Ela Džanić Baqaeen
ŠEH
Visok zgodan muškarac, pedesetih godina, obučen u karakterističnu beduinsku nošnju, stoji zamišljen u pustinji, ne obraćajući pažnju na pustinjski vjetar i prašinu oko njega. Visoke dine ispred njega, kao da mu pričaju priču njegovog života. Stoji zamišljen, sluša šta priča pustinja u toj noći punoj tajanstvenih zvukova. On je sin pustinje, naučio je on da sluša i razumije njen šapat. Razumije i ona njega jer su se spojili u toj noći, u pustinjskoj noći. Ote mu se dubok uzdah, uzdah patnje i bola iz njegove duše, jedna skrivena suza iz oka mu se skliznu niz obraz. Njoj pustinji, može da pokaže svoju bol. Pred njom ne mora da bude šeh, jak muškarac koji donosi sve odluke u selu i porodici: Glavni…
Tu, u pustinjskoj noći, gdje zavijaju vjetrovi, noseći sa sobom tajne, vjetrovi koji prekrivaju tragove u pijesku i gdje zamiru tragovi života. On je tu slab, bolan, može suzu da pusti. Zna pustinja će da čuva njegovu tajnu. On Mašhal Šeh – tu je samo čovjek.
U svojoj osmnaestoj godini, po nagovoru oca odlazi iz svog beduinskog sela, da nastavi školovanje, poslije kog bi nasljedio njegovo mjesto u selu, mjesto koje prelazi sa oca na sina. Putevi ga dovode u Beograd, gdje po dolasku odmah upisuje kurs srpsko-hrvatskog jezika. Nakon završenog kursa, igrom slučaja, upoznaje svog zemljaka, koji već tri godine živi i studira u Bihaću. Oženjen je i očekuje prvenca. Oduševljen pričom svog zemljaka o ljepoti Bihaća i rijeke Une. Donosi odluku da tamo upiše Višu mašinsku školu.
Mladi beduin, koji za razliku od svog zemljaka, koji je rođen i živio u gradu, nije imao prilike da upozna gradski život. Pred njim se odjednom otvorila mogućnost da upozna drugačiji život. Njegove krupne, lijepe i crne oči su žedno upijale sve oko sebe.Vatrenim beduinskim pogledom palio je sve oko sebe. Upoznao je mnoge prijatelje, kojih se i danas sjeća i koji će vječno biti dio njega i njegove duše. Prvu čašu pića popio je s njima. Beduin koji je odgojen tako da je piće veliki grijeh, odluči je da proba i popije prvu čašu grijeha. Tu čašu grijeha i danas pije ali ne sa prijateljima, pije tu u pustinji jer zna da ona ćuti njegov grijeh i njegovu bol.
Prve godine, na “Višoj Mašinskoj” upoznao je nju, koja će biti njegova vječna bol. Njihove prve šetnje su bile kraj Une. Una je slušala njihove šapate. Svjedok je njegovog prvog poljubca i njegove prve ljubavi, kojoj nije bilo suđeno da traje. Tu, kraj Une, prvi put je dodirnuo tijelo djevojke. Otkrio je čari ljubavi, utonuo duboko u ljubav, u bolnu ljubav. Njegovo mlado, tamnoputo tijelo drhtalo je u zanosu. Opio se drugim grijehom, grijehom ljubavi koja je bila zabranjena. To veče poklonio joj je sebe, svoje tijelo i dušu. Una je slušala njihove uzdahe i njihovu zakletvu da će vječno biti zajedno. Žubori Una,duboka, hladna I zanosna ljepotica, na površini mirna, a dole ispod, uzburkana i nemirna nosi sa svojim žuborom njihovo prvo veče koje je nasuprot njenoj hladnoći bilo vrelo. Maštali su o sretnom životu. Pričao joj je o beduinima i pustinji, o tajnama njenim i hladnim pustinjskim noćima, koje im neće smetati jer njihova ljubav će ih grijati. Urezali su svoja imena u mali bor kraj ljepotice Une i sad se u toj pustinjskoj noći sa čašom grijeha u ruci pita se mladi beduin, da li se Una i borić sjećaju ljubavi te. Kad bi mogao da čuje žubor Une i njihanje grana bora koji se izvio u visinu, znao bi da još o njihovoj ljubavi zbore, jer borić je nakon tri decenije izrastao u visoki bor i sa Unom još uvijek šapuće o toj noći njegove vrele ljubavi.
Tog dana, prije tri decenije namjeravao je da ide u Banja Luku kod roditelja svoje ljubavi, da je isprosi od njih. Htio je da to bude po njegovim običajima, da priča o sebi, o svojoj zemlji i životu tamo, Odlučio je da napusti pustinju i da se zbog svoje ljubavi odseli u grad, nađe posao i živi kao građanin. Ustao je rano, sav uzbuđen počeo je da se sprema. Od uzbuđenja se posiječe prilikom brijanja. Da li je to bio loš predznak za sljedeći događaj koji će promijeniti tok njegovog života i zauvijek u njegovu dušu useliti bol, možda nije to znao u tom trenutku. Nastavio je sa oblačenjem. Dan prije tog kupio je nove farmerke i košulju, naravno i patike, jer je htio da bude pristojnog izgleda pred roditeljima njegove izabranice, njegove ljubavi. Nazuvajući patike od silnog drhtanja ruku nikako da ih sveže, na kraju je pertle uvukao u kraj patika sa namjerom da ih poslije sveže. Dogovorio se sa zemljakom i njegovom ženom da se nađu kod njega u stanu odakle će zajedno da krenu kao prosci. Uuzbuđen izlazi iz svog momačkog stana, trčećim korakom prelazi preko mosta, sve u želji da što prije stigne. Plašio se da mu vrijeme ne pobjegne. Zemljakovu ženu je obožavao i zavolio kao rođenu sestru i danas nakon svih ovih godina, ali sad daleko od Une i Bišća oni se vole i poštuju kao brat i sestra.
