Silovito je trčao mrakom obavijenim ulicama. Sa svih strana nalazili su se otvori koji vode u uličice i uske prolaze.
Nije znao kuda bježi… Neizrecivo preplašen, zadihan i premoren, jednostavno je skretao u te otvore, ne znajući šta ga čeka u mraku koji je sve oko sebe žderao.
Od čega ja to bježim?, pitao se on. Pokušao je više puta da se zaustavi, ali nije mogao- njegov strah mu nije dao ; potpuno ga je nadvladao.
Trčao je bježeći od nečega dok su se pred njim, jer su mu se oči već navikavale na mrak, sve jasnije ocrtavali jednoliki otvori sa strana.
Zidovi zgrada bili su neomalterisani i zastarjeli. Pločnik pod njegovim nogama sav izobličen od kamenja.
Najednom nekakav zastrašujući glas progovori: ne možeš pobjeći.
Glas se činio toliko blizu da nije mogao razaznati je li dopirao iz njegovog uma ili pak odnekle iza njega…
Počeo je brže trčati. Uopšte nije osjećao klonulost. Kao da mu je užasavajući strah koji ga je obuzeo davao nadnaravnu snagu.
U jednom trenutku on shvati da mu se majica od hladnog znoja toliko zalijepila za leđa da se činilo kao da ju je neko prišio za njegovu kožu.
Osjeti kako mu se usta suše… Bježao je poput Raskoljnikova iz Zločina i kazne– sav izbezumljen od nepojmljive strahote ; spopadnut groznim užasom, kao da je i on sjekirom maločas potamanio neku babu, samo što u ovim trenucima afekta to nije mogao shvatiti…
Najednom, kada je pomislio da je konačno utekao svome progonitelju, na kraju jedne uličice uoči crnu, čovjekoliku priliku koja ga je nepomično čekala.
Prilika je bila sva u crnom. Ponovo se, još glasnije, začuše riječi: ne možeš pobjeći.
Htio se zaustaviti i krenuti nazad, ali opet se sjetio da se zbog straha ne može zaustaviti.
Trčao je, protiv svoje volje, crnoj prilici u susret.
Probudio se. Njegov pogled odmah se zaustavio na kazaljkama velikog okruglog sata okačenog na zidu ispred njegovog kreveta: pola četiri ujutro. Leđa mu je, kao i u snu, oblivao hladan znoj. Usta su mu bila suha poput saharskog pijeska.
Još pod uticajem straha koji ga je pratio u snu, natjera se da ustane sa kreveta i polako krenu prema vratima… Prišao je tik uz njih, nagnuvši glavu uz njihovu drvenu površinu, kao da osluškuje…
Tup-tup-tup ; snažno kucanje na vratima ga smrtno preplaši, i on, ustuknuvši unazad, umalo ne pade na pod.
Nije se usuđivao da otvori. Bojao se nečega. A znao je i čega…
Plašio se da to nije bila crna prilika iz sna.
Već posljednjih šest mjeseci ima taj isti san: kako ga progoni crna prilika dok od nje bespomoćno pokušava pobjeći.
Tup-tup-tup. Još snažnije kucanje. Osjeti kako mu koljena klecaju. Srce mu je snažno lupalo. Toliko snažno da više nije mogao razaznati otkucaje svog srca od kucanja na vratima.
Prođe pet minuta i pošto vidje da kucanje neće prestati, odluči da otvori vrata.
Približavao im se veoma sporim koracima, nadajući se da će ipak, za koji trenutak, kucanje prestati, da će taj neko ispred vrata otići…
Međutim, taj neko nije otišao.
Dođe do vrata i desnom rukom, koja mu je neizrecivo drhtala, posegnu ka bravi.
Otvorivši ih, zaprepasti se kada ugleda onu istu, crnu čovjekoliku priliku iz sna.
Ne možeš pobjeći.
Riiiing-riiiing. Riiiing-riiiing.
Zvuk alarma na mobitelu trže ga iz sna. Njegov pogled se opet zaustavi na kazaljkama okruglog zidnog sata i on primijeti da je tačno sedam i trideset. Srce mu je još uvijek snažno kucalo, a ispred svojih očiju još uvijek je mogao da razabere lik crne prilike iz sna.
