Redakcija Dženis Šaćirović
Poznaje narod mnoga doba. Doba: napada svijetskih sila, istrebljivanja, rata, bježanja, gladi, nemaštine, agrarnih reformi, doba raznih pritisaka; te novija doba: sukoba, nacionalizama, svađa; pa zatim tranzicije i svega onog što ide uz nju, pa naravno i vremena koje po redosljedu nikako se ne uklapa u svrhu progresivnog moralnog, kulturnog i opće društvenog oporavka od permanentnog ugrožavanja ljudi od strane vladara, bili im po volji ili ne, a koje su odgovorni za teško stanje u kojima se oni nalaze. To teško doba u kome se ljudi danas nalaze, zove se skromno: doba podobnih i nepodobnih. To doba stvorila je politika.
Valja reći da se politika u nekim zemljama u mnogome razlikuje od svrhe na koju se poziva. Politika nije karijera, niti se uspješnost jedne političke parije može povezivati sa brojem njenih članova, brojem odbora ili brojem predstavnika u parlamentu ili članova vlade. Razlog koji ide u prilog tome je ona crna zavjesa koja prekriva lice historije u periodu prvih decenija prošlog vijeka kada je danas demokratka evropa na svom tlu imala fašizme, rasizme i ostale nakaradne ideologije tvoraca čija su imena zauvijek ispisana hrđavim slovima historije. Dokaz tome su i manjakavosti vladavine u oblasti prava i sloboda vjerskog, duhovnog i nacionalnog izražavanja građanina u zemljama komunističkog bloka. Političari koji su ostali svijetli primjeri u historiji, uglavnom su bili borci za slobodu svog naroda, rijetko i oni koji su bili pravedni na vlasti – tzv. Misionari, pa njihove ideologije nijesu bolovale od ovih vrsta bolesti. Tako su u svakoj vlasti, građani – vremenom podređeni, svrstavani u podobne i nepodobne grupe: služitelji sistemu i interesima sistema i oni koji se sa njima kose; bliski ljudima iz političkog miljea, a i u koje imaju povjerenja: rodbina, prijatelji i sa druge strane: oni sa kojima ne posjeduju ovakve i slične veze, pa im samim tim u nikakvom interesu nije da za njih postoje bilo kakva prava najčešće na rad, ali i bilo kakvo djelovanje kojim za sebe mogu pribaviti osnove egzistencije. Pravila po kome se ovi ljudi svrstavaju u dvije navedene grupe, kose se sa svim pravilima pravedne vlasti, osim sa skrivenim svrhama kojima ona služi određenoj grupi.
Ko su podobni i nepodobni?
U podobne spadaju poslušnici, oni koje vlastodržac ili uopće na nižoj instanci, neki nadređeni, bira i favorizuje u odnosu na ljude višeg stepena kritičkog mišljenja, društvene i moralne odgovornosti u odnosu na one sa nižim stepenima navedenih vrijednosti. Od podobnih se traži manje razumijevanja, više šabloniziranog mišljenja, dok su nepodobni upravo nepodobni zbog toga što takvim bivstvovanjem mogu ugroziti interese nadređenih jer su pored prijetnje po funkcioniranje sistema i prijetnja po njih same, jer ukoliko su čak i ambiociozni, mogu ugroziti visoke pozicije te društvene lestvice. Podobni jesu ljudi od povjerenja, ali ne od onog povjerenja koje im se mora garantirati ukoliko obavljaju odgovorne funkcije od strane onih čiji životu zavise od tih funkcija, već od nekolicine čije se povjerenje podobnima vezuje za njihove vlastite interese održavanja vlasti i strukture društva. S druge strane, svi kvaliteti nepodobnih koji bi na odmjer šire ispitane mase dobili visoke ocjene, potpuno su nebitni niti prihvatljivi za one koji imaju vlast na svim instancama sistema, a to najteže dolazi do izražaja činjenicom da mito i korupcija toku procesa zapošljavanja u jednom društvu diktiraju kvalitet rada institucija. U tom slučaju postoje podobni koji mogu platiti i kupiti svoje radno mjesto novcem i nepodobni koji ga ne mogu kupiti ili nastoje ga dobiti na pošten i transparentan način kako to funkcionira u svim normalnim i uspješnim zemljama gdje je pravda tokom zapošljavanja osnovni princip vrijednosti jednog društva i njen krajnji doprinos razvoju države i društva. Razni slojevi društva se mogu rotirati iz jednog mjesta – podobnih u nepodobne. Tako se u zavisnosti od društvenog stanja ili općeg deklariranja stava vlasti, intelektualci mogu smatrati za nepodobne, dok se neki nečasni ljudi u službi sistema mogu navesti kao podobni ili se intelektualna nadmoć pojedinaca može iskoristiti za službu sistemu u svrhu poruka koje će slati svim kulturološkim sredstvima ali i usmjenim porukama koje mogu slati kao svojevrsni nacionalni ili društveni autoriteti. Nepodobnih ima u drugim etničkim, nacionalnim, vjerskim, političkim i drugim kriterijima postavljenim i prilagođenim interesima grupe koja prema tim kriterijima odlučuje u svrhu očuvanja vlasti i društvenog poretka. Ako se u općem smislu uzme moč, vlast i autoritet vladajuće klase, onda cijelokupno građanstvo možemo nazvati njihovim podanicima. Tu