Džeraldina Delić: Remzija i Salko (iz knjige Ispod crvenog mjeseca)
Kad sam bio klinac, živjeli smo u ulici gdje je svako svakoga znao, gdje se komšiluk smatrao kao rod najrođeniji, gdje su se dijelile radosti i žalosti, ali isto tako i svađe koje su se dizale kao kineski zid između komšija i trebalo je proteći vode i vode da bi se srušio i opet povezalo pokidano. U toj ulici sa svojim porodicama živjeli su Remzija i Salko. Kuće su im bile iste. Potpuno iste. Iste veličine, iste boje, prozori, vrata, sve isto. Oko kuće ista ograda s tim da između njihovih dvorišta nije bilo ograde već prelijepa cvjetna lijeha koja je ujedno bila i međa. Cvijeće na međi posadila je Remzijina žena. Dvorišta im, za razliku od kuća, nisu bila ista, jer Remzijina žena je voljela karanfile i gerbere, a Salkina zambak i ruže. Bilo je tu još raznih vrsta cvijeća, ali ove su dominirale. Za razliku od cvijetne međe koju je posadila Remzijina žena, Salkina je cvijeće sadila u bokorima po cijeloj avliji.
Te dvije porodice živjele su kao jedna. Ispijali su zajedničke kafe, a Remzija i Salko bi znali do duboko u noć igrati šah, usput meziti uz šljivu koju su zajedno pekli. Ne bi prošao dan, a da najmanje jednom nisu bili jedni kod drugih. Ručkovi su se pravili u većim količinama, jer se nikad nije znalo ko će gdje da jede. Posebno djeca. Ako im se nije sviđao ručak u vlastitoj kući znali bi završiti za stolom u onoj drugoj gdje bi bez ikakvog ustručavanja prionuli na jelo.
U Remzijinom dvorištu raslo je stablo višnje, a u Salkinom jabuke. U vrijeme kad plodovi sazriju u akciju su stupale njihove žene i zdjele. Remzinica bi „preko ograde“ prebacivala zdjele pune višanja od kojih bi Salkinica, tako su ih svi zvali, pravila kompot, kolače i druga slatka. Ova bi Remzinici „prebacivala“ jabuke koje su imale istu svrhu kao i višnje, a onda bi razmjenjivale gotove proizvode. O njihovoj djeci da se ne govori. Visili su kao majmuni ili na jednom ili na drugom drvetu. U Salkinom dvorištu rastao je i orah. Posadio ga Salko. Bio je stacioniran uz samu među. Djeca iz oba porodična klana rado su se penjala na orah i vježbala skok u dalj preskačući cvijetnu lijehu. Nadmetala su se u penjanju i preskakanju ponekad iz potrebe da se druže i prave zajedničke vragolije, a ponekad da se pobiju istjerujući pravdu koja je bila upitna. Nije bilo većih problema dok je orah bio malo drvo bez ploda, ali kada se razrastao, pa okitio plodovima u zelenim ljuskama započeo je dječji komšijski rat koji bi se mogao mjeriti sa stogodišnjim ratom između Engleza i Francuza. Ne znam tačno, ko su u njihovom slučaju bili Englezi, a ko Francuzi, ali da su ratovali, ratovali su. Mislim da im nije ni bilo važno ko je koja strana. Važno je da su ratovali i da je tu palo dosta junačke krvi što od razbijenih noseva, zguljenih koljena ili drugih dijelova tijela.
Sve je bilo podnošljivo dok su ratovala djeca, jer djeca danas ratuju, a sutra se pomire i igraju. I sve tako. Red rata, red igre. Ali, zbog oraha i dječje svađe zaratiše Remzija i Salko. Valjda je neko od djece, ne znam čije, dobilo malo više po nosu pa je završilo u hitnoj, tek ratna sjekira između dvojice komšija bi iskopana. Salko je zbog te svađe dohvatio pilu i prepilio sve grane koje su prelazile u Remzijino dvorište usput rondajući kako neće dozvoliti da od njegovog oraha ima korist onaj ko ga nije sadio. Vidjevši to Remzija se dohvatio cvijetne lijehe svoje žene. To sam, nalakćen na prozor, gledao svojim očima i slušao svojim ušima. Tek što je završio ratni napad Salkine pile na njegov vlastiti orah, ovaj je probuđen iz popodnevnog sna izašao, bacio pogled na hrpu granja ostavljene u inat u njegovom dvorištu, bez riječi sišao u podrum iz kojeg se pojavio sa motikom u ruci.
