Redakcija Osjećaj (ne)ljudskosti
– Šta nam se to desilo pa smo toliko počeli da se bojimo vlastitih emocija, stvarnih razgovora?
Da li je ta promjena nastala u atmosferi ili u srcima?
Zašto bismo stvorili takvo mjesto u srcima ili nam je ipak nametnuto u atmosferu, a srca smo stavili na aparate?!
Stvorili smo mjesto gdje su dijalozi i razgovori nestali, govori se samo da se govori i sve dok možemo da govorimo o sebi. Fućkalo nam se za onim što nas neposredno ne dodiruje.
Da li su to tipične nuspojave savremenog društva, koje kao da je proizvelo neke svoje pošandrcale i zakopčane tipove?
Rekla je kako nije mogla da svari logiku ili razlog tome i koliko je zapravo složeno mjesto stvarni svijet.
Nastavila je da govori, proždirući me svojim blistavim braon očima:
– Prava je sreća kada pronađete nekoga za stvarni razgovor!
Govorimo samo o stvarima, rijetko i o njihovom smislu.
Gdje je nestao onaj pogled radoznalosti, pogled za spajanje duša?
Zastrašujuće je što smo hipnotisani međusobnim nepovjerenjem prestali da brinemo jedni o drugima.
To nepovjerenje uvuklo se svuda, u naše gradove, kuće, urede, u nas same, čak nas je i sama riječ o njemu stajala stotinu muka.
Najjednostavnije je bilo prekinuti saobraćaj, prilagoditi se novonastaloj situaciji, osloboditi se svih iskušenja i prepustiti se svim lažnim vrijednostima koje smo još jučer prezirali.
Odakle se pojavila i kada je došla ova anomalija, koja kao da nekom centrifugom iz nas izvlači sve one misli i emocije koje bi nam trebale biti bitne, a nisu?!
Zašto smo krenuli putem ignorisanja problema?
To je tako zastrašujuće!
Potiskujemo stvarne emocije u nama i mislimo da će naprosto isčeznuti, a neće!
Reći ću Vam još i to kako je ona i dalje imala neku fiks ideju o spašavanju svijeta, milujući svim svojim bićem misao kako sve ovo nije neki nepopravljivi element.
Nastavile smo razgovor za kojim sam i sama dugo slinila, oslobođen svih predrasuda, ispunjen jednakim ili različitim stavovima a istom energijom liberarnog duha.
