Redakcija O politici, obrazovanju, inteligenciji i moralnoj percepciji
Politički testament Rudolfa Arčibalda Rajsa pod nazivom “Čujte Srbi” ispisan i dovršen 1928. godine, samo godinu dana prije smrti istaknutog kriminalističara i začetnika tada moderne kriminalistike na prostoru Balkana, djelo je koje je prvenstveno nastalo pod utjecajem okolnosti sa kojima se susretao sam Rajs tokom svog djelovanja i zbivanja u tadašnjoj Srbiji, ali i uvjetima koji su bivali i šire.
Rajs je nakon poziva srpskih zvaničnika doselio se u Beograd i učestvovao kao ratni izveštač sa Solunskog fronta, te učestvovao u moderniziranju srbijanske tehničke policije u Ministarstvu unutarnjih poslova. Zahvaljujući modernizaciji srbijanske policije, ona je tada u svojetu imala vrlo visoku reputaciju. Iskustvo profesora kriminalistike, forenzičara i diplomate, bilo je od iznimne koristi za zemlju koja je u teškim vremenima započinjala graditi sve insitucionalizovane sisteme iznova. Nakon velike misije koju je imao ne samo kao strani izvještač sa raznih frontova, Rajs je dobio i mnoga visoka odlikovanja kojima je dobio počasti za svoj rad. No, nakon uspjeha koji je postigao ličnom žrtvom i zalaganjem, Rajs je nakon svoje velike misije doživio i mnoga razočarenja od strane srbijanskih vlasti. Razočaran nerazumijevanjem vlasti u smislu rješenja svoje egzistencije i podrškom za dalji rad, Rajs se pred kraj svog života povukao sa svih javnih funkcija. Razlog tome bivale su i negativne pojave u društvenom i političkom životu tog vrijemena.
Pomenuto djelo (nedovršena knjiga), tada neobjavljeno, pisano na francuskom jeziku i objavljeno kasnije u visokim tiražima, ostalo je kao dosljedan pečat jednog vrijemena i preteča prvih javnih izlaganja o najvažnijim društvenim problemima i pitanjima na ovim prostorima. Rajs je kao objektivni posmatrač stanja zemlje u kojoj je živio, ukazao na sve probleme sa kojima se ona susreće i koji su problem kako njenog razvoja, tako i njenog općeg funkcioniranja. Iz moralnog ugla gledano, Rajs u svom djelu ističe nekoliko problema sa kojima se srbijanska država tada susretala a to su: problem obrazovanja pod utjecajem primarno lošim univerzitetrkim i naučnim djelovanjem kroz percepciju samog obrazovanja; problem moralnog odgoja pojedinaca i odnos prema konzervativnom i suvremenom kroz fokus sticanja neophodnih znanja i vještina neophodnih nošenju epiteta obrazovanog čovjeka, te pitanje sticanja iskonske inteligencije (primat sadržajnog znanja nad formalnim reprodukcionim); problem upliva i utjecaja političkih stranaka u državne organe sa destruktivnim karakterom razvoja i funkcioniranja institucija kojima rukovode stranke; materijalističko određenje tzv. inteligencije i opća percepcija administrativnih činovnika usmjerena na korupciju; moral pojedinca, itd.
Ono što ovom djelu daje na značaju je njegova vanvremešnost i predskazivački sadržaj. Sadržaj koji je Rajs ostavio u zemlji u kojoj je živio, ostao je svjedočanstvo jednog vremena, ali nažalost i predskazanje vremena koja su nailazila. Djelo pod nazivom “Čujte Srbi”, kao predskazanje ostvarilo se nakon jednog vakuma u periodu od drugog svjetskog rata do pojave višestranačja na prostoru bivše SFRJ, ali je svoju predskazivačku misiju ispunilo, izvan svakih očekivanja, na puno širem prostoru nego što je Srbija. Iz Tog razloga, ovo djelo, korisno je štivo za sve one države i sva ona društva u kojima i danas postoje isti problemi. Da je djelo “Čujte Srbi” kojim slučajem izašlo kao djelo pod nazivom “Čujte balkanski narodi” i da je alarm ovog evropljanina, velikog stručnjaka i korektora društva probudilo sva usnula lica, možda danas region balkana ne bi kaskao za modernim evropskim državama i društvima, a problemi obrazovanja, moralne percepcije i nepravde ne bi postojali.
