Redakcija Prva posljedica – veličanje
Vjera u autoritete čini da se greške autoriteta uzimaju za uzor. – Tolstoj.
Kult ličnosti, kao vrsta idolatrije predstavlja veličanje i slijeđenje određene osobe (istaknute ličnosti), koju sljedbenici obavezno smatraju nepogrešivom i nenadmašnom u svojoj ispravnosti. U zavisnosti od miljea kojem pripadaju, takve ličnosti se uglavnom ističu vrsnom sposobnošću za manipulacijom, ispunjenu retorikom koja je dosledna datom vremenu i stanju jednog naroda ili grupe pojedinaca, pa je kao tako poželjna i vrlo rado prihvaćena. Historija kao svjedok svih postupaka čovjeka, o posljedicama stvaranja kulta ličnosti govori puno, ali bi pogledom u ne tako davnu povijest prošloga vijeka i svu dramaturgiju događaja, mogli razumjeti posljedice bez puno primjedbi. Sve je jasno. Ratovi, nazadne ideologije, nacionalizam, itd… Dokazalo se da je udarna snaga veličanja neke ličnosti onaj neobrazovaniji sloj stanovištva, ona vrsta očajnika, očajnički željnih promjena na društvenom ili ekonomskom planu ili i jedno i drugo. Ali, dobro pripremnjena ideologija će oko sebe okupiti i sve intelektualce koji su primarno vođeni svojim egzistencijalnim potrebama i karijerama. Oni će samo potvrđivati riječi vođe, a za uzvrat imaće status u društvu, koji će im bez moralnih apetita dobro doći. Ako bi njihov vođa za promjenu tog stanja uveo i to da se po navici uvijek krivica svaljuje na drugoga, to je već i gotov paket inferiornosti prema drugima koji im ne pripadaju, u novijoj historiji više okrenutoj ekstremnom nacionalizmu, a intelektualci će kao podrška biti od presudne važnosti. Vremenom se svaka mana doživljava vrlinom, svaka mržnja mudrošću, a svako zlo postaje pravda.
Onaj obeshrabreni sloj ljudi, koji nema iskustva, uglavnom vrlo lako podliježe unaprijed spremnom pojedincu koji se ističe među njima i koji se u svom isticanju koristi svim slabim tačkama tih ljudi koje pretvara u svoje interesne ciljeve. Pored toga, sljedbenici često kao svjedoci čvrsto istrasiranog puta njihovog vođe, smatraju da niko drugi nije toliko dobar da dođe na njegovo mjesto, što je zasigurno onaj neisključivi osjećaj niže vrijednosti. Pod okrutnošću vođe i sa dubokom dozom kolektivnog mazohizma, ljudi postaju oni koji ni jednu vrijednost ne smatraju svetom, ni jednu žrtvu dovoljnom.
Druga posljedica – samodoživljaj veličanja
Onaj koji je navikao da vlada, kome je palo u udeo da svaki dan u njegovim rukama bude sudbina miliona ljudi, taj sa prestola silazi kao u grob. – Gete.
Veličanje ličnosti političara i ideologa od strane ljudi učvršćivalo ih je sve više za njihov presto. Druga strana medalje, druga posljedica su pored slijepih i bezuslovnih sljedbenika, oni sami. Oni misle da su pozicije na kojima se nalaze njihovo prirodno stanje i da njihova domanicija ne može i ne smije biti sporna. Što se duže zadrže na vlasti, oni više gube osjećaj za stvarnošću i svaki osjećaj bliskosti sa ljudima, istim onim bićima kojima i sami pripadaju. Njihova ubjeđenja postaju još snažnija i određenija, a postupcima često idu iz krajnosti u krajnost. Uz svu narcisoidnost i manijačku želju za vlašću, oni će biti spremni na krvavi sukob, na najsuroviji oblik borbe samo da bi zadržali vlast. Svjesni gubljenja moći, ali ne prihvatanjem njenog gubljenja, oni ne odlaze lako, a njohov odlazak je neizbježna posljedica.
Treća posljedica – ideološka ostavština i ubjeđenje
Uvjerenja su često najopakiji neprijatelji istine – Niče.
Nakon života, nakon djelovanja na vlasti, ostaju lik i djelo. Ako po uzročnosti krenemo onim mišljenjem da je ličnost za života vodila pogrešnu ideologiju ili loše vodila vlast, onda će i svako oživljavanje i usmjeravanje istih biti destruktivno. Za razliku od neobrazovanijeg sloja ljudi koji podižu ideologiju i kult živog vođe, zaokupljeni mitomanskim instiktima, ideologiju istaknutog nakon njegove smrti po inerciji prepuštaju intelektualcima među kojima će se ponovo stvoriti jedan najglasniji. Ideologija predka, davno istaknutog vođe, može ali i ne mora doživjeti nastavak. Ona može poslužiti da se korišćenjem osjećanja ljudi osvoji vlast u ime te ideologije, a da se u stvari stvori nova. Posljedice jedne prihvaćene pogrešne ideologije uvijek su nesagledive, iako mogu promijeniti formu, uvijek se iznova nadgrađuju. Loše ideološko ubjeđenje je poput senke koja prati samo da bi uvela u svoj svijet tame.
Presudnu ulogu za određenje jedne ideologije (na dobru ili lošu, na poželjnu ili nepoželjnu) predstavlja moralno i svjesno stanje pojedinca i masa.
AUTOR – Dženis Šaćirović
