Redakcija Dženeta Šišić
Trčala je jedva hvatajući dah. Nije primjećivala da se polako ravni cementni trotoar pretvara u blatnjavi puteljak niti da su sive zgrade grada zamijenile male, ruševne kuće. Neko bi je pogledao začuđeno, na trenutak se zapitao šta ovakva žena radi u ovakvom mjestu i nijemo produžio dalje. Na kraju krajeva ljudi su uvijek bili previše okupirani sobom da bi obraćali pažnju na druge bezimene i beznačajne osobe. Previše uhvaćeni u svoj vlastiti mali svijet. Ona za njih nije znala. Nije znala čak ni kuda ide. Čitavo njeno biće i svijest pokretala je samo jedna misao samo jedan jedini cilj. Mora ga stići. Ne smije ga izgubiti iz vida, ne smije pa makar je to koštalo života. Znala je to od onog trenutka kada ga je ugledala na gradskom trgu kako užurbano hoda. Njeno tijelo se jednostavno protiv svake racionalne naredbe njenog mozga pokrenulo samo u pravcu kojim je on prošao. I od tada ga slijedi. Zaustavila se kad je primjetila da je njen put prijeprečilo drveno skladište. “Izgubila sam ga” bila je njena prva pomisao koja ju je gotovo bacala u očaj. Ali se ubrzo smirila i zaključila da mora biti tu, odmah iza tih velikih drvenih vrata. Otvorila ih je uz blagu škripu koja je sličila zvuku psa koji cvili. Pred njom je bila prostorija puna starih stvari. Prašnjavih kauča, poderane odjeće i slika sa slomljenim ramovima. Ove stvari koje niko više ne želi nekako su podsjećale na ljudsku prošlost. Malo koji čovjek voli da je se sjeća. U to malo skladište ugurao se i stari, raštimani klavir i mala stolica ispred njega. On je svoj kožni kaput prebacio preko stolice i mirno sjeo. Znači nije je vidio. Prvo je počeo besciljno da udara po tipkama tražeći one koje rade. A onda je počeo da svira sve više se unoseći u melodiju dok nije postao posve opčinjen njome. I ona je bila opčinjena ne samo melodijom nego i njime samim. Prstima koji su glatko išli preko tipki i dugom ,smeđom kosom koja se talasala na njegovim leđima dok je svirao. Nakon par minuta osvjestila se iz svog transa, izvadila iz torbe olovku i mali papir i počela da piše. Na kraju mu je prišla, stavila mu ruku na rame i mali komad papira ispred njega. “Sviraj ovo za mene, muzičaru”. On je prvo pogledao u papir ispred sebe. Par neuredno napisanih nota. Ništa teško. A onda je pogledom pažljivo odmjerio nju. Do struka duga smeđa valovita kosa i elegantna haljine od crvena svile malo isprskana blatom. Nešto mu je kod nje izgledalo poznato, neki zaboravljeni trenutak iz mladosti koga nije mogao da se sjeti. Zasmijao se na trenutak i rekao “Muzičar? Dobro. Sviraću”. Njegovi prsti su ponovi nastavili svoje glatko kretanje preko tipki ali ovaj put sa drugačijom melodijom. Nije to bila neka simfonija ali nije ni trebala biti. “Sjećaš li se ti mene?” upitala ga je sa nekom blagom nostalgijom u glasu. “Malo” bio je kratak odgovor. “U redu je. Ni ne treba da se sjećaš. Nastavi svirati”. Prije par godina činjenica da je ne prepoznaje bi je povrijedila kao mač zaboden u srce. Ali sad to nije bilo bitno. Bitna je bila jedino činjenica da je on sada svirao za nju. Za nju i nikoga više. Nije htjela da mu priča o prošlosti. O onim danima kada ga je voljela svim srcem a sve što bi dobivala zauzvrat bio je hladan pogled. Zar da kvari trenutak pričanjem kako ju je ljubomora izjedala svaki put kakda bi vidjela neku drugu djevojku s njim? Smiješno joj je bilo kako ga tada dok su zajedno išli u muzičku školu nikada nije u budućnosti zamišljala ovako. Kao nekog ko svira raštimani klavir u napuštenom skladištu, sam bez ikakve publike koja bi mu na kraju dala aplauz koji zaslužuje. Uvijek ga je vidjela u nekoj velikoj sali kako svira svečano obučen pod svjetlima reflektora uz glasni aplauz. Imao je i ambiciju i sposobnost da to dostigne. A ona je sada bila u poziciji u kojoj je nekada vidjela njega. Kako se samo život igra ljudima. Bez obzira što je imala slavu nije se mogla nazvati sretnom. Uvijek joj nešto falilo. Neka čudna praznina, uvijek joj bila prisutna u duši. Zbog te praznine nikada nije mogla od srca da se nasmije. Nikad nije mogla da osjeti sreću koju sada osjeća, slušajući njega dok svira. Čudno je to kako ljudi troše vrijeme da zarade novac samo da bi shvatili da im ne može donijeti sreću. Shvatila je da njena djevojačka želja za njim nikada nije nestala. Uvijek je bila tu čekajući pravi trenutak da se ponovo pojavi u svojoj punoj snazi. Kako je samo željela zauvijek ostati ovako da se nikada ne pomakne s mjesta. Ali nije mogla. Zvuk klavira je prestao. On se protegao i nasmijao opet “Još nešto želite, gospođo?”. Nasmijala se i odgovorila “Sviraj sutra za mene opet, muzičaru”. Odjenom mu je sa tim osmijehom ono mutno zaboravljeno sjećanje postalo sasvim jasno. Pođe da je zaustavi da je zamoli da ne ode opet ali skladište je već bilo prazno. Nijedne žive duše osim njega. “Nema veze. Doći ćeš opet sutra. Doći ćeš svome muzičaru” rekao je uz smijeh i ponovo počeo da svira.
Dženeta Šišić, rođena 19. 05. 1996. godine u Tuzli, Bosna i Hercegovina. Osnovnu školu završila u Lukavcu. Trenutno pohađa Međunarodnu srednju školu u Tuzli. Pisanjem se bavi od svoje šeste godine ali nema prethodno objavljenih radova. Piše prozu i poeziju raznih žanrova i trenutno radi na romanu.
