Redakcija Mehmed Meša Delić rođen 10. marta 1951. godinu u Moševcu kod Maglaja, Bosna i Hercegovina. Školovanje započeo u Moševcu, a završio u Maglaju. Od 1972. godine živi i radi u Wittenu – Njemačka. Pisanjem se bavi još iz mladih dana, a piše na bosanskom i njemačkom jeziku. Piše poeziju, prozu, aforizme i za iste biva pohvaljivan i nagrađivan. Bio je član „Jugoslavenske književne radionice“ u Frankfurtu na Majni, Njemačka. Radionica je okupljala pisce amatere u dijaspori. Radove je ovjavljivao u časopisu „Stremljenja“ (Priština, 1980. godine), u Zborniku „Ptice bez gnijezda“ (Sarajevo, 1986. godine), u Zbirci poezije „Sunce iznad domovine“ (Beograd, 1989. godine), u Almanahu „Pismo sa Majne“ (Priština, 1991. godine), u Zbirci poezije „Kapi života“ (Frankfurt na Majni, 1992. godine), u bošnjačkom časopisu „Selam“, za Njemačku objavljivao pjesme i priče sa vjerskom islamskom tematikom. A u agresiji na Bosnu i Hercegovinu bio je dopisnik mnogih novina i časopisa koji su bili štampani za dijasporu. Na internet portalu Bošnjaci.net ovjavljuje članke sa različitim temama i vodi se kao saradnik iz Njemačke. Na Njemačkom jeziku objavio poeziju u Zborniku „Literarnih radova stranaca i Nijemaca“. Pjesme i aforizmi su mu prevođeni i objavljivani na makedonskom jeziku. Objavio je zbirku pjesama „Vatra zbog rastanka“ (Struga, Makedonija, 1992. godine). Mada je u Njemačkoj, a nastanjen i u Banja Luci, srcem i dušom je Moševljanin i Maglajlija, a što opravdava i jednim stihom: „Divan je to kraj, / divni su mu ljudi, / a sa divnim krajem, / divno je i nezaboravno djetinjstvo…!“
A sve što radi, govori, piše, čini iz jednog životnog motiva: „Da ostavi neki trag, jer vjeruje i zna, da na ovom svijetu ničiji život nije vječan.“
NE DAJ SE MLADOSTI!
.
Škripe koraci na krvavoj ispucaloj zemlji,
tope se stope kao presahle rijeke slap.
Čija to nestaje kap?
Čiji se život gasi?
O mladosti, ne daj se ovom okrutnom
zagrljaju smrti,
ne daj se zemlji da te okiva
daleko od zvijezda.
Hodaj!
Koračaj!
Mladosti, pod toplom krunom ljubavi
i prkosi onima koji te u zemlju hoće,
da tamo budeš samo oznaka i broj.
Ne daj se!
Ne daj se: Haso, Huso, Mujo…!
Zemljo!
Ako ih otmeš
neka iz utrobe tvoje
najsvjetlija zora svane
za mladost njihovu, za ljubav njihovu.
Za sve one krvlju ispisane dane
u kojima silno su željeli
da domovina Bosna i Hercegovina
slobodna i cjelovita bude…!
BOSNA MENI PRIČA
.
Bosna meni priča
šta su joj ispričali potoci i rijeke
dok tužno hučaše i žuboriše do svojih ušća.
Priča mi o junacima, o izdajicama,
o ubijenoj djeci, ženama, starcima,
o tupim udarcima metaka i granata
po kamenu i mesu,
o tihom hučanju krvi,
o izlomljenim kostima
što stršte iz zajedničkih grobnica.
Bosna meni priča
kakvi su bili planovi
neljudi sa svih strana svijeta,
ali i onih iz obližnjih šuma sa brda i planina
i kako se u njima mržnja kotila,
šapće meni tiho, glasnije ne može,
jer bi umukla ako bi Srebrenicu spomenula.
Stid me, puna sam mezara,
kako onih pojedinačnih, tako i onih zajedničkih,
ali sam jos tužnija zbog dušmanskih jazbina u mojoj zemlji,
šapće meni na uho kao lahor iz majčinih usta,
da je znala da se sprema oluja,
oni sa tri prsta kao olujni oblaci se udružiše
i na mene i moju čeljad olovne kiše prosuše.
Bosna meni priča
sa žaljenjem, da mnogi je napustiše
i nju i Boga zapostaviše,
borbu za vlast egoisti i ateisti dobiše.
Šaretom meni govori, da ipak dobri ljudi postoje
koji je kao svoj život vole
i za nju ako treba u boj idu do konačne slobode
i da je se nikada neće odreći
kako skeptični misle.
Bosna meni priča
niti je ona bila niti će da bude
samo neko prazno postojanje,
u to me ona uvjeri
svojom tužnom, a iskrenom pričom,
Bosna je, čaša puna nevine krvi!
