”HISTORIJA ODBAČENIH” JASMINA AGIĆA
Piše: Edin Smailović

U knjizi je obrađen život i djelo dvadeset ličnosti iz Bosne i Hercegovine. Ovih dvadeset ljudi su obilježili nemirni dvadeseti vijek Bosne i okruženja. Ali koliko su oni oblikovali Bosnu i njeno društvo, toliko su okolnosti i naslijeđeni društveni odnosi u Bosni i regiji oblikovali njih kao ličnosti, ali i kao društvene stvaraoce. Uvijek podvlačim ovo regija i okruženje, jer je Bosna, kao i drugi, uslovno rečeno, mali državni entiteti na Balkanu (Crna Gora, Albanija, Makedonija), koliko od unutrašnje društvene dinamike, još više zavisila od onog što se kovalo i diktiralo u centrima u okruženju. Suočeni sa takvim okolnostima, svaka od obrađivanih ličnosti u knjizi pravila je određeni izbor koji je sa sobom nosio posljedice. Izbori neki od ovih ličnosti (Zija Dizdarević, Hasan Kikić) biće i bukvalno kobni po njih. Opredeljenja nekih drugih, kao na primjer Maka Dizdara, biće kobni sa odloženim dejstvom, dok će opredeljenja nekih drugih (Andrića i Selimovića) kao i njihovo djelo, u samoj Bosni prouzročiti polemike i podjele koje i danas traju. Ono što je sigurno je da je ovih dvadeset ličnosti ostavilo dubok trag u bosansko-hercegovačkom društvu a i šire.
Historija/istorija/povijest nas uče da je potrebna određena vremenska distanca za iole pravedan sud o nečijem liku i djelu. S obzirom da se ovde o svih ovih dvadeset ljudi radi o post mortem situaciju to Agiću daje mogućnost objektivnost. Ali, problem sa istorijskom istinom, kao i sa plasiranjem iste je, to što čovjek na Balkanu nije zainteresovan za nju. Istorijska istina zahtijeva analizu koja rijetko daje crno-bijelu sliku. Potpuni šejtani su u njoj rijetkost, a meleci su već raritet. Problem sa istorijskom istinom je i u tome što je ona jako kompleksna. Zahtijeva sagledavanje užeg i šireg društvenog konteksta. Agić se u tom dijelu analize i prikaza života ovih dvadeset ličnosti koristi, isključivo, dostupnim i provjerenim istorijskim izvorima. I pri tome, ne štedi nikoga od njih, pokazujući javnosti sve one njihove loše odluke i postupke tokom života, od koketiranja sa fašizmom do podilaženja novim komunističkim vlastima, pa dalje do koketiranja sa vladarima koje su iznjedrile ratne devedesete. Agić je na taj način demistifikovao ”velike umjetnike i naučnike”, što ovih dvadeset nesumnjivo jesu, ali takođe jesu i ljudi, a to znači da su prilagodljivi, karijeristi, ili da prosto imaju nagon za preživljavanjem svojstven svakom ljudskom biću.
Ono što se meni jako dopada u ovoj knjizi je, to što je Jasmin Agić uspio da napravi jasnu distinckiju u ovim kolumnama između lika i djela i da ono što piše u životopisu nimalo ne utiče na njegov gledište o književnom i naučnom djelu. I što je još važnije, mislim da je u to uspio da uvjeri čitaoce. A sada bih se vratio temi ”odbačenih”. Agić, u knjizi, iznosi tvrdnju, da su svi ovi stvaraoci, kao i njihova djela, u Bosni i Hercegovini, manje ili više zaboravljeni i odbačeni. Postavlja se logično pitanje Zašto? Po meni, koji živim u Crnoj Gori, i iz ove vizure ”sa strane” posmatram aktuelnu bosanskohercegovačku stvarnost, postoji jedan prilično jednostavan odgovor. Sva postjugoslovenska društva su devedestih doživjela manje ili više raspad sistema društvenih vrijednosti. Od svih ovih društava bosanskohercegovačko je pretpjelo najveće razaranje. Društvo sa takvim posljedicama teško može na normalan način apsorbovati i u svoje društvene vrijednosti ugraditi ono što im nude djela ”odbačenih”. Za takvo nešto je potrebna sveobuhvatna obnova sistema vrijednosti, koja nažalost ni u Bosni, a i u ostalim zemljama bivše Jugoslavije nije ni na vidiku. Ali, bez obzira na to, ova knjiga je od izuzetne važnosti, ne samo za Bosnu i Hercgovinu. Cijela regija pati od zaboravnosti, a onda po inerciji i odbačenosti onih koji su oblikovali društveni milje 20. vijeka. Zato je Agićeva knjiga, odličan primjer za neke slične studije o ”odbačenima” u Crnoj Gori, Srbiji, Hrvatskoj i td.
I na kraju, ono što bih istakao kao nekako ko se već 12 godina bavi knjigom, odnosno radom u biblioteci: Agić odlično vlada prostorom u smislu da kolumne nisu preduge, da su rečenice i pasusi jasne i kohezivne cjeline što današnjem čitaocu nudi mogućnost da se brzo i istinito informiše o određenoj temi. Dakle, vrlo jednostavno, Jasmin Agić je napisao interesantnu knjigu, podjednako i za ”obične čitaoce” i za studente i profesore, kao i za sve one koji se žele informisati o prošlosti Bosne i Hercegovine u 20 vijeku, ali i o kolosalnoj književnoj zaostavštini jedne male zemlje.
.
U B. Polju 15. avgust 2019.