je poznata i čuvena rečenica iz planetarno megapopularnog djela „1984“ u kome autor, Džordž Orvel kaže: „Rat vodi vladajuća grupa protiv sopstvenih podanika, a cilj rata nije osvajanje tuđe ili odbrana svoje teritorije, nego očuvanje strukture društva“. U pomenutom djelu ovo se odnosti na stalno držanje u slijepom mišljenju građana da se samo određenim sredstvima postižu određeni ciljevi, dok ta teorija zapravo ima obrnuto značenje, tj. da se određenim ciljevima postižu određena sredstva. Cilj nije briga o ljudima, već vlast i pošto je postignut, ostaju sredstva kojima se vlast treba braniti i očuvati cilj – vlast, i opravdati sredstva tim ciljem koji je predstavljen kao neophodan za opće dobro svih ljudi. Posljednja vrsta podobnih i nepodobnih su oni unutar političkih pokreta koji se dijele na one koji više i manje koriste vrlo željeni govor mržnje prema svojim pritivnicima, političkim oponentima i svima ostalima sa kojima se manje ili više bore za vlast, a kao razlog za to prikazujući lažnu sliku suprotstavljenih pitanja koja se tiču onih koje to za to predstavljau – građana. Vrijedniji su uvijek oni koji izgovore kakvu ružnu riječ i svojim glasom nagrde drugoga pa makar to bile i najveće i najružnije uvrede i laži. Oni kojima čast ili bilo kakva moralna kočnica to ne dozvoljava, bivaju stavljani po strani i polako snižavani, dok se njihove bizarne sušte suprotnosti, dovijaju njihovih pozicija. Pošto glas većine i izmanipulirane mase presuđuje, nepodobni iz ovog slučaja su imenovani i izdajnicima i prolaze po pravilu kroz sve vrste društvenog pakla i sataniziranja kada ih iz kontroliranih medija ili sa glasnih mikrofona neki stari kolega takvima prozove. To je djesi onda kada masa povjeruje da onaj ko ih predstavlja ili ih želi predtavljati ima tri ili četiri srca koja u njegovim grudima kucaju za državu, naciju ili neku instituciju. U tom mraku se svaka nepravda može vidjeti kao pravda.
Posljedice postojanja jednih i drugih.
Posljedice su nesagledive. Od neuravnoteženog kvaliteta vladajuće strukture do izvrtanja ljudskih vrijednosti, te najvećeg vida ugrožavanja ljudskih prava. Mijenjanje strukture društva po kojem se pozitivni parametri prirodne korisnosti prioriteta, prilagode parametrima određenih ljudi, tj. onih koji su na vlasti, onda opći interesi prelaze u proces dekadencije, kojoj se priključuju i ostale osnove životnog standarda i kvaliteta života običnog čovjeka. Puno obrazovanih, primjernih, poštenih, vrijednih i iskreno požrtvovani ljudi će ili napustiti svoju zemlju ili će biti na marginama društvene lestvice i zaborana na kojima su se trebali nalaziti svi oni kojima je dozvoljeno da dođu u poziciju da razaraju jedan društveni sistem sa svim konsekvencama koje ostavljaju i na ostale sisteme od vitalnog značaja za razvoj i opstanak društveno neophonih cjelina. Velika je posljedica propadanja ugrožavanje prava i određivanja mladih ljudi na podobne i nepodobne i njihovo predodređivanje u jednu od ove dvije grupe u nekoj njima bližoj budućnosti. Postoji i paradox da sve inteligentniji i bilo po zvanjima ili bilo kakvim titulama I zaslugama, a naročito među njima mladi ljudi izbjegavaju koliko kod bilo kog angažovanja, jer su kao takvi samo prijetnja po sistem kojem mogu načiniti štetu. Taj nesumnjivi paradox opravdava činjenica kojiliko takvih mladih i perspektivnih ljudi se ostvari u nekoj drugoj, moralno svjesnijoj i osgovornijoj društvenoj sredini.
Javlja se ovim trendom još par bolesti od kojih je jedna i hronični nepotizam osjećaj da nije niti grijeh niti šteta oštetiti državu na bilo koji način, jer se to smatra borbom protiv neprijatelja koji “ništa ne daje, a svega traži”. Ovim aksiomom javljaju se i širi asocijalni i antisocijalni problem kao priprema za kriminal koji najzad iznutra izjeda u tom stanju već dokrajčeno društvo.
Podjelom na podobne i nepodobne, te pružanjem jednima više – jednima manje; jednima sve – nekima ništa, vrijemenom su na redu opravdana crna predviđanja. Ovakvim stavom, države u kojima postoji ovaj problem, a koje se mogu i bez riječi o njima prepoznati, neće nikada izaći iz tranzicije, već će ona postati hronična, doživotna i smrtna presuda svim ionako mrtvim slovima na papiru koja među njima predstavljaju samo izraz divljenja europskim zemnjama, ali nehtijenjem da se te vrijednosti ostvare u samo po njima skrojenom ”Raju“ za živote njih, pojedinaca, na debeloj žrtvi naroda kojeg licemjerno u nečemu predstavljaju… S druge strane, svi oni koji se iole dive vrijednostima i uspjesima europskih zemanja, neka uče put kojim se postiže stanje blagostanja u kojem se one nalaze, put uspjeha, a ne njihovu vanjštinu čijem se uspjehu samo unezvereno čude.
AUTOR – Dženis Šaćirović
