Zadremao, u autobusu na hodočašću ka Ravanici, lucidno sanjam gospodina Josifa Brodskog…
Kaže mi: Nijedna vlast nije kao Sovjetska vlast!
– To ste iskusili na svojoj koži, pa bivali prognani iz otadžbine tadašnjeg Sovjetskog saveza, i našli ste se na vetrometini života, ni manje ni više nego u Americi!
– Kako ste podnosili, dane, noći, časove, i minute bez svog rodnog zavičaja…? – upitah Brodskog.
– Jako teško, – kaže mi Brodski. – Budim se, a sneg napolju… ruska zima okovala stepu, crkvu brvnaru…
– I? – znatiželjan sam da mi Josif Brodski kaže još što-šta zanimljivog.
– I, ni manje ni više, nego Sergej Radonješki! Da, da, baćuška, starček rumenih obraza, puca od zdravlja, bela brade, kao sneg koji je napadao po ruskoj stepi, nasmejan ozaren, i sam taj osmeh, mi greje i dušu i srce ozeblu, u tuđini…
– Čita, – kaže mi još Brodski – Čita, zamisli Dostojevskog. Ja sam mislio da se zaneo u kakav Psaltir, ili molitvenik, a on bistri beletristiku… I kaza mi, Sergej, tom prilikom da sam ja učinio više za ruski narod, nego li Dostojevski… Ha, ha, ha. Nasmeja me… jer veliki je Dostojevski, to morate priznati…
– Odigrali ste partiju šaha, čujem i sa Karpovom?
– To malo, na plaži na Hvaru, brzopoteznu da izbegnemo znatiželjne poglede i paparace… Lovili smo ribu i harpunom, okrznu me malo po nozi harpunom, još imam ožiljak…!
Gde? – pitam Brodskog. – Evo tu, dole… Gle nema ništa, iščezlo je… Onomad kada sam napustio ovaj svet…
– Gospodine Brodski, da li Vam je bilo teže kada ste napustili otadžbinu, otišli u beli svet, ili ovaj svet kada ste napustili…
– Pa, vidi, mladiću, ti si još mlad, čemu takva razmišljanja, ipak teže je kad napustiš otadžbinu, odeš u rasejanje, jer tamo me niko nije čekao, a ovde su svi moji dragi…
– Znam, mislite na baćušku starčeka svetog Sergeja Radonješkog i duhovnike iz Optinske pustinje (Kijevsko Pečerska Lavra).
– Da, potvrdi mi pitanje, Josif Brodski i dodade još ovo: mnoštvo inoka iz Kijevsko Pečerske Lavre…
– Nego, baš ste se skockali, pravi ste džentlmen u tom skupocenom odelu?!
– Još pitaš, dragi dečače.— Pa volim skupa odela, kravate, skupe cipele, i džez.
– Ti baš kao Betoven!
– Betoven? Začudi se Josif Brodski.
– Ma, to moj kolega iz publike, on posećuje koncerte klavira, i voli raskoš… to mu je nadimak.
– Dobro. Složi se Josif Brodski.
– Nego, da Vas pitam gospodine Brodski… Ima li vlasti a da nije od Boga?
– Ima, a to je bila Sovjetska vlast, boljševička, kako god oćeš…
– Hvala Vam za ovaj nebeski intervju Gospodine Brodski!
– I tebi dečko…
– Uh, kasni mi ovaj brod, imam meč sa Tolstojem, bilijar… Dobijem ga uvek… Nema pojma… Ha, ha, ha…
– Probudi me cerekanje devojčica u autobusu, na hodočašću smo ka Ćupriji, Ravanici…
– Na kasetofonu u autobusu se začuh duhovno pojanje: ”Gospodi pomiliuj… Gospodi pomiluj, go-spodi po-mi-luj!
– Pa ovo je san, kakav neobičan, još intervju… Moram ga zapisati i ispričati Vam ga u jednom dahu. Hvala!
Dušan Dojčinović, rođen je 1. juna 1972. godine u Leskovcu (Srbija)
Ekonomista je po struci, od pripravničkog staža u čarapari DP ”Zele Veljković”,
i posla inkasanta u JKP ”Komunalac”, ne radi.
Radio na projektima za BK televiziju, sa agencijom za istraživanje marketinga i medija: ”Marten Board International” iz Beograda.
Živi u Leskovcu, stvara i u Književnom Klubu ”Glubočica”.