– Nećeš ti mene praviti magarcem!- rondao je kopajući jarak između dva dvorišta.
– Šta radiš, munja te strefila?! – povikala je Remzinica stojeći kraj prozora. U jednoj ruci je držala kuhaču, u drugoj plastičnu zdjelu i nešto mutila.
– Kopam! Šta misliš da radim?! – podviknuo je preko ramena nastavljajući zajapuren i znojan.
Uništavao je cvijetnu lijehu u koju je njegova žena uložila puno ljubavi i strpljenja. Znam, jer sam je viđao kako salno nešto okopava, plijevi, zaljeva i priča s cvijećem. Mislio sam da je malo skrenula pa sam to obznanio staroj, ali mi je ona rekla da sve ljepše raste i napreduje kada se voli, pa i cvijeće. Na to sam ja pogledao niza se pitajući je što sam ja ovako nizak i krivonog, našto me lupila kuhinjskom krpom preko leđa i rekla mi: Marš.
A preko puta…
– Uništavaš mi cvijeće, ne crko da Bog da! – drala se Remzinica jednako lupajući kašikom po zdjeli. Mislim da je zamišljala da udara njega.
– Briga me za cvijeće!
– Šta je! Nisi ga ti sadio!
– Nisam, pa šta! Evo, sad ga zato rasađujem! – vikao je ljutito.
– Pa što bolan? Šta ti je cvijeće krivo? – žalosno je dobacivala ne usuđujući se izaći, jer huja je huja.
– Nije mi cv’jeće krivo. On je kriv! – podviknuo je očima pokazujući na čovjeka u dvorište preko koji je sve to gledao ruku prekriženih na prsima dok se klatio na petama. Salko je poslao na „pazar“ Remzijinu familiju, nikog nije posebno imenovao, a ovaj njemu krst i sve crkvene relikvije. Salko je bio musliman kao i Remzija. Nakon toga nisu pričali godinama. Nakon toga, čini se preko noći, na mjestu cvijeća nikla je ružna ograda od pruća. Možda su u nju bile ugrađene i posječene grane oraha. Ko će ga znat’?
Pričalo se o tome u cijeloj ulici i šire. Glavna tema bili su Remzija i Salko. A što se tiče djece zbog koje i jeste izbila svađa vijeka… E ona su nastavila da se hvataju za tanke dječje vratove, časteći se sočnim psovkama, režeći jedni na druge preko ograde da bi se mirili na raskaljanim livadicama gdje se kotrljala zajednička lopta. Majke bi također povremeno povisile ton ne obraćajući se konkretno jedna drugoj, već sa kućnog praga glasno nabrajale kunući, ali bi sutradan, dok nema Salke i Remzije, ispijale kafu i tračale ostatak komšiluka s posebnim akcentom na muško-ženske odnose. Zbog tog događaja, a i svih drugih dešavanja vezanih za te dvije porodice, stari je znao reći kako ne trebamo ići u pozorište jer isto imamo s druge strane ulice. Uglavnom, da se vratim na orah. Orah je rastao, porastao, prerastao. Na mjestu posječenih izdžikljale su nove grane. Zavisno od vremenskih prilika rađao je orah i više ili manje svojim plodovima mamio osmijehe i zazubice kako vlasnika, tako i kompletne Remzijine porodice. E sad, tu nije kraj priče. Od kako je svijeta i vijeka prijatelj se u nevolji poznaje. Tako je bilo sa Remzijom i Salkom. Došao je rat u kojem je, na žalost, kraću slamku izvukao Salko. Iza njega ostala Salkinica i djeca. Remzija je preuzeo brigu o njima. Dijelili su zadnji komad hljeba. Kako u ratu, tako i poslije. Kako sam čuo, Remzija je pomogao Salkinoj djeci da se iškoluju, a kad su završili, hodao je od kancelarije do kancelarije moleći da se zaposli bar jedno od Salkine djece. Zamislite! Nije toliko truda uložio da zaposli vlastitu djecu. -Vi djeco imate oca, oni nemaju- znao bi kazat’. Ispijanje zajedničke kafe ostala je tradicija, a u razgovorima Salko je često bio spominjan.