Igor Divković
UNO NA UNI
.
Kada je, prvi put,
bio
na Uni
cvale su ruže,
ali su unske
trešnje,
zato,
bile relativno zelene.
Nije čudo.
Bila je svibanjski nabujala,
bila je svibanjski plaha
i sasvim razuzdano brza
i sasvim raspojasano brza.
Kada je, drugi put,
zaronio,
pod njen
slap,
prštale su kapljice
kao biserje.
Nije se čuo
pjev ptica,
zbog krika
njenog buka,
zbog jauka
rahatluka.
Treći put,
kada je ronio Unom,
njenim dnom je
šuškao šljunak,
šareni obluci
kroz šaš,
kroz šaš.
Školjke su, pritom,
bile stisnute,
sasvim stisnute,
sasvim stisnute.
Eh zbog dragulja!
Ah zbog smaragda!