Bio je to san u snu. Dovraga više i sa tim snovima!, pomisli.
Ustavši iz kreveta, odmah je pogledao prema smeđim vratima od njegova stana.
Nekoliko minuta nepomično je stojao, osjećajući kako mu i dalje ruke drhte i koljena klecaju. Razmišljao je da li da priđe vratima i otvori ih, da za svaki slučaj provjeri je li crna prilika još uvijek ispred njegovog stana. Međutim, on zanemari tu pomisao i brzo skrenu pogled. Usta su mu bila potpuno suha, i osjetivši neopisivu žeđ, on se uputi u kuhinju.
Kada je ispio čašu vode, pažnju mu najednom iz nekog razloga privuče set kuhinjskih noževa koji je stojao pored ostalog posuđa. Sav se strese.
Ma gluposti!, bijesno protisnu oni krenu prema kupatilu.
Na poslu, u banci, radio je već gotovo deset godina.
Danas, kao i tokom cijelih posljednjih dva mjeseca, međutim, ni za šta nije bio raspoložen. Njegov šef, koji je prije bio mnogo zadovoljan sa njim, sada ga je više puta na dan bijesno podsjećao na činjenicu da je jutro već prošlo i da je krajnje vrijeme da se probudi, ali on i nakon njegovih upozorenja nije mario za posao. Već dva puta mu je rekao da će ga, ako se uskoro ne sabere, otpustiti.
Danas je neprestano razmišljao o svom životu ; o noćnim morama i crnoj prilici koja ga je u njima progonila. Neprestano je razmišljao o tome kako se u proteklih pola godine nije nikako naspavao kako treba.
Ne možeš pobjeći.
Najednom mu poput munje sijevnu ta užasavajuća misao i on osjeti kako mu lice ponovo obliva hladan znoj, te kako mu ruke opet počinju drhtati.
Gospodine. Gospodine.
Glas koji ga je zvao kao da je bio stotinama metara udaljen od njega.
Kada se osvijesti, on shvati da ga je iz misli vratio glas niske, tamnokose djevojke koja je već duže vrijeme stojala ispred šaltera sa uplatnicom.
–Izvinite, promrsi on.
Djevojka ga je sa čuđenjem gledala.
-Jeste li dobro ?
–Dobro sam, gospođice, hvala na pitanju – odogovori joj on, usiljeno se nasmijavši.
Drhtavom rukom predade joj jedan papir da se potpiše, a zatim, otkucavši po protokolu nešto na tastaturi, uze njen novac i dade joj priznanicu.
Tamnokosa djevojka ga je dok je uzimala priznanicu i dalje čudno posmatrala.
Kada je završio sa poslom, nikako mu se nije išlo kući, zato što ga je stan najviše podsjećao na crnu priliku iz snova i što je upravo njegov stan bio mjesto gdje ga je crna prilika često proganjala u snovima, kao i sinoć.
Ne možeš pobjeći.
Opet ista misao. Uhvati se objema rukama za glavu.
Prokletstvo, prosikta on i uputi se u prvi kafić koji se nalazio sa strane.
Dok je sjedio u kafiću, sve vrijeme je razmišljao o proteklih šest mjeseci. Konobaru bi s vremena na vrijeme zapovijedao da mu donese sljedeću turu piva. Za sve to vrijeme dok je sjedio pokušavao je da odgonetne zašto je baš u posljednjih pola godine imao te noćne more…
Zašto mi se ovo dešava?
A znao je veoma dobro zašto mu se sve to dešavalo, samo nije htio da pogleda istini u oči.
Ma gluposti, kao da je to uopšte važno… Zašto da se opterećavam time sada, poslije toliko, toliko godina ? Zašto da uopšte razmišljam o tome?
Pa to je davno bilo i prošlo. Niko za to ne zna. Niko nikada neće saznati, i nikakvih posljedica to ne može imati na moj sadašnji život.
Ali zar one noćne more i neprestana buđenja u strahu tokom noći nisu upravo posljedice toga?
