizama na hrvatskom i engleskom jeziku: Naizgled maleni/Seemingly Small (2012.) te Hodajući unatraške/Walking Backwards (2013.).
Liriku stvara na hrvatskom standardu, kajkavskom narječju i engleskom jeziku te je objavljivana u nizu zbornika u zemlji i inozemnstvu i na internetu. Objavila zbirku poezije na standardnom hrvatskom jeziku Od ljepote boli me noćno nebo (2012.) i zbirku poezije na kajkavskom narječju Raščehal je veter oblake (2013).
Glavna i odgovorna urednica časopsa za haiku poeziju IRIS (Ivanić Grad, Hrvatska) a od proljeća 2012. zamjenica glavnog i odgovornog urednika Diogen pro cultura magazina za haiku poeziju (Sarajevo, Bosna i Hercegovina).