Svojoj porodici u Jordanu dao je adresu svog zemljaka, jer je on često mijenjao studentske stanove. Jednom je u šali rekao da je on čovjek bez adrese. Sva pisma i novac su stizali na zemljakovu adesu.
Tog dana, trebao je da mu stigne mjesečni džeparac od kog je namjeravao po dolasku u Banaj Luku da kupi nešto za roditelje svoje ljubavi. Ni slutio nije šta se dešava u kući zemljaka.
Njegova sestra po duši, ustala je rano da bi spremila doručak u očekivanju brata. Pripremila je sve za kafu, bilo joj je drago što će prisustvovati tom događaju u kom će se dvoje zauvijek spojiti. U tim razmišljanjima
prekide je zvono na vratima i misleći da je on, viknu mu iz kuhinje:
“Hajde upadaj, od kada ti to zvoniš ili si odlučio da budeš kao “fini momak “
Kada vidje da niko nije ušao ona reče mužu:
“Izgleda da su vrata zaključana. Otvori mu da uđe. ”
Zaljeva kafu i čuje razgovor na arapskom koji dopier sa ulaznih vrata. Pomisli šta im je, nikad nisu pričali svoj jezik kad znaju da sam u blizini. Ostavi džezvu sa kafom i iz radoznalosti proviri iz kuhinje, Pred njom je stajao visok, zgodan muškarac, sličan njenom bratu po duši. Iznenađena samo gleda. Muž joj objasni da je to rođeni brat Mišin, kako je bio nadimak Šehu. Zaprepašćenje. Čudo. Bez najave, odjednom. baš danas da dođe. Zašto, šta se desilo, mnoga pitanja joj prolaze kroz glavu i sluti,svojim šestim čulom da nije dobro.
U tom trenutku čuju se koraci vani i Mišin glas:
“Hajde jeste li spremni, zakasnićemo.”
On odjednom zanijemi. Stoji na vratima bez riječi. Njegova tamnoputa ten postade bolesno žuta. Misli mu stale, krupne crne oči izgubiše sjaj, sjaj koji će mu se samo ponekad u pustinjskim noćima vratiti. Prilazi mu brat i grli ga i ljubi. U istom trenutku mu priča razlog svog dolaska. On sav izgubljen, ukočenim koracima, staklenog pogleda sjeda na kauč. Njegov otac je umro i on kao najstariji sin mora odmah da se vrati u selo da pruzme mjesto oca, da sa oca na sebe primi vodstvo sela i da postane šeh za sve beduine u tom kraju. Već su mu pronašli i ženu, djevojku od petnaest godina, Basma, (brat da se tako zove), ne zna kakoona izgleda jer mu je zabranjeno da je vidi kao budućem djeveru, ali je od sestara čuo da je najljepša u selu. Mišo ćuti. Tijelo mu teško. Osjeća se kao da mu je kraj života. Nema pravo da se protivi, jer tad bi druga porodica preuzela vodstvo u selu, a to je nešto što ne može dozvoliti. Već dva stoljeća u njegovoj porodici se rađa šeh i sad je došao red na njega da preuzme vodstvo. Brat i zemljak izlaze iz kuće, jer treba da odu po njegove stvari pošto sutradan treba da se vrati u svoju zemlju. Mišo ustaje i grli sestru po duši tad u tom trnutku kad su ostali sami. Suze gorke mu potekoše niz lice. Svojim zagrljajem davi nju ali ona ćuti jer je znala o čemu se radi. Muž joj je sve preveo. Ćuti ona i osjeća njegovu bol duboko u duši. Plače s njim zajedno, jer to je sve što može da uradi. Nema riječi koje bi njegovu bol ublažile. Čuje glas brata, zove ga. Čvrsto pritišće sestrina ramena i samo jednu riječ izgovara:
“Umirem.”
Odlazi bez riječi i bez oproštaja sa svojom ljubavi. Ni danas ona ne zna zašto je otišao. Nije imao snage da joj kaže, nije mogao i nije dozvolio da joj neko objasni.
Ovo veče, u pustinji, gleda u nebo, sjeća se nje – svoje jedine. Često on tu dođe, sjedi u pjesku sa čašom grijeha u ruci, sam sa pustinjom i priča joj jer zna da će njeni vjetrovi raspršiti njegove riječi. Pustinja će ćutati. A, tamo daleko, Una i bor pričaju o njegovoj ljubavi i njegovim noćima kraj obale Une, ispod mladog bora.
Ustade polako. Čašu grijeha u pjesak položi. Zna da je neće sutra pronaći, jer pustinja zamete sve tragove.
Ela Džanić Baqaeen je rođena u Bihaću 26. 6. 1959 godine.
Udala se za ljubav svog života 1979. Ima troje djece. Njen stariji sin (rođ.1981.) i kćerka (rođ. 1984.) rođeni su u Bihaću. 1985. godine seli za Jordan odakle je rodom njen suprug i 1990. je rodila najmlađu kćerku u Ammanu.
O njenom karakteru i ljubavi o kojoj uvijek piše, o ljubavi prema Bihaću – rodnom kraju i Bosni i Hercegovini – zemlji u kojoj je rođena najbolje govore njene riječi: “Ja sam sretna jer imam divnu porodicu, jedino što me tuga i nostalgija prati; vječno je u mojoj duši.”
E-mail: [email protected]
Istaknuta slika: http://www.besplatne-slike.net/priroda-pejzazi/pescane-dine/slides/pescane-dine-u-pustinji.html