Edhem Mulabdić
IHTIJAR SEJFO
Behar: list za pouku i zabavu, god. 2, br. 1 (1901), str. 20-21.
Odkad za se znam, on uvijek ovaki, ni u čem se ne mijenja. Visok, plećat, u licu rumen a brada, brkovi i obrve ko snijeg. A kako nosi na svojim plećima ravnih sedamdeset, — ako nije koja više, nije manje, — nijesu ga klete ni pritisnule, već vazda uspravan, baš ko oni koji bor, što no mu doprli do same kuće. More bit, da mi nije bilo desetak dvanaest godina, kad nekako namolih oca, da me prvi put povede u Borje u Sejfino selo, gdje smo imali čifluk. A to ti je seoce, — sedam punih sahata iz koje god čaršije pogješ, sentom onamo Rogatici, Kladnju li. Valja ti proć kroz steće planine, neba ne vidiš, a kapa ti spada kad namjeriš koji bor il jelu. Pa kad se uspneš na najvišu kosu, onda valja oborit komac, pa pobrdaljem haj, haj, dok u jednu debelu kotlinu, i tu je naše selo.
Tu sam vidio Sejfu prvi put vigjao sam ga poslije svake godine, a on svakad onaj isti. Svaki put saberi se po večeri sijelo, pa istresaj što ko zna, a Sejfo sve o medjedima o vukovima. Svaku bi zgodicu lijepo ispričao, kako su ne znam gdje skružili medu, pa ko kocem, ko sjekirom, a ko — busom, dva tri udarca i on se prevali. Sto bi doviko s brda na brdo, medo, onaka slota! On se siromah nije mogao pohvalit, da je bio u boju, nije bio ni u Stambolu, ko njegov prvi komšija Mešan, nije bio ni u Misiru, ko muhtar Salić, pa — ne čudite se — Sejfo nije bio ni u Sarajevu, ni u kojoj kasabi, on nikako nije ni vidio čaršije; rodio se, odrasto i ostario u selu. I s toga je on sada pripovijedao kako se s medjedima hrvao, a vukova što je pobio, ni broja nije. U mladosti svojoj vele, na zeca nije nikad puco, već za njim stisni, koliko more, pa nekoliko skokova, i zec je drhtao u njegovim šakama.
Kad god sam otišao u Borje, vazda bi mi Sejfo došao na sijelo; a kad ne dogje od sebe, ja pošalji po njeg. Nešto je bilo u Sejfe, što nije u drugih seljaka, bio vrlo sabran čovjek, a onako slatke krvi, pa — pomislio ja, da je kud išao, da je vidio kakve nauke, to bi bio pametnjak, jer mnoge sam ih vidio: veliki učenjak, a seljak porijeklom. S toga meni drago bilo sa Sejfom.
Jedan put mu ja u razgovoru spomenem i velim, da je čudo, a i šteta, što nikud nije išao. A on meni na to, da nije bilo nafake.
— Pa ni u Sarajevo! Za što makar u Sarajevo ne dogješ?
— Eh ! — uzdaše on. Ta me želja mori, evo i ostarih.
— Pa što ne bi došo ? — ja ću s ukorom.
— Ne more se! — savi on glavicu svoju.
— Za što?
— Ma nešto ne mogu da se nakanim.
— To je besposlica, — viknuh ja na njeg.
Znam da ne stoji hrgjavo, ima dobre sinove, kome god rekne, da mu opremi konja, pa da krene pred njim u Sarajevo da ne bi pogovora bilo. A oni još uzdah njegov, kako bi želio vidjet Sarajevo nekako me potače, pa ja ne budi lijen odmah taj čas zovnem sina mu jednog i reknem, da ocu opremi konja, a do heftu će opet ramazan, pa da stari provede koji dan kod mene.
Oveseli to obojicu s tolikog biva ićrama mog, te sin samo pogleda u oca, da on biva samo rekne kad želi, a konj je spreman za dekiku.
I tako je i bilo. U oči samog ramazana ja se nešto zabavio u avliji, kad se kapija otvori, a k meni Ihtijar Sejfo sa sinom. Ja ih dočekah, te pošto im smjestih i namirih konja, uvedoh ih u halvat. Baš mi drago bilo, što mi je došo na onaj moj poziv.
