Kada zlo pređe i onu posljednju granicu poslije koje dolazi potpuna propast, tada prestaju da rade svi digitroni i sve emocije. Tada borba više nije izbor, već obaveza.
Obrazovanje je osnova. Razumijevanje je suština. Istina je konačna namjera. Progres je dužnost/obaveza.
Religiju ništa nije moglo ugušiti, ali mnogo toga je moglo ljudski duh. Bez Boga se ne gradi blagostanje. Bez Boga se ne uspostavlja pravda. Neka historija demantuje sve idealiste i sanjare da je to moguće.
Svaki čovjek koji će nešto društveno korisno raditi sa ciljem da se dopadne svakome, griješi. Svaki čovjek koji neće nešto društveno korisno da radi, jer se to neće dopasti svima, griješi. Dopadljiv svima – to je čovjek koji bi morao biti i pristojan i nepristojan; i dobar i loš; i iskren i neiskren; i karakteran i podmukao, i talentiran i netalentiran. Zapravo, morao bi imati sve osobine koje postoje među ljudima ili isto onoliko lica koja postoje među ljudima. Ako, pak, stidi se, plaši se, šuti, nesiguran je, dopustiće svim negativnim silama u ljudima da se razvijaju – prepustiće ih inerciji dekadencije. Čak i da ga svi kude, mrze i proklinju, treba raditi nešto korisno, pa makar i dva čovjeka to prepoznala i od toga imala haira.
Svaki pravnik, mora biti i umjetnik. Svaki književnik, mora biti i pedagog. Svaki matematičar, mora biti i geograf. Svaki ljekar, mora biti i filozof. Zapravo, svako treba, pored svoje matične oblasti i profesije, biti još “nešto”. Čitati, proučavati i poznavati, pa, možda i napraviti još jednu profesiju od toga, ili, barem, darovati zajednici još jednog intelektualca. Iz toga, može proizići progres, čak, i male grupe ljudi, koji će pokrenuti sveopći progres. Svjedoci smo da su veliki ljudi bili samo oni koji vrijede koliko 2, 3, 5 ili 10 ljudi u znanju i vještinama.
Robovi po navici ne prihvataju lahko oslobađanje od okova ili to uopće ne žele. Mora im se, najprije, polahko smanjivati doza “navike” – mentalnom diverzijom protiv ropskog mentaliteta. Proces je to. A kada rob po navici shvati da ruke mogu imati funkciju i izvan okova, vjerovatno će tražiti da mu se isti uklone, ili će ih sam otrgnuti.
Neprincipijelni amnestiraju političare, zabluđeni ih glorifikuju, a kukavice legalizuju stanje kakvo jeste.
Vlast voli poslušnike, strašljive i pokorne, ali njih ne nagrađuje. Vlast ne voli ponosne, hrabre i buntovne, ali njih mora da nagradi. Sve je u tome što jedni mole, a drugi traže.
Mali ljudi, preplašeni, ili izmanipulirani medijima, bez moralnih i intelektualnih osobina glorifikuju moćnike, “svjetske igrače” i ostale sudionike našeg vremena. Iz straha za golu egzistenciju, ili sa apetitima, ti slabići se svrstavaju u red onih koji ih podržavaju. Svi ti moćnici su svoju moć gradili preko hiljada leševa, mase obespravljenih i eksploatiranih. Svima su ruke okrvavljene, a svijet, umjesno da traži novog Mandelu “kao pustinja kišu”, postaje sve više barbarski.
Prisilna dereligizacija i denacionalizacija društva kroz nametanje dekreta koji nikada u historiji čovječanstva nisu uspjeli održati kontinuitet, pokazala se još jednom kao neuspješna. Nametanje prihvatanja odsustva Boga ili prikazivanja religije kao “suštine zla”, nije moglo naći svrsishodnu alternativu sterilisanog duha u čovjeku. Čovjek je živio po nekom spoljašnjem nametnutom redu, pridržavao se zakona i bio human, sve do trenutka kada su isti počeli slabiti, a njegov duh prazan, bez moralnih kočnica, počeo je primati sve ono što je rezultanta promjena vanjskih zakonitosti. Tada je na obroncima ruševina svih zabrana počeo napajati svoj duh vjerskim i nacionalnim osjećanima brzinom svjetlosti, bez filtera sa uzaludnim i iole prisutnim pravilima iz prošlosti. Ako mu se u tom trenutku ponudi ili nametne da postane zvijer, odsustvo Boga u njegovoj svijesti neće ga spriječiti da to i postane. Bez Boga čovjek nema razloga da bude human.
Književnost može pomoći da se historija razumije, ali do linije do koje se subjektivitet pojedinca (svjedoka) ne uzima kao osnov za konačno prihvatanje. Historija lišena dokazivog i kao lišena više svjedočenja i razmatranja, pretvara sebe u zloupotrijebljenu historiju.
Najveći izdajnici “svog naroda” su zapravo oni koji mu ne pripadaju. Krv nije voda. Teško narodima koji imaju “uljeze” i vjeruju da je krv voda.
Redakcija 
