Redakcija Ranko Slijepčević je objavio dvanaest muzičkih albuma, tri zbirke poezije, dva DVD izdanja. Multimediju “HamletodTribunije” /roman &kompilacijski cd/. Dobitnik nagrada na muzičkim festivalima ” Budva” , ”Sunčaneskale”, ”Sunflower” , ”Kotorskifest” , ”Prviaplauz”- Banja Luka.
Pisao muziku i stihove za najpopularnije pjevače ex Yu. Član udruženja kompozitora Srbije. Živi u Novom Sadu.
DOJAVA ZNANCA
.
Moja će duša pri tvojoj biti
i kada stidno iznemogne juli,
nedozrela jesen kad počne liti,
riječi slutnje kad budemo čuli.
Osjećanja skrivena u hodu i bilu
daljina zvôn što svaku noć sniva
marame šum zamotan u svilu,
dojava znanca da si negdje i da si živa.
Sunovrat neona i tame sloboda
nisu zatočenstva u meni našli,
još sam neuhvatljiva voda,
brzaka huk, odjek jak, znaš li!
Sve poznato na onoj obali je stalo,
odlazi vrijeme bez reda i stajanja,
šta je sve moglo a nije dalo,
gubitak nosim lakše od kajanja.
Moja će duša pri tvojoj biti
i kada novembar nebo sliva,
radost ću od samog sebe skriti
dojavom znanca da si negdje i da si živa.
Tražeći ono što oboma godi,
a i sam ne znam tačno šta je,
samo ću sjenu pratiti na vodi
misliti da sve je isto i da traje.
Od godine isti su dani
a ja se mijenjao brzo i često,
ništa u meni nije kao lani
sve je izgubilo red i svoje mjesto.
Ni muke veće nit gorčijeg jada
od ove zloslutne i jake kobi,
što s dušom ovom magli i vlada
sva se dala a ništa ne dobi.
Ili to lažem samoga sebe
dok rime i bez mene brode,
još ima smisla, još ima potrebe
držati glavu iznad vode.
Gubitak nosim lakše od kajanja
i grijehove svoje doplaćujem snom,
strahujem od svakoga javljanja
savjesti ove što bdi nada mnom.
Moja će duša pri tvojoj biti
pa neka bude kako i biva.
Osmijeh ću davnim vremenom skriti
dojavom znanca da si negdje i da si živa.
Najljepšu riječ tamničim u peru
kroz ove dane bijede i praznina,
što mi budućnost gnječe i žderu
a sve je dalje od svakih daljina.
I ti si odbjegla u nepoznat kraj,
tamo gdje nema tuge i stradanja,
budi tu gdje si – novom životu se daj.
Gubitak nosim lakše od kajanja.
Tamo te niko poznati neće
i neće znati jesi li kriva,
moje će pjesme rasti jače i veće
dojavom znanca da si negdje i da si živa.
Moja će duša pri tvojoj biti
kroz jadne dane i pokisle noći
strunom ću za te pjesmu sviti
nit me prolazi niti će me proći.
Ova studen na obrazu što blijedi,
ravnice zvon od krša zavičaj,
prebrzo starim, brada mi sijedi
ni dodira usne ni mirisa čaj.
Čudan sam, eto, samome sebi,
duše i tijela ovoga razdvajanja,
ni lijevo ni desno, ne znam gdje bi.
Gubitak nosim lakše od kajanja.
Koji bi dan radosnim zvali
ako ne onaj što tvoje ime nosi,
i mladost za koju nismo znali
što se svakom ruga i prkosi.
Silama teže i zakonu jadnom
što nije mogao da sniva
koliko će pjesmu činiti vrijednom
dojava znanca da si negdje i da si živa.
Gubitak nosim lakše od kajanja
prokletstvo moje tu sićušnu kaznu,
ne brojim dane tvoga nejavljanja,
godinu jednu uzdižem znanu i važnu.
U njoj bijaše svega moga,
i mene samog više je bilo
zapitkuješ li koga ima li Boga
ili se sve u tebi izbistrilo.
Ona jesen i studen naopaka
kako su vješto zavjeru tkali
namjerom da se prokaže svaka
misao moja što mi sada fali.
Da kažem šta u meni baulja i trune,
ćutanju da odmognem jednom,
dok se svi preci u meni bune
mjereći te dostojnom i vrijednom.