Zašto sa samim sobom ne mogu izaći na kraj? Kada mi je u svim aspektima život normalan? Zašto sebe toliko mučim ? Zašto se ne usredotočim na važnije stvari?
Ali… Kako se i neću mučiti ? Zar ono što sam učinio prije dvadeset i dvije godine nije stvar koja najviše zahtijeva pažnju ?
Zar ovo mučenje ne bi trebalo da bude ono što sam zaslužio?
Dovraga!
Pa ima i gorih od mene na svijetu! Zašto sam ja toliko slab, te dozvoljavam da me stvar, ta stvar od prije toliko godina progoni?
Dovraga sve!
Ali… Kako da se vratim u taj stan? Kako, dođavola, da se opet vratim u taj stan? Zar da nastavim uvjeravati sebe da će te noćne more prestati da me uhode ? Da će crna prilika tek tako nestati? Pa ona me već šest mjeseci noćima uhodi.
Šest mjeseci budim se orošen hladnim znojem; budim se sav grozničav, u strahu.
U neprestanom strahu se budim. U neprestanom strahu i neraspoloženju radim.
U neprestanom strahu živim…
Mislim da to ipak neće prestati. Mislim da je vrijeme da konačno uradim ono što sam odavno trebao uraditi.
Dosta je više…
Bila je noć kada je pokucao na vrata jedne omanje, stare kuće, koja se nalazila usred grada, u sporednoj, uskoj ulici omeđanoj starim kućama i zgradama sa neomalterisanim zidovima.
Nakon određenog vremena vrata se otvoriše i iz stana proviri jedna starija žena, namrgođenog i hladnog lica.
-Vi ste?
-Dobro večer, gospođo. Nije važno. Imam nešto da vam priznam.
Hladni izraz na njenome licu zamijeni čuđenje i ona se čak pomalo uplaši. Promatrala ga je neko vrijeme, te na kraju odluči da izađe pred ulaz, pritom ga i dalje sumnjičavo gledajući..
Naoko bi procijenili da ova žena ima barem šezdesetak godina.
U desnoj ruci držala je dopola sagorenu cigaretu.
Nakon kraće stanke, ona upita:
-A šta to, gospodine? Požurite, vani je prokleto hladno, a ne volim da primam neznance u kuću.
Nekoliko puta se jako zakašljala, što je svjedočilo o njenoj mnogogodišnjoj zaokupljenosti cigaretama.
Ono što je uslijedilo starica nikako nije očekivala u ovo doba noći, od jednog neznanca. On je, sav preblijedio u licu, dok su mu koljena ponovo klecala, prenemagajući se izustio:
-Ja sam bio poznanik vašeg sina. Vi vjerovatno znate da je on bio naširoko poznat diler, i ja sam mu ( pošto sam u to vrijeme bio ovisnik i kupovao od njega drogu ) mnogo dugovao.
Moram vas napomenuti da me on već duži period bio ucjenjivao i ozbiljno mi prijetio.
Najednom je nakratko zanijemio. Donja usna mu je nekontrolisano drhtala. U očima mu se mogao nazreti duboko ukorijenjeni strah.
Nakon kraće tišine, on nastavi:
-Bila je ista ovakva hladna, zimska noć, kada sam ga posjetio da mu saopštim da ću mu što prije isplatiti novac, jer trenutno ništa nisam imao…
Ja sam, naime, za svaki slučaj bio ponio jedan manji kuhinjski nož ( jer sam u to vrijeme ionako bio pod strepnjom i u lošem psihičkom stanju ) koji sam stavio u zadnji džep pantalona. Kada smo se susreli, u mračnoj uličici nedaleko odavdje, vaš sin mi je na moja obećanja neprestano uzvraćao prijetnjama, i čak me je u bijesu udario. U momentu kada je po drugi put krenuo da me udari pesnicom, ja sam izvadio nož iz zadnjeg džepa pantalona i jako mu ga zario u stomak. Vidite, možda ja nisam bio ni svjestan da ću ga time ubiti. Uradio sam to bez razmišljanja, u naletu bijesa i straha, a zatim pobjegao, ostavivši ga da leži na ulici.
