Dvije pjesme Mehmeda Meše Delića

Poezija

Mehmed Meša Delić rođen 10. marta 1951. godinu u Moševcu kod Maglaja, Bosna i Hercegovina. Školovanje započeo u Moševcu, a završio u Maglaju. Od 1972. godine živi i radi u Wittenu – Njemačka. Pisanjem se bavi još iz mladih dana, a piše na bosanskom i njemačkom jeziku. Piše poeziju, prozu, aforizme i za iste biva pohvaljivan i nagrađivan. Bio je član „Jugoslavenske književne radionice“ u Frankfurtu na Majni, Njemačka. Radionica je okupljala pisce amatere u dijaspori. Radove je ovjavljivao u časopisu „Stremljenja“ (Priština, 1980. godine), u Zborniku „Ptice bez gnijezda“ (Sarajevo, 1986. godine), u Zbirci poezije „Sunce iznad domovine“ (Beograd, 1989. godine), u Almanahu „Pismo sa Majne“ (Priština, 1991. godine), u Zbirci poezije „Kapi života“ (Frankfurt na Majni, 1992. godine), u bošnjačkom časopisu „Selam“, za  Njemačku objavljivao pjesme i priče sa vjerskom islamskom tematikom. A u agresiji na Bosnu i Hercegovinu bio je dopisnik mnogih novina i časopisa koji su bili štampani za dijasporu. Na internet portalu Bošnjaci.net ovjavljuje članke sa različitim temama i vodi se kao saradnik iz Njemačke. Na Njemačkom jeziku objavio poeziju u Zborniku „Literarnih radova stranaca i Nijemaca“. Pjesme i aforizmi su mu prevođeni i objavljivani na makedonskom jeziku. Objavio je zbirku pjesama „Vatra zbog rastanka“ (Struga, Makedonija, 1992. godine). Mada je u Njemačkoj, a nastanjen i u Banja Luci, srcem i dušom je Moševljanin i Maglajlija, a što opravdava i jednim stihom: „Divan je to kraj, / divni su mu ljudi, / a sa divnim krajem, / divno je i nezaboravno djetinjstvo…!“

A sve što radi, govori, piše, čini iz jednog životnog motiva: „Da ostavi neki trag, jer vjeruje i zna, da na ovom svijetu ničiji život nije vječan.“

 

IMA NAS MAGLAJLIJA

.

Ima nas po perionicama ispod Mon-Blana,

ima nas u čeličanama Ruhra,

ima nas na bavarskim dalekovodima,

ima nas na marsejskim krečanama,

ima nas u kotlarnicama Westfalije,

ima nas po valjaonicama duž Rajne,

ima nas pored šrauben-štokova,

ima nas po kuhinjama krankenhauza,

ima nas po ganc grose bauštelama,

ima nas u policaj – spiskovima,

ima nas pred šalterima

ferziherunga i arbajtsamta,

ima nas duž perona bahnhofa,

odakle svakodnevno kreće cug,

ka stvrdloj livadi,

ka djedovom zaraslom mezaru,

ka nenaloženoj furuni,

ka predsoblju gdje blijedi ćilim ostavljeni…

.

GRADE MOJ

.

Davno sam krenuo u tuđi svijet

ostavljajući ognjište i topli dom svoj,

a i tebe sam tamo ostavio

dragi Maglaju, grade moj.

 

Hvala ti grade moj na rijeci Bosni

dao si mi sve što se može dati.

Ja sam ti za uzvrat sebe dao

i sjećanje moje što me stalno prati.

 

Mislima sam stalno s tobom i uz tebe,

u srcu te nosim  kao majka čedo umiljato.

Iz sjećanja moga ne možeš otići

nevidljive niti spajaju nas eto.

 

U svakoj tvojoj ulici sebe nalazim

kao da sam zadužen da gradom prolazim

zbližio sam se  sa tobom i ulicama tvojim

postao si moja stvarnost  u sebi te nosim.

 

Volim te i ljubim iz dubine duše,

o rastanku našem razmišljam često,

dok u tuđem gradu sa čežnjom bijem boj

dragi Maglaju, grade moj.