Dvije pjesme Mehmeda Meše Delića

Bosna i Hercegovina Poezija

Mehmed Meša Delić rođen 10. marta 1951. godinu u Moševcu kod Maglaja, Bosna i Hercegovina. Školovanje započeo u Moševcu, a završio u Maglaju. Od 1972. godine živi i radi u Wittenu – Njemačka. Pisanjem se bavi još iz mladih dana, a piše na bosanskom i njemačkom jeziku. Piše poeziju, prozu, aforizme i za iste biva pohvaljivan i nagrađivan. Bio je član „Jugoslavenske književne radionice“ u Frankfurtu na Majni, Njemačka. Radionica je okupljala pisce amatere u dijaspori. Radove je ovjavljivao u časopisu „Stremljenja“ (Priština, 1980. godine), u Zborniku „Ptice bez gnijezda“ (Sarajevo, 1986. godine), u Zbirci poezije „Sunce iznad domovine“ (Beograd, 1989. godine), u Almanahu „Pismo sa Majne“ (Priština, 1991. godine), u Zbirci poezije „Kapi života“ (Frankfurt na Majni, 1992. godine), u bošnjačkom časopisu „Selam“, za  Njemačku objavljivao pjesme i priče sa vjerskom islamskom tematikom. A u agresiji na Bosnu i Hercegovinu bio je dopisnik mnogih novina i časopisa koji su bili štampani za dijasporu. Na internet portalu Bošnjaci.net ovjavljuje članke sa različitim temama i vodi se kao saradnik iz Njemačke. Na Njemačkom jeziku objavio poeziju u Zborniku „Literarnih radova stranaca i Nijemaca“. Pjesme i aforizmi su mu prevođeni i objavljivani na makedonskom jeziku. Objavio je zbirku pjesama „Vatra zbog rastanka“ (Struga, Makedonija, 1992. godine). Mada je u Njemačkoj, a nastanjen i u Banja Luci, srcem i dušom je Moševljanin i Maglajlija, a što opravdava i jednim stihom: „Divan je to kraj, / divni su mu ljudi, / a sa divnim krajem, / divno je i nezaboravno djetinjstvo…!“

A sve što radi, govori, piše, čini iz jednog životnog motiva: „Da ostavi neki trag, jer vjeruje i zna, da na ovom svijetu ničiji život nije vječan.“

 

NE DAJ SE MLADOSTI!

.

Škripe koraci na krvavoj ispucaloj zemlji,

tope se stope kao presahle rijeke slap.

Čija to nestaje kap?

Čiji se život gasi?

O mladosti, ne daj se ovom okrutnom

zagrljaju smrti,

ne daj se zemlji da te okiva

daleko od zvijezda.

Hodaj!

Koračaj!

Mladosti, pod toplom krunom ljubavi

i prkosi onima koji te u zemlju hoće,

da tamo budeš samo oznaka i broj.

Ne daj se!

Ne daj se: Haso, Huso, Mujo…!

Zemljo!

Ako ih otmeš

neka iz utrobe tvoje

najsvjetlija zora svane

za mladost njihovu, za ljubav njihovu.

Za sve one krvlju ispisane dane

u kojima silno su željeli

da domovina Bosna i Hercegovina

slobodna i cjelovita bude…!

 

BOSNA MENI PRIČA

.

Bosna meni priča

šta su joj ispričali potoci i rijeke

dok tužno hučaše i žuboriše do svojih ušća.

Priča mi o junacima, o izdajicama,

o ubijenoj djeci, ženama, starcima,

o tupim udarcima metaka i granata

po kamenu i mesu,

o tihom hučanju krvi,

o izlomljenim kostima

što stršte iz zajedničkih grobnica.

Bosna meni priča

kakvi su bili planovi

neljudi sa svih strana svijeta,

ali i onih iz obližnjih šuma sa brda i planina

i kako se u njima mržnja kotila,

šapće meni tiho, glasnije ne može,

jer bi umukla ako bi Srebrenicu spomenula.

Stid me, puna sam mezara,

kako onih pojedinačnih, tako i onih zajedničkih,

ali sam jos tužnija zbog dušmanskih jazbina u mojoj zemlji,

šapće meni na uho kao lahor iz majčinih usta,

da je znala da se sprema oluja,

oni sa tri prsta kao olujni oblaci se udružiše

i na mene i moju čeljad olovne kiše prosuše.

Bosna meni priča

sa žaljenjem, da mnogi je napustiše

i nju i Boga zapostaviše,

borbu za vlast egoisti i ateisti dobiše.

Šaretom meni govori, da ipak dobri ljudi postoje

koji je kao svoj život vole

i za nju ako treba u boj idu do konačne slobode

i da je se nikada neće odreći

kako skeptični misle.

Bosna meni priča

 niti je ona bila niti će da bude

samo neko prazno postojanje,

u to me ona uvjeri

svojom tužnom, a iskrenom pričom,

Bosna je, čaša puna nevine krvi!