Po večeri smo u teraviju zajedno u mahalsku džamiju, pa onda malo u čaršiju. Sjutri dan opravimo sina s konjem kući, a ja Sejfu pred podne povedoh u Begovu džamiju. Pošto klanjasmo i poslije vaza ja pogledah u Sejfu, ali se u njeg oči rasvijetlile, pa mi istom uzvinu obrvama, da ja biva idem i gledam posla, on će ostat. Ja odoh. Pred ićindiju navratih se kroz harem, ali njeg nema. Kad u džamiju, a on sluša mukabelu, Arap počeo. Doskora i ićindija, a po ićindiji opet on meni obrvama, da ja idem. Ja ga i ostavih, da ja idem. Ja ga i ostavih, hajde rekoh, neka baš… ali kad se navratih pred akšam, da ćemo kući, a on jednako u džamiji. Sjedio nasred džamije i prebirao zrno po zrno tespiha, a pomalo gledao na vrata kako šadrvan pljuska, a svijet prolazi haremom. Kad mu se ja primakoh, on jednako svijetlih očiju, dovrši ono što je učio, pa mi šapnu:
— Hajde ti, ja ću čekat ahšam, da džematom klanjam, pa ću onda doć.
— Imaćemo i gor’ džemat, velim ja, biće još ljudi… ali on već počeo učit, mahnu mi samo glavicom, pa nastavi prebirat tespih.
Mi smo kod kuće i klanjali i iftarili, popili i kahvu, a njeg nema. Do po sahata došao je i večerao. Onda dok se spremi bilo je vrijeme i u jaciju. Poslije jacije ugrabih ga jedva na sijelo, da se razgovorimo. Ali nije bio onaj stari Sejfo, ko i tugjio se malo, bio je megju nepoznatim ljudima, ali nekako mu se nikako nije dalo u razgovor, sve jednako oči mu se krijesile, a usta šaputala. Sjetih se ja, čo’ek : nikad prije ni zavirio u kasabu ni manju od Sarajeva, a sad tu, pa onda danas klanjao u onolikom džematu, sve je to nekako promijenilo starca. Ali ja opet otvorih razgovor.
— Kako ti se, Sejfo, svigja Begova džamija, — upitah ga.
On podiže obrve, pogleda u me uzdaše, duboko uzdaše i malo trehnu glavom, pa opet nastavi.
— Vidim, da ti se svidjelo, — velim ja opet, — kad vas dan ostade.
On dovrši tespih, pa će s uzdahom:
— Ono je dunjalučki dženet!
I meni je zaista bilo vrlo ugodno, gledajući starca Sejfu, kako se siromah topi od nekog milja. Ja nijesam još ni ustao, a on već u džamiji i rijetko kad pred šadrvan, pa opet u džamiju. Ulazio prije ezana, a izlazio najzadnji, mukabelu slušao je od početka do kraja, a vazove isto tako i bilo mu je žao, što ih sve nije mogo čut, što svi u jedno vrijeme kazuju. To su bili najveći i najslagji dani u životu njegovu, to mi je nekoliko puta rekao, tih dana da ne će nikad zaboraviti. I ja se nadam da sam dobro učinio, što sam ga doveo.
Tako je sve bilo do po ramazana, al dalje, počeo mi se Sejfo nešto mijenjati. U džamiji je opet provodio po cio dan, al ovamo ko nekako tužan. Bilo mi je neugodno da ga pitam, dok jednog dana niče njegov sin s konjem po oca.
— A što si došo? — udarih ja na momka.
— Otac poručio po me, — odvrati on.
Kad u to Sejfo pade preda me, a suze mu se slijevale niz staračko lice.
— Lijepo mi je bilo kod tebe dragi moj, da ti Bog plati za to, poče me blagosivljati, — ama ne mogu djeca, poželio, nemogu, ah, — i on upirao rukom u srce, — evo izgori za djecom, da mi ih je samo vidjet i njih i kuću, poželio sam i selo svoje i sve…
Razumio sam starca. Nije siromah naučio hodat, pa mu se sad čini Bog zna, šta se zbiva u selu njegovu; a osim tog na um pade mi i ona: svagdje je lijepo, a kod kuće najbolje. Pustih ga kad hoće nek ide, ali rekoh da se navrati koji put, vrata su mu uvijek otvorena. On mi zafalio i zamako zafaljujući; a suze mu orosile lice.
I dolazio je te godine dva-tri put, svaki put noćio u mene, a više: starost ga savlada, pa ga nema. Siromah Sejfo, često ga se sjetim.
.
Istaknuta slika: http://www.besplatne-slike.net/biljke/drvece/cetinari-zimzeleno-drvece/cetinari-omorike-smreke-stabla/slides/iglice-cetinara-na-drvetu-u-parku.html