***
(Fragmenti iz djela “Čujte Srbi” Rudolfa Arčibalda Rajsa, izdanje Ringier Axel Springer doo Beograd, specijalna edicija Blic knjiga, Beograd, jun 2014. godine.)
“Površno je i naučno i univerzitetsko obrazovanje većine vaših pravnika koji dolaze sa ovdašnjeg univerziteta. Zar vi zaista mislite da napamet naučena skraćena umnožena predavanja bez pohađanja nastave (u unutrašnjosti su li obavljaju neki posao) mogu da zamijene živu riječ dobrog profesora? Zar vrijednost univerzitetske nastave nije baš u tome što profesor, naravno pravi profesor, prenosi svoj način razmišljanja, svoj način razmatranja na učenika? Konkretne činjenice koje profesor izlaže mogu da se nađu u hiljadama knjiga, ali način na koji ih on obrađuje i objašnjava jeste jedinstven i ne može se zamijeniti knjigama. Kada student položi ispit, on praktično ništa ne zna. Njega će izgraditi sama praksa, i to pod uslovom da ga je profesor naučio na koji način da sagledava stvari. Ako on to ne zna zato što nije iskoristio utjecaj svoga univerzitetskog profesora, on ne vrijedi više od bilo kog čovjeka koji je napamet naučio paragrafe iz knjiga. Kad stupi u administraciju, on može postati samo loš činovnik.
Ta površnost vas navodi i da precenjujete diplome, bar svoje, jer često iz zavisti nećete da priznate strane diplome. Uostalom, šta dokazuje univerzitetska diploma? Kao što sam već rekao, ništa drugo nego da njen vlasnik može pokušati, ako je inteligentan i vrijedan, da kroz praksu postane neko i nešto u svojoj struci. I zato, kao što sam također već rekao, potrebno je da neposredno prima pouku nekog dobrog profesora. Diplome stečene ispitima položenim tako što su za tu priliku napamet naučeni paragrafi iz knjiga ništa ne vrijede. Mnogo, maltene većina diploma stečenih na Pravnom fakultetu vašeg Beogradskog univerziteta takve su vrste. Međutim, i te diplome otvaraju vrata svake službe. Svejedno vam je da li kandidat za neko mjesto u sudskoj, policijskoj itd. administraciji zaista vlada predmetom tog radnog mjesta i da li je sposoban da valjano obavlja svoj posao. Dovoljno vam je da on ima diplomu i… da je pravilno politički obojen, o čemu ću kasnije govoriti (u nastavku djela Rajs govori o strančarima, podobnim ljudima koji obavljaju javne funkcije). Vi, dakle, na položaje visokih policijskih činovnika želite da primite samo kandidate koji imaju diplomu pravnika, često bezvrijednu univerzitetsku diplomu. Zašto tu diplomu? Ona u policiji nije baš neophodna jer se onih nekoliko paragrafa koje treba znati lako uči kroz svakodnevno vršenje dužnosti. A ono što se ne uči na pravnim fakultetima i što je policajcu prijeko potrebno jeste: tehničko poznavanje zanata, inteligencija, marljivost, ljubav prema postlu, moralna hrabrost, ituicija, posebna pronicljivost, hrabrost i poštenje. Čovjek koji sve to ima postaće odličan policajac i ako nema (pravo) univerzitetsko obrazovanje nikako nije dovoljno, osim ako nije pravno. Ta služba, i to do najviših položaja, treba da bude dostupna svakom pametnom, vrijednom i časnom čovjeku koji ima onaj neophodni dar. Vašim ljudima iz policije sa diplomom uglavnom nedostaju talenat, marljivost i, što je najgore, često i poštenje.”
“Štaviše, prinuđen da mnogo uči kako bi što brže usvojio neophodna znanja, srpski student u inostranstvu nije imao vijremena da posmatra čak ni život zemlje u kojoj je studirao, a takvo posmatranje je jedan veliki izvor opće kulture. Ono malo slobodnog vremena koje mu je dozvoljavalo studiranje provodio je sa zemljacima. Suštinska priroda zemlje u kojoj je trenutno živio ostajala mu je nepoznata i on je od svega toga zapažao samo površne pojave. Naravno, u svakoj zemlji ima i dobrog i lošeg, a ljudska priroda je tako sazdana da na nju loš primjer snažnije djeluje nego dobar. Zato su vaši srpski studenti, pored usvojenih stručnih znanja, u svoju zemlju donijeli uglavnom ono loše iz stranih zemalja koje su pohodili. Oni nijesu shvatili niti su mogli da shvate da je ono što su zapamtili samo beznačajna slučajnost i da ne poznaju suštinu zemlje u kojoj su boravili. Ukratko, vraćali su se u zemlju sa izvijesnim naučnim prtljagom, ali je njihove prirodne sposobnosti, naslijeđene od svoje loze, manje ili više nagrdilo ono loše što su vidjeli, a što nije ublaženo onim dobrim koje nisu ni opazili.
