Tri pjesme Admira Džibrića

BOŽE

.

Bože!
Ima li zemlje poput Bosne?
Ako ti kažu – Ima!
Lažu te!
Znaš li da je grijeh
ovu zemlju ne voljeti,
koja ljepotom ovom zrači.
Gdje svaka kasaba urankom odiše,
svaka avlija na sevdah miriše.
Nigdje nećeš takvu naći!

Gdje se može vidjeti
findžan kahve,
tako slatko da se pije,
djevojka s ibrikom
da se smije,
takvih ašika,
teferiča, akšamluka,
ljepota rijeka i gradova,
starih običaja.

Bože…
Takvu,
čuvaj je!
Zar previše
išćem od tebe…

PJESMA O MAJCI

Majko moja, starice,

Kako te pogledati,

A ne zaplakati,

Ne očima, već srcem…

Kad vidim godine idu,

Polahko stariš,

Nestaješ,

Nejaka postaješ,

Pletenicama sijede kose se odaješ…

Kad znam,

Prevalila si mnoge nevolje,

Pleća podbacivala svoja,

Zaštitnik bila.

Pogledom jednim,

od pupa, ružom bi me učinila…

I da ništa ne kažeš,

Gestom, mimikom bi se odala,

Dušu bi podsjetila

Kad pjesmu čita,

Na nešto lijepo

i zašto je zaplakala…

PISMO PJOTRA ŽIŽKOVA IZ STALJINGRADA 

.

– Pišem ti pismo
iz ovog hladnog grada
Dugo se vidjeli nismo,
dugo,
za me predugo
A i tebi je k’o vječnost.

– Znam da si već ostarjela i nejaka,
tromim korakom koračaš
Izdrži,
i ja ću za koji dan
pričaju na bojištu uskoro prestaje rat,
okamenjeni krik smrti
ubogim grebenom što jaše,
utihnuće bol u tuđini i studen oko srca
A zaželio sam se i osmijeha tvog
znaš ti sve , znaš ti to dobro.

– Kad stigne pismo
nemoj biti tužna k’o moja slova
Nit’ Staljingrad će pasti
a ni Moskva
Uskoro dolaze vremena bolja
Vratit’ ću se u Omsk..
ljubit’ ćeš me
k’o nekad kad sam bio dječak mali,
nasmijano lice ćeš sresti,
sve ono o čemu smo svih ovih godina pisali.

– Bit’ ćeš opet srećna,
ispunit’ ću ti svaku želju
a ja ću istog trena zaboraviti
uz tebe da sam bio ikad i u ratu i u dalekom svijetu.