Vaš sin smrtno je stradao od uboda mog noža prije dvadeset i dvije godine.
Da, ja sam ubica kojeg nikada nisu uspjeli da pronađu.
Eto, to sam želio da vam priznam.
Kada je sve ovo izrekao, postao je potpuno miran. Kao da je napokon bio pomiren sa samim sobom. Pogled mu je bio bezizražajan, nedokučiv…
Starica je već neko vrijeme blijedo zurila u njega svojim sitnim, tamnim očima.
Na njenom izboranom licu duže od minute u isto vrijeme su se smjenjivali zaprepaštenje, strah, tuga, mržnja, pakost i nevjerica.
Na kraju je pobijedio strah.
Nedovršena cigareta pade iz njene ruke na pločnik ispred ulaza.
Hitro je utrčala u kuću, sve snage zalupivši vratima.
Samo je još na trenutak ostao da stoji ispred staričinog ulaza. Pogled mu je nesvjesno ostao prikovan za cigaretu na pločniku, koja je i dalje sporo sagorijevala…
Ni on sam nije shvatao zašto je prvo njoj morao priznati to što je učinio. Jednostavno je osjećao potrebu da ona bude prva koja će to saznati ; osjećao je potrebu da je gleda u oči dok joj to govori.
Znao je da je ona već zvala policiju.
Ali, pripremio se za to. Prihvatio je to kao neizbježan slijed njihovog dijaloga.
I, zaista, dok se udaljavao od staričinog stana kroz uličice popločane kamenjem i omeđane neomalterisanim zidovima, začuo se daleki zvuk policijskih sirena.
Hodao je u mraku obuzet mnoštvom misli.
Nije bježao. Samo je tako koračao, ne znajući šta drugo da radi do časa kada ga policija pronađe. Na sve to je bio spreman. Odlučio je da ni od koga više ne bježi.
Sada je bio neobično sretan, uprkos tome što je znao da će možda i do kraja života odležati u zatvoru. Nikada u posljednjih šest mjeseci nije bio sretniji nego sada, u ovim trenucima.
Neprestano se smiješio, osjećajući se istinski slobodnim nakon svih tih godina.
Osjećao se kao da ga ništa više ne progoni; kao da više nema nikakvog straha.
Kada bi imao priliku i vremena da ponovo ode do svoga stana, čak i tamo bi otišao bez osjećaja straha, bez gadljive pomisli da će ga navečer uhoditi noćne more.
Već se pomirio sa zatvorom. Znao je da će se ovo dogoditi. U životu svako ”da” rezultira jednim ”ne”.
Shvaćao je da se više ne može vratiti svom dosadašnjem životu.
Bolje da imam mir iza rešetaka, nego da nastavim živjeti progonjen, odlučio je danas u onome kafiću.
Nastavio je da uz sve bliži zvuk policijskih sirena korača uskim ulicama i prolazima. Istim uskim ulicama sa neomalterisanim, starim zgradama kojim ga je u snovima progonila crna prilika. Da, ovo su bile ulice iz njegovih patničkih snova. Ovo je bilo mjesto koje ga je u njegovim noćnim morama uhodilo.
Samo što je on tokom svih proteklih šest mjeseci negirao to priznanje… bježao je od tog priznanja, od istine.
U ovim trenucima konačno je ustanovio još nešto: crna prilika iz snova nije bila nikakva avet ; ona nije bila nikakvo čudovište ni demon.
Ne možeš pobjeći.
Najzad je shvatio da je crna prilika iz njegovih snova bila u stvari njegova prošlost,
koju je neprestano tokom proteklih dvadeset i dvije godine negirao i odbacivao…
Od koje je neprestano pokušavao da pobjegne.
Zlatan Mrkonjić, rođen 19. 08. 1992. godine u Tuzli, Bosna i Hercegovina.
Završio gimnaziju ”Ismet Mujezinović” u Tuzli.
Trenutno je redovni student Filozofskog fakulteta također u Tuzli.
Studira Engleski jezik i književnost. Pisanjem se bavi u slobodno vrijeme.
Piše isključivo prozu (kratke priče), većinom na bosanskom jeziku.