Jesi li za me i našega roda,
sad više nema nikavog smisla
ko kojim drumovima hoda
kakav ti je naum i kome si išla.
Nevažno je tu adresu znati
mogao bih tamo naći svašta,
molitva moja neka te prati
i neka prašta ko treba da prašta.
Znali smo štošta u bijesu reći,
za sve sam kriv, za sve si kriva,
lako je sada preko svega preći
dojavom znanca da si negdje i da si živa.
Ni moje adrese nisu iste,
velike torbe nosim, riječi od trajanja,
nemam ni planove ni odredište
gubitak nosim lakše od kajanja.
Stihom starosti potirem breme
sve je više stopa i usporen je bat
kao kad usitniš vrijeme
oprezno trošiš sat po sat.
Ti ne smiješ umrijeti prije mene
jer onda neću imati koga
voljeti kroz riječi zamagljene,
postoji nešto veće i još sto razloga.
U meni stoji da opravdam tugu,
što nada mnom bdije, sa mnom noćiva
nepouzdana vijest što klizi niz prugu
dojava znanca da si negdje i da si živa.
Moja će duša pri tvojoj biti
ona je uvijek uz nju i bila
rijeka će se iz korita izliti
i zadnja kap se istočila.
U oku nema ni mrve bijesa,
ni zora nije onako siva
drugačije svijetli sa nebesa
dojavom znanca da si negdje i da si živa.
Ti ne smiješ prije mene umrijeti,
tako bi me jedino izdala,
fale mi tvoje riječi i pokreti
i moje ime što jedina si znala.
Falim sam sebi, jak i svoj,
kuražan i uvijek protiv sviju
treperim u noći promrzloj
dok zadnji sati kroz nju biju.
A bol u meni vri tamna i jaka,
ocvala pjesma mrtva počiva,
zbori kroz ždrijelo mojih predaka
dojavom znanca da si negdje i da si živa.
I svjetlost svijeće slavske
da vidim pre smrti i rađanja
kad s lica skinem sve maske
gubitak nosim lakše od kajanja.
HERCEGOVINA
.
Moja je zemlja suncu data,
kamenom diše i nebom zbori,
tu su moje duše vrata
tamo mi pjesma užegla gori.
Sva naprsla zemlja žedna
vode ište i nikad joj dosta
umiljata, gorda ,surova i čedna
i nad njom duša mi prosta.
Uvijek joj nekako pred zoru banem
jabuku nosim u džepu kaputa,
snovi me vuku da tamo stanem
želja je jača od dalekog puta.
Nisam ja stranac, mirišemo isto,
vinovom lozom i zadahom bora
i ne bih nikada više pristo
pa neka se sto puta mora
Otići od nje daljinom što ćuti,
čeznuti za drumom da me vrati,
korijen i rodoslov u meni bukti
odakle sam, čiji sam, da razum pamti.
Ona je oduvijek bila moja
i stidno se u pjesmu svila
tu niče cvijet ispod osoja
Hercegovina zemlja – tegobna i mila.
Mater moja, očiju blaženstva,
i maćeha stroga što daje malo
sreće svake i bolnoga prokletstva
što je nad njom koračalo.
Lijepa je zemlja moja,
svjetlo do neba u njoj kliče,
nit bilo čija nit bilo koja
bol i sreća jedna drugoj liče.
Pelina miris i rijeke moje
što dušu ovu tješi i liječi
dane otužne kantari broje
dok mi u sluhu zvone riječi.
Nisam ja stranac, mirišemo isto
ja sam odvajkada ovdje i bio,
sve je tu jasno, nepobitno, čisto
predak je moj ognjište svio.
Na stotine godina brojati mogu
ponosit na njih i pleme svoje
i kad se noćas pomolim Bogu
tu su u meni, vječno postoje.
Da pomenu ime zemlje naše,
Hercegovine ove čemerom slatke,
bistrim umom čovjek ukrašen
vođen kroz sreće i nevolje svake.
Lijepa je zemlja moja,
presavija niti nebeskoga svoda,
tu mi duša traži spokoja
da zavežem jedra umornoga broda.
Nisam ja stranac, mirišemo isto,
odbrojavaš udar moga bila
sve je tu jasno, nepobitno, čisto
Hercegovino, zemljo, tegobna i mila.