Ti ljudi siromašnog duha ne uviđaju da se istinska inteligencija ne stiče samo studijama, pa čak ni onim najvišim. Istinska inteligencija je prirodni dar i proističe i iz duha i iz srca. Obični seljak može da bude sto puta inteligentniji od univerzitetskog profesora sa pola tuceta diploma.”
“Inteligencija ljubomorno pazi da nove i poštene snage ne prokrče sebi put. Čim neku otkrije, udara je po glavi dok ne utone u blato. Inteligencija vam se bacila slijepo u stranačku politiku za koju je znala da će biti diktator zemlje. Koliko se univerzitetskih profesora i drugih intelektualaca ne kandiduje na svim izborima? Inteligencija kojoj ne nedostaje iskrivljena pamet uprkos pretvaranju i servilnom oponašanju svake loše moderne tekovine elite sa starijom kulturom savršeno uviđa da ne uspijeva da se izjednači s njom zato što ona ima i stari fond stvarnih vrijednosti koje ova ne poznaje.
Naravno, pošto je vode niska osjećanja, inteligencija kleči pred novcem. Što više novca ima neko, ma koliko ga nečasno stekao, to ga ona više uvažava i istovremeno mu zavidi. Kralj – novac gospodari vašom inteligencijom. Po njoj, čovjek sve sebi može dozvoliti pod uslovom da ima mnogo novčanica u džepu. Čast je nepoznata vrijednost na berzi inteligencije. Častan čovjek se smatra glupakom, a cijeni se samo onaj koji lukavstvom umije da okrene događaje u svoju korist. Prirodno je da rodoljublje ne ide uz takva osjećanja. Soga ta lijepa vrlina sasvim nedostje vašoj inteligenciji. Ono što ona u zgodnoj prilici hoće da podmetne kao rodoljublje samo je obična zavist prema drugima. Mnogi pripadnici inteligencije bi hladno žrtvovali slobodu i opstanak svoje zemlje ako bi to njima lično bilo od koristi.”
“Ne klanjajte se više novcu do zemlje. Novac ne donosi ni sreću ni ugled. Može se on pošteno zaraditi i ako ga vlasnik koristi da bi činio dobra djela oko sebe, poštujte takvog čovjeka zbog njegovog rada i zbog načina na koji od troši stečeno bogatstvo. To je dobar primjer mladima. Novac, međutim, može da bude I nečasno stečen i, nažalost, to je danas veoma čest slučaj. Budite gordi pred tim nečasno stečenim bogatstvom. Nemojte praviti nagodbe s njim tako što ćete laskati njegovom vlasniku.”
“Kada se neki kandidat prijavi na konkurs za neko radon mjesto u ministarstvu, ne pitaju ga: Šta znaš? Šta si radio do sad?… Ne, pitaju ga: U kojoj si stranci? Koji poslanik te preporučuje? Posljedice ovakvog načina rada su pogubne za zemlju. Funkcioneri su vam, po pravilu, najgoreg kvaliteta. Često nisu ni sposobni da obavljaju posao koji se traži od mjesta koje zauzimaju.”
“… zaista veliki čovjek se gnuša druženja sa pokvarenjacima. On u svom okruženju traži ljude koji su mu moralno slični, znači poštene i nesebične ljude poput sebe.”
Predskazanje stoljeća u vidu odabranih fragmenata pomenutog i komentiranog djela predstavlja sadrdržinu problema sa kojima odavno više ne žive samo oni kojima je Rajs kao sudionik vremena posvijetio ovo djelo, već i svi susjedni narodi, a rezultat je nerazumijevanje ili nebriga o ukazanim problemima i nepreduzimanje koraka praćenja modela po kojima se uspostavlja napredno društvo i moderna i jaka državna uprava. Nažalost, Rajsove poruke su i danas aktualne i mnoge se u svojoj punoj dosljednosti mogu iskazati. Iz tog razloga, sadržaj njegovih riječi dobija na višem smislu koji svi moramo ozbiljno shvatiti.
AUTOR – Dženis Šaćirović
