Redakcija NAUČNIK, ŽIVOT S NAUKOM I OD NAUKE
Ozbiljno bavljenje naukom, pojašnjenja radi, zahtjeva potpunu predanost i rijetke su druge obaveze, pa i one fundamentalne životne koje nauka trpi sa sobom. Oni koji misle suprotno, ili nisu imali ozbiljan odnos s naukom, ili su precijenili sebe kao naučnike, no svakako ih demantiraju postignuti rezultati. Za nauku je potrebno bespoštedno životno pregnuće i jedna prava virtuoznost u susretu sa bilo kakvom drugom životnom stazom. Nauci morate uvijek dati posebno opravdanje za odsustvom, koje u drugom svijetu izvan nje, niti je neophodno, niti potrebno. Plodan intelektualni rad zahtjeva strogi suštinski i formalni način življenja, kakav ne postoji u drugim sferama života i zahtjeva potpunu predanost. Nauka je dominantni životni saputnik, koji se veže za onoga koji pokaže ljubav prema njoj, toliko ekcentrično i patološki, da čak nema ni razumijevanja za puku egzistenciju čovjeka. Nema razumijevanja za drugu profesiju, komformizam dopušta samo kada je neophodan akumulaciji energije i ideja za nastavak, financijski je iscrpna i ograničava čovjekov društveni život, vodeći ga ambijentu i bliskostima isključivo sa ljudima na identičnim životnim stazama. Ona vas tjera da živite za nju, bez obzira na to da li možete živjeti od nje. Ako ste, pak, životni put opredjelili za nju, dobro razmislite koliko možete, prije svega, osjetiti njene čari, slasti, koristiti joj i iskoristiti ju da bi vam mogla pružiti egzistencionalna blagostanja, jer će vas svakako hipnotizirati u vremenu i prostoru, ne mareći za vaše godine, potrebe, a kamo li one oko vas. Međutim, u toj savršenoj ljubavi, ako ste se već prepoznali, pronađite kompromis – nađite način da živite jedno s drugim i jedno od drugoga. Koegzistirajte kompromisno jer je svaki odnos jedino kao takav i moguć. Ali, najvažnije od svega je da prepoznate sebe s njom, jer uzalud je trošiti vrijeme u slučaju kada vas ona sama ne prepoznaje – niste sposobni da vas uči i nauči, kako da zivite s njom i kako da živite od nje.
Sve od navedenog bi se moglo povezati sa sudbinom naučnika i svaki vid izmještanja karakteristika naučnika i njegovog životnog puta u neki drugi okvir, teško da može imati odgovarajuće argumente. Jedina razdjelna linija sna i stvarnosti može biti društveni ambijent i sistem u kojem naučnik egzistira i stvara, pa tako opaska o životu s naukom i od nauke, više ima smisla i mogućnosti tamo gdje se takav rad cijeni i nagrađuje, odnosno, gdje naučnik može dobro živjeti od svog rada i gdje neće imati limite u svom razvoju. Zasigurno da nerazvijene zemlje, niti znaju, niti mogu iskoristiti naučnika ukoliko nema mogućnosti da se isti iskaže, i ukoliko mu sami ambijentalni i financijski putevi nijesu dostupni. Od svih talenata, mogućnosti, želje, volje i upornosti ka uspjehu i duhovnom zadovoljstvu, naučnik može odustati ukoliko se nađe na pogrešnom mjestu. Otuda je odustajanje više neizbježna, nego li stvar izbora ili kakve odluke. Dovoljna je jedna sekunda da egzistencija porodice zaučnika bude ugrožena, pa da on u istoj toj sekundi odluči da sve ostavi o oda se nekoj profesiji koju može i bez njega obavljati nekoliko milijardi ljudi na svijetu. Penkalu može zamijeniti lopatom, a mozak oukom fizičkom snagom i to nije njegova volja, već prinuda.
Nerazvijene zemlje i društva odavno plaćaju svoj danak nebrige prema naučnicima i iz jednog drugog razloga. Ulaganje u obrazovanje i nauku u istim, ili je na minimalnom nivou, koji nedovoljno pokriva osnovne usluge prema ljudima koji su u visokom obrazovanju, pa skoro da obično studiranje, a kamo li svako ozbiljnije bavljenje i učešće u svijetu nauke, predstavlja nepremostiv i nenadmašan egzistencijalni izazov. U tom svijetu, koji ne prelazi granice prosječnosti elita, koji prekraja i sebi pripisuje vrijednosti same društvene zbilje, neminovno je da intelektualnosti nema mjesta dalje od puke želje. U tom smislu, intelektualnost je dostupna samo uskim masama koje novcem mogu obezbijediti školarine, knjige, dolaziti do visokih ulaznica u nauku i velikih mentora znanja koji nisu svuda i u svako vrijeme dostupni svima. Tada jedan izrazito opslužan i naizgled uspostavljeni naučni poredak, postaje stroga elitistička mogućnost, primesa i zaklon kaste od nadarenog svijeta van mogučnosti, i sam taj put vodi dekadenci, jer novac ne može biti uvjet, već samo sredstvo kako se sebi može omogućiti prilika da se obrazuje, bude naučnik, jer se u svijetu kakav jeste, kupuju riječi za katedrama, kao i slova u knjigama, ali ne i znanje i autoritet koja proizlazi iz njega. Stoga ćemo sa sigurnošću reći da su najzaostalija društva u kojima postoji slektivnost odabira naučnika, a ona se ogleda u njegovoj financijskoj moći da plaća školarine i kupuje tone knjiga, i slaba ili nedovoljna financijska ulaganja u iste ljude i nakon svega toga, kada zakorače u profesionalni svijet. Samim tim, nisu nimalo čudna ostvarenja onih sretnika koji su se uspijeli naći pod lupom interesanata koji cijene znanje i talente koji vode putevima znanja, pa su takvi postali veličine daleko od svojih domova, diljem svijeta.
Život s naukom i od nauke, nijesu nešto što se zbog svojih specifičnosti može odvojiti. Niti se može očekivati da se postane naučnik, niti podsticati rezultati, ukoliko nije moguće objediniti želje sa mogućnostima, tako da je sigurno svijet zaobišao i veći naučni prosperitet, a da su na nesreću tog svijeta, upravo željeni i daleko bolje dočekaniji ljudi, prosto, ostali neotkriveni, zavejani, ili zaustavljeni zbog neodgovornosti, nebrige, ili namjerne ograničenosti ljudi koji najviše vrijede u jednom društvu i bez kojih je svako osuđeno na propast.
AUTOR – Dženis Šaćirović
