Zašto su danas među muslimanima svijeta nespojivi, duh Istoka i ideje Zapada? Nemoguće je odgovoriti nepopravljivim konzervativcima i misticima, da duh Istoka nije u njegovoj nazadnosti na koju oni poslijednjih decenija uvjereno podstiču. Nemoguće je dati odgovor i unezvjerenim modernistima i utopistima, koji usjajenim očima s oduševljenjem prihvataju svu prljavštinu sa Zapada, koju povezuju sa vanjskim uspjesima njihovih naroda. Zar će muslimane sa dinamikom primljenog znanja pratiti udaljivanje od vjere, umjesto da to bude suprotno, ili će tzv. islamska teologija, Kur’anske ajete sve više uvažavati kroz savršeno recitovanje, umjesto na shvatanje i primjenu u životu? Zar muslimani danas moraju ići samo iz krajnosti u krajnost? To su najopštija pitanja koja ukazuju na problem Islamskog svijeta danas.
Problem ideoloških problema se uglavnom zasniva ili slijepim intelektualnim prihvatanjem u sferama nauka ili s druge strane, problem koji uzrokuje slijepo slijeđenje neznanjem. S toga treba razlikovati s jedne strane meditaciju od pukog pamćenja slova i riječi na papiru, te prednost uvijek davati ovom prvom. Svakako podsticati sve strukture društva da se obrazuju, islamskim svevremenskim moralnim principima raditi za islam, a savremenim sredstvima i naukom postizati napredak.
Moral ne zastarijeva, nauka ne stagnira.
O misticima i konzervativistima
Nisu se pojavili u ovom vijeku, već mnogo ranije u nekada velikoj Islamskoj državi koja je jedina u povijesti predstavljala ideal slobode i napretka u istom trenutku, bez utopije. Kao i u tom vremenu i danas, njima smeta ista ideja. Oni svojom uskoumnošću nastoje srušiti i slobodu i napredak. Oni osporavaju traganje za naukom i osposobljavanjem islamskog Ummeta da se obrazuje. Svojim neobrazovanjem, tačnije svojom nemarnošću za tim segmentom koji je u biti islama najvažniji, uzrokuju da jedan značajan dio razdora i nejedinstva u ciljevima islamskog svijeta im se stavlja na odgovornost. Pod njihovom vlašću, mimberi nisu više ono mjesto sa koga se mudro zbori, priča o problemima društva, već se čisto radi procedure i tu odigrava proces recitacije nebitnih sadržaja za dati trenutak. Pa i ljudi danas džumu namaz i hutbe doživljavaju kao nespornu obavezu i formalnost. U stvari cijela filozofija ako se uopće tako može nazvati, mistika i konverzativaca se zasniva na tapkanjem u mjestu ili nazadovanju i bježanju od civilizacijskog napretka čije tokove propuštaju. Problem i jednih i drugih je sužena percepcija za shvatanjem suština Kur’ana, sunneta (Poslanikova, a.s., tradicija) i njihovih elemenata. Za shvatanjem i jedne i druge suštine, potrebna je samosvjesnost, a za sprovođenje istih, potrebno je uspostaviti isti viševjekovni, univerzalni cilj – napredak u svim sferama, zarad islama.
O modernistima i utopistima
Naš problem su oni koji odlaze na zapad i u povratku, umjesto prihvatanja principa rada, ponašanja, kulture, za ideal uzimaju obično nemoral i ostale otpadne manifestacije njihovog ponašanja. Oni u povratku u svoj kraj, sa vjerovatno labavim odgojem od ranije, bez nacionalne svijesti, bez osjećaja veze sa svojim narodom i običaja, počinu cijeli taj jedan mali svijet posmatrati kao zaostao. Pa stim u vezi nastoje i pod logikom uvođenja savremenog načina života uvesti ustvari nešto tuđe i neprimjereno, sa stanovišta islama neprihvatljivo.
Ako je problem konzervativista, težnja za ograničenju svog, problem modernista je težnja za uspostavljanjem tuđeg. Razlika između njih je izričitije ubeđenje prvih u odnosu na druge, jer su drugi podložni manipulacijama.
Par riječi zaslužuju čvrsti antimodernisti, tj. oni koji ne žele ni po koju cijenu nešto tuđe… Još jedan apsurd ogleda se u tome da se muslimani razvijenih zapadnoevropskih zemalja bolje vladaju islamom od onih koji su bliži njegovom izvoru. Kontinuitet tog vladanja izraženiji je nego ikada. I ujedinjeniji su oni na zapadu, nego na istoku. Prije će biti da će se u budućnosti na tlu zapadne evrope formirati utemeljena prava islamska ideja, pa i država, nego li će se to desiti na tlu neke tradicionalno i duhovno uokvirene istočnjačke muslimanske države. No, to je bila samo stvar poređenja muslimana i njihove suštinske, neobjašnjive suprotnosti, koje predstavljaju njihov današnji trend.
Stav jednih i drugih po pitanju patrijarhata
Patrijarhat funkcionira na određenim načelima. Islamski patrijarhat podrazumijeva u biti sličan, ali u suštini drugačiji pristup.
Stav konzervativaca je decidno svoj patrijarhat održavati na materijalnim proračunima. Oni su konformistični po tom pitanju. Stav modernista je suprotan – crpeti energično i u nedogled prihvatati antimoralne zakonitosti. Oni su buntovnici. Kao i jedni, tako i drugi su u svom beznađu otišli u krajnost.
Društveni odnosi i brak između konzervativista vođeni su nasumičnim primitivnim materijalističkim interesima, dok su modernistički zasnovani na idejama tzv. slobodnog života bez granica moralnosti.
Stav jednih i drugih po pitanju nacionalne pripadnosti
Konstruktivno-iracionalna lojalnost jednih – revolt i liberalizam drugih. Konzervativisti svoju nacionalnu, kulturnu baštinu smatraju strogo uzvišenom i nenadmašivom u svojoj ispravnosti, dok je modernisti kao takvu nipodaštavaju i po pravilu smatraju je zaostalom u odnosu na druge kulture i nacije. Problem se ogleda stavovima velikih masa koje slijede jedne ili druge. Prve će uvijek podsticati nametljivi pojedinci, druge će podsticati nacionalni neprijatelji. U suštini, ni jedni ni drugi ne shvataju da je Islam njegovim pripadnicima nadnacionalnost.
Da nebi formalno održavali vjeru, muslimani moraju uspostaviti kontinuitet Islamskog učenja. S jedne strane, konzervativiste učiti promišljanju, moderniste učiti nadnaravnom islamskom moralu.