Slobodan-Zoran Obradović: Dilema

Slobodan-Zoran Obradović

DILEMA

Dogodilo se negdje na brdovitom Balkanu, gdje smo od svih plemenitih profesija i zvanja uspjeli da napravimo karikature u vremenu, a onda se karikature smiju svojim autorima.

– Je li ova sala pregrijana? – pitao je sam sebe. Znoj mu se slivao niz leđa, osjećao je to. Mislio je da i druge kolege mogu da vide koliko je mokar i on i njegova zelena hirurška uniforma. Ova operacija je bila važna za njega zbog transakcije koju je imao sa čovjekom koji leži na hirurškom stolu i obećanja koje je proisteklo iz toga. Dan ranije čiča uplašen za svoj život, ali i od same operacije, tutnuo mu je zgužvanu novčanicu od 500 eura uz pitanje da li je to dovoljno za njega i kolegu mu jer on nema više, a dao bi. A daće im još, ako bog da da to proteče kako treba, pa se on domogne kuće i imanja pa  živa glava napravi još para.

Pitao se da li je vruće kolegi koji stoji više glave pacijenta i prati vitalne parametre, nakon što ga je uveo u stanje sna izazvano medicinskim opijatom. Pokušao je da uoči graške znoja na njegovom čelu, ali ih nije vidio. Definitivno ili sala nije bila pregrijana ili kolegi je sve ovo rutina. Rutina, pri tom nije mislio na operacione procedure, jer imaju iskustvo i jedan i drugi. Mislio je na rutinu davanja obećanja i pružanje ruke da se uzme od drugoga. Pitao se  da li se nakon toga ikada čuje hvala. Šta onaj koji plati, nakon radosti ako je sve prošlo kako treba , sa vremenske distance misli o njima koji su pružili ruku da uzmu. Uzeti je uvijek skopčano sa mnogo zašto i mnogo više zato da se opravda čovjek sam sebi. On je imao od juče to iskustvo opravdavanja samom sebi. Opet je pogledao ka kolegi i bio je siguran da on nema taj problem. Skoro da je mogao da čuje kako on pjevuši neku pjesmicu sebi u bradu. Izgleda mu više kao zadovoljan nego zabrinut čovjek. Doduše on nije bio hirurg pa otuda i njegova nonšalantnost jer je samo dio tima u kom se glavnom sad znoj sliva niz leđa.

Neka u buduće on odrađuje za njih ovaj dio, uzimanja, lakše je a i za posao bolje. Neće mi se ruke tresti. Operacija je već bila bliža kraju, sve ide kako treba. Kako mu treba tuš, sve bi dao za osvježenje  u ovom momentu. Ne može da vjeruje, čuje ili ga čula varaju:

– Pare, a… pare… pare… doktori… Tihi šapat, ječanje šta li je?

Postaje mu odjednom hladno. Gleda u ljude do sebe.

Misli da halucinira ili da mu se ona njegova teška noć i dileme sad javljaju riječma savjesti. Pogledao je ka kolegi sa više iskustva u tom, koji ga je i uveo u ovu priču. Čuo je njegov povik:

– Pacijent se budi!

Primijetio je neobičnu stvar na tom kolegi, da su mu gaće da li zbog naglog pokreta ili zbog nečeg drugog pale. Podizao je zelene hirurške gaće i pridržavao ih jednom rukom, dok je kretao da pacijenta vrati u stanje bez svijesti i bola. Odjednom je pred sobom imao bizarnu sliku njihovoga zajedničkog posla, van njihove profesije, onako bez gaća, gole guzice, irealna slika kolege izazvala je napade smijeha u njemu.

Smijao se kao lud grohotom, jer mu je život na jednostavan način pokazao ružnu stranu ili pravu stranu onoga na šta ga je taj čovjek non – stop nagovarao, a on pristajao.

Svi su se smijali, u operacionoj sali, i taj smijeh je podigao optimizam, priveli su operaciju kraju. Riječ su održali čiči, vratiće se on živ i zdrav. Njega i kolegu čekaju novi ljudi sa nadom da im pomognu, samo što će ubuduće kolega morati ili da bolje obezbijedi pojas na hirurškim gaćama ili da njega poštedi susreta gdje mora da pruži ruku da uzme .

(Stricu Misi V.)

Slobodan- Zoran Obradović, rođen u Beranama 18. 03. 1962. godine. Osnovnu školu završio u Gusinju, Gimnaziju u Plavu a Ekonomski fakultet u Podgorici 1984. godine.

Objavio je knjige poezije i proze: „Korak po korak san po san“, „Neprilagođen“, knjigu poezije Tražim te, sonetni vijenac Jednom tako u vijeku biva i knjigu poezije za djecu „Rasteš kao da te za uši vuku“. Pokrenuo ideju za nastanak, i bio urednik zajedničkih knjiga više autoraStihom govorim 1 i Stihom govorim 2 u kojoj je objavio i svoje pjesme. U pripremi za štampu mu je roman „Blago Milonjića“ i knjiga proze Ovo ću da ti ispričam.

U 2012. godini zastupljen je u zbornicima sa književnih konkursa (Ćirilica zlatno slovo srpskog lica, 2012godina – Centar za kulturu Petrovac na Mlavi; Mi smo skupa i kad smo daleko, 2012. godina – Književni klub Duško Trifunović, Kikinda; Zaveštanja 2012 godina –  Udruženja srpskih pisaca u Švajcarskoj, a na konkursu Olovko ne ćuti 2012.g. – Kulturnog centra Barajevo i Književnog kluba Jovan Dučić  nagrađen u kategorijama: ljubavna poezija, kratka priča i u kategoriji poezija za djecu. Pohvala na konkursu USKORA, Beograd za sonet Sana na međunarodnom književnom konkursu „DRAGAN ŽIGIĆ“ za najbolja književna ostvarenja u 2012. godini. Nominacija za Antlogiju izdavačke kuće Skriptio u Ljubljani (najbolje kratke priče sa prostora bivše Jugoslavije). Pohvala Udruženja  prosvetnih radnika i pisaca Makedonije, za knjigu Neprilagođen (2012. godina).

Član je više književnih klubova u zemlji i inostranstvu.

Živi i stvara u Bijelom Polju, Crna Gora.

Istaknuta slika: http://www.besplatne-slike.net/umetnicke-fotografije/slides/umetnicka-fotografija.html

Iz knjige „ Korak po korak san po san“ objavljene  2011. godine IP „Grafokarton“ Prijepolje