Redakcija Jutros kad sam ušla u kuhinju prvo što sam ugledala bilo je mamino uzdrhtalo tijelo. Kava u šalici obavijenoj njenim rukama se uzburkavala kao val. Miris kave je razblažio vlagu u kuhinji. Snažan odjek bombe u daljini. Šalica se uz mamin prigušen krik rasprsla na komadiće. A mama je tako dugo čuvala kesicu kave u rupi u zidnoj tapeti naše spavaće sobe.
Odjeci su svakim danom sve glasniji, prisutniji. Pripremaju nas. Mislim da će mama poludjeti. Još hladna od noći pod tankih pokrivačem poljubila sam njen kameni obraz. U znak odobravanja, raširila je raspucale usne.
Bacila sam grbava, suha drva u vatru. Pucketanje drva mi više nije bilo ugodno kao prije. Sad sam zamišljala da tako zvuči kad preko zaleđenih tijela naših vojnika gaze noge neprijatelja.
Nisam mogla ne razmišljati o smrti, kraj mene je već bio polumrtvac, a na ulicima, na putu do Crvenog križa, ljudi skrivenih lica i pognutih ramena na sanjkama nisu vukli djecu već leševe nalik na kamene blokove.
– Dušo, probudi Sašu. – mamin glas.
– Saša? – pomislim, – pa on ne pripada ovdje, on zaslužuje život…
Kao da je stajao iza vrata i prisluškivao, u kuhinju je uletio grcajući od smijeha i tapkajući nožicama moj mali brat.
– Sekoo! – zabije mi svoj mekani trbuščić u lice.
– Vražičku!
– Nisam ja vjazicak, ja sam bjaco! – ozbiljno se usprotivi Saša.
Poljubim ga i posjednem u krilo. Protrnula sam kad sam osjetila da je lakši.
Okrenuo je glavu i ugledao mamu za stolom. Zamišljeno je gledala kroz prozor sakriven zelenom zavjesom.
U trenu je sišao sa mene i još bucmastim ručicama zgrabio maminu spavaćicu.
Nije se obazirala na njega, ali Saša je bio uporan. Napokon ga je primjetila i nježno privinula na grudi. Obujmio je oko vrata i zaklopio oči. Strastveno je priljubila svoja bodljikava usta na njegove uši i nerazumljivo šaputala, kao da se moli.
Sreća što je on riječi majke na rubu ludila slušao kao najljepšu uspavanku. Začuđeno sam gledala ta dva bića prelazeći jagodicama prstiju po ruci. Zavidjela sam Saši.
Već se razdanilo. Zrake sunca su izbljeđivale zavjese. Razmaknula sam ih i otvorila prozor. Na ulici, glave okrenute prema raspuklom zidiću ležao je leš posut mrazom. Ni žena, ni muškarac ni dijete ni starac. U daljini se čuo promukli glas: Večeras!
Srce mi poskoči. Sa treskom sam zatvorila prozor i navukla zavjese. Sjela sam za stol i odgrizla pola komadića hrskavog ali gorkog kruha. Drugi, manje suh dio sam dala Saši.
Škripa vanjskih vrata, nečiji uznemireni glas, pa mamin ravnodušni.
Nakon nekoliko trenutaka se vratila u kuhinju.
– Susjeda je javila da je u Crvenom križu nestalo hrane.
– Pa što ćemo jesti?
– Ja nisam gladna, pila sam kavu. A ti i Saša ste taman doručkovali. – ravnodušno odgovori i nasloni se na zid kraj prozora.
Opet Sašini zaigrani koraci. Ušao je sa sjajnim zamotuljicma čvrsto stisnutima u ruci i nabijenima u džepove njegovih hlača. Sa najniže police je uzeo drvenu škrinjicu, posljednji tatin dar, i stavio u nju polovicu zamotuljaka. Ponosno nas je pogledavao. Nasmiješila sam mu se posljednjim snagama. Mama se odjednom sagnula i počela skupljati komadiće šailice ne primjećujući da je porezala prst. Mirno sam je podigla sa poda, zavila joj prst u komadić gaze i sakupila preostale krhotine.
Mislila sam na ručak. Tražila sam po svim kredencima, zavlačila ruku u svaki kutak ormara, a našla sam samo poveći komad tvrdog, već pljesnjivog kruha, prazne kutije, vrećice i bočice sa kojih su namigavala vesela zarumenjena lica, iz vremena koje se za mene i moju majku nikada neće vratiti, a koje se još grčevito pridržava mog brata. Promukli lavež nečijeg psa u hodniku me podsjetio na to kako psi svojim vlasnicima često grizu cipele i gotovo ih pojedu. Otišla sam do ostave i nakon nekoliko minuta u mraku, napipala glatku debelu kožu prednjeg dijela cipele. Izvukla sam svoje stare čizmice. U njima sam se prvi put posklizla na led i, po priči mojih roditelja, umalo poginula.
Izvukla sam vezice i nespretnim pokretima odvojila mesarskim nožem koliko sam mogla kožu i gumu sa džonova. U proključalu vodu sam ubacila čizmice. Voda se u hipu zamutila, a iz guste, vlažne pare se promolio miris užgale, vodom natopljene kože i gume.
Kad su se komadići raspadnute kože pridigli na površinu vode, kao što se pridigne povrće, odmakla sam lonac sa vatre.
Postavila sam stol. Sve sam radila po redu, kako me mama učila.
Prvo stavi meso u tanjur, zalij ruhom, a ne obrnuto, jer bi onda pola juhe otišlo k vragu.
Žlicom sam zahvatila komadić kože, ali prije nego sam ga prinijela ustima primjetila sam onaj isti komad kruha od jutros. Požudno sam ga zgrabila zubima i sporo ga prevaljivala u ustima. Zvučalo je kao da pucam nečije kosti. Kad sam osjetila da mi se kruh počeo lijepiti za nepce, brže bolje sam stavila žlicu sa žutom tekućinom i kožom u usta. Slučajno sam zagrizla kožu. Zamislila sam da sam zagrizla u ukiseljeno, žilavo meso. Dugo sam žvakala. Na kraju sam je progutala uz gutljaj juhe što je imala okus znoja.
Moj ručak je prekinula eksplozija. Uši mi je probio zvuk raspadanja kamena. Vidjela sam Sašino lice prvi put iskrivljeno od straha. Sakrio ga je u mamina njedra. Njeno lice je bilo tvrdo i odsutno kao inače, ali su joj oči svjetile. Razumjela je. Pogledala je ustreptale zavjese i razgovijetno izustila: Znala sam da će uraniti.
Luca Kozina je rođena 1990., studentica je hrvatskog jezika i filozofije na Filozofskom fakultetu u Splitu, Hrvatska. Njene priče su objavljivane na stranicama KnjiževnostUživo i Knjige.pravac.
