Redakcija Malo prođe pa nas sve zapljusne naslovna strana dvevne štampe u kojoj su mladi izgubili živote ili počinili krivična djela zvjerskih razmjera, što nas najprije ostavi bez teksta. Odmah nakon krećemo sa analizama, kako onim “birtijaškim”, tako onim koje se podudaraju sa analizama sociologa, psihologa i patologa. Svi se drže nekog svog mišljenja, kako laici, tako i stručnjaci, a ono nije baš uvijek okosnica, niti služi pri pomoći rješavanju ovih problema. Ako se polazi od stanovišta da je porodica, kao osnovna baza društvenog razvoja jedne ličnosti, onda se sa time suglašavamo. Ona je po funkciji ostala nepromjenjiva suština, ali čak i ona spada pod utjecaj generalnog stanja društva i sistema sveopćih vrijednosti u kojima egzistira. Drugi polaze prema prioritetu utjecaja obrazovno-odgojnih institucija, te vjerskih i ideoloških instrumenata socijalno pozitivnog profiliranja pojedinca, koji je također inertan kretanju koje diktiraju sustavi jednog sistema. Pitanja, šta to mlade vodi u smrt ili kriminal, kruži, obilazi sve adrese i djeluje po sistemu zatvorenog kruga, u kome se opći problem ne primjećuje i na njemu se zajednički ne radi, a to je – sistem.
Mladima su ogledalo stariji. Na “njima” ne vide pravdu ili nepravdu sistema, već uspjeh ili neuspjeh njih samih.
Šta to utječe da mladi krenu “krivim putem”? Uzmimo primjer kako je vaspitanje porodice podređeno stanju sistema uopće.
Ispovjest jednog osamnaestogodišnjaka:
„Kada se sjetim svog oca, sjetim ga se sa knjigom u ruci. Cijelog života je čitao, kuća nam je puna knjiga. On je diplomirani inženjer, bio je jedan od najboljih studenata. Nikada nije dobio posao u struci. Nikada nije ni shvatio zašto, jer su mnogi njegovi vršnjaci, a puno gori i studenti ali i ljudi od njega, prosperirali u životu. Godinama radi kao građevinski radnik i već je od tereta tog posla obolio. Nemamo nikada dovoljno novca. Znam da se on osjeća poniženo. I ja se osjećam. Ne želim takav život po svaku cijenu.“
Ispovijest drugog vršnjaka: “Imam sestru koja je završila studije medicine. Otac i majka su obični fizički radnici. Godinama su štedjeli da bi ona postala čovjek, kako kaže majka, kad već oni to nisu mogli biti – misleći na težak i oskudan život. Kako stvari stoje, ona je odličan student, ali kruže priče kako će posao morati da se kupi. Svi pričaju da je suma velika. Ne zna se ni kome ni šta, kažu tajna je, ali se mora ako se hoće doći do posla. Roditelji su potišteni. Godinama su odvajali od hljeba da bi svoju mezimicu ponosno dočekali sa dilplomim. Da bi bili ponosti i sretni. Ali šta sad? Znam da se moji roditelji osjećaju poniženo. I ja se osjećam. Ne želim takav život po svaku cijenu.”
Ispovijest trećeg vršnjaka: “U mojoj školi ima par momaka koji dolaze sa skupim automobilima. To su moji vršnjaci. Zna se da su njihovi očevi: kriminalci, korumpirani službenici ili ološ što bi rekao moj otac. Međutim, iako sam lijepo vaspitan, moram priznati da bih se rado sa njima mijenjao. Moj otac radi u istoj službi sa ocem jednog od tih momaka koji voze besne automobile. Ne razumem.. Otac mi je govorio uvijek o poštenju, i znam da se osjeća poniženo. I ja se osjećam. Ne želim takav život po svaku cijenu.”
Ispovijest četvrtog vršnjaka: “Gledam svog brata kako se nervira svaki dan. Završio je studije u drugom gradu koje je umnogome crpilo naš ionako tanak kućni budžet. Prije neki dan mi kaže da su ga na konkursu za posao u jednoj intituciji prešla dva momka koja su i po svim spobobnostima daleko ispod njega. Za jednog skoro cijeli grad govori da je faktički kupio diplomu, ali da mu je otac iskeširao neki ogroman novac za posao. Ovaj drugi je, kako kaže, ušao preko neke političke stranke. Moj brat, kako stvari stoje, neće nikada dobiti posao, i počinje kao raditi kao konobar. Da, služiće onu dvojicu, koja će mu se sigurno smejati u lice dok ih bude usluživao. Ja znam da se on osjeća poniženo. I ja se osjećam. Ne želim takav život po svaku cijenu.”
Mlade kvari sistem.
Ako navedene primjere gdje se mladi određuju prema: „Osjećam se poniženo..“ i „Ne želim takav život po svaku cijenu..” uzmemo u obzir da po tim smatraju neki krivi put kao model rješavanja socijalnih frustracija kojima su podređeni, onda nam je jasno da se u njihovim pričama o stanju kojem su svjedoci krije odgovor na uzroke tih frustracija.
U potrazi za egzistencijom i afirmacijom srljaju u propast.
U procjenama srazmjera koje se ogledaju u ekonomskoj isplativosti obavljanja jedne profesije ili o mogućnostima nekog drugog puta koji donosi “više”, mladi se nalaze pred jednim izborom: nastaviti biti žrtva sistema ili pronaći put da mu se prilagode. Tako se u okruženju gdje je očigledan i dominantan običaj da nečasn i neobrazovani ljudi profitiraju u odnosu na časne i obrazovane ljude koji ne profitiraju od svog rada, mladi se počinju baviti svojom egzistencijom na način da pokušavaju “uspijeti”, ma koliko taj “uspjeh” bio moralno ili zakonski opravdan.
Jednake šanse svima i jak sistem šansi jednakih mogućnosti – kao generalna prevencija.
Mladi žele jednake šanse. To je ono što ih na prvom stadijumu prije svakog razočarenja ili kretanja u propast drži kao osnovni interes. Jaka država u kojoj se dječak neće stidjeti svoga oca koji je kao diplomirani inženjer i intelektualac običak autsajder u odnosu na one stotinu puta gore od njega, i baviti se sasvim drugim poslom. Jaka motivacija dječaka koji se u školi ne susreće sa frustracijama gdje njegovi vršnjaci “bolje prolaze” jer su nečiji-e “kćeri i sinovi” pa zatim sve “ostalo”, poruka je sistema da ga ne želi prepustiti nametnutoj životinjskoj borbi za opstanak. Sistem pravde i razvoja, garant je spašavanja generacija mladih ljudi. U suprotnom, navedene socijalne frustracije biće uzrokom izbezumljenosti onog dijela omladine koja također ima pravo na normalan život u sistemu jednakih šansi i jednakih mogućnosti dostupnih svima.
AUTOR – Dženis Šaćirović
