Emina Jusufović
DVA FILDŽANA
Anto se nije sjećao svojih roditelja, mada bi mu ponekad, kao iz neke najdublje tamnice, sjevnuo lik sićušne žene, plavih očiju, i on je uvijek mislio da mu je to majka, ali nije bio siguran. Iz djetinjstva je najviše zapamtio hladnoću. Kao siroče nigdje nije mogao dugo da se skrasi i do svoje jedanaeste godine promijenio je sedam porodica. Imao je čudnu narav, kao što je skoro sva siročad i imaju, mada je njegova bila, uistinu, posebna. Nikada se ni s kim nije svađao, naprotiv, iz njega je bilo teško izvaditi riječ kao iz suhe narandže iscijediti sok, ali imao je pogled, koji je govorio umjesto jezika i nesalomiv inat, što nije dobro bilo gdje da se nađe, a pogotovo kada se nađe kod siročeta. Kada bi osjetio da je napadnut stao bi kao ukopan i gledao u čovjeka netremice, sve dok ovaj ne bi pokleknuo i otišao od njega, tek onda bi Anto spustio pogled. Baš taj pogled i inat, jači od čelika, koštao ga je sedam hraniteljskih porodica. U zadnjoj porodici desila mu se neobična zgoda, u kojoj je možda ponajviše taj njegov inat došao do izražaja, a zgoda je bila tako zanimljiva da se poslije dugo prepričavala i spominjala, i posebno su je roditelji koristili kada su željeli djeci navesti primjer kako nije dobro inatiti se, jer će proći kao Anto, i niko od njih nije htio priznati da je jedini razlog što je Anto tako prošao, ipak, više njegova uboga sudbina siročeta, a puno manje inat.
Baš kada se činilo da se i Anto skrasio smjestivši se u porodicu starog obućara Mirka, desila se stvar koja je počela naizgled bezazleno a završila se s presudnom važnošću, a nisu li se oduvijek tako i dešavale velike stvari. Proticao je već šesti mjesec Antinog boravka kod Mirka i Anice, starijeg bračnog para bez djece. Imali su oni nekada, prije nekih dvadeset i više godina, isto dječaka, što je iznenada umro od teške upale pluća i od tada su samovali.
Mnogi su Antinu sreću nalazili baš u tome, nagađajući kako bi Mirko i Anica u Anti mogli vidjeti svoje davno izgubljeno dijete i prihvatiti ga s ljubavlju, te mu na kraju ostaviti lijepo imanje, možda i ponajljepše u tom selu. Kako je ljudska zloba nesaglediva, skoro nesagledivija od ljubavi, neki su odmah i pakosno komentarisali, «kako siroče dođe lahko do imetka». Pa bi u pakosnoj muci, ne birajući riječi, govorili – Nekom sve na tacni, a neko se mora, bogme, i mučiti. Čudna li je ljudska sorta, aman!
Stari Mirko je od samog početka bio dobar prema Anti. Nije tu bilo nekih velikih izljeva nježnosti ali ni bespotrebnih zanovijetanja, pa je njihov odnos tekao nekom linijom prihvatljivosti. Anica je bila drugačije, i iako je Anto nije doživljavao kao prijetnju izbjegavao je s njom ostajati nasamo. Nije bio siguran da li je zla, ali je od prvih dana osjećao da ga guše njene priče, za koje je koristila svaki trenutak, ali samo kada bi ostajali sami.
I imala je neki pogled, opor, pa mu se uvijek činilo, dok joj se usne smiješe, da pogled govori nešto sasvim drugo. S vremenom su njene priče ubogom dječaku postajale nesnosne u tolikoj mjeri da bi mu se noću činilo da je čuje iznad uzglavlja kako, netremice ga gledajući krutim pogledom, po stoti put ponavlja – Sirotan si, i nikada to ne smiješ zaboraviti. Nisi kao druga djeca, nikada nećeš biti, ne možeš, sinko, ostavilo je to na tebi ožiljke. I, eto, sad kod nas imaš svega, ali nemoj se opuštati, jer moraš svojim djelima dokazivati da zaslužuješ život kao drugi.
Ne, ne – tresla bi glavom – ne smiješ se zanositi da nisi obilježen.
Ponekad bi isponova osjećao njene naborane ruke, kako mu prolaze kroz kosu, dok govori
– Vidi ga, jadničak, malo se ko i ubucio. Anto sam sebi nije tačno znao objasniti zašto ga toliko kopkaju i proganjaju njene rečenice, pa ih je pokušavao potisnuti, i misliti na svakojake gluposti samo da ih noću istjera iz glave, da se ne ponavljaju u nedogled. Ali rijetko bi mu to uspjevalo, pa bi jutrom ustajao iznuren, kao da je cijelu noć obavljao najteže fizičke poslove, a ne spavao na toplim dušecima. I tako se to vuklo punih šest mjeseci, jer njene priče su počele od prvog dana i trajale sve do čudne zgode ili bolje rečeno nezgode.
Tog ljetnog dana, kada se desila neobična stvar, Mirko je ranom zorom otišao u grad, kao što je često išao, jer nije bio od onih ljudi što se lahko prepuštaju ustajalosti. Volio je promjene, pa bi često išao u grad i onako, bez nekog posla, samo da malo izađe iz kuće i iz sela. A grad je svojim šarenilom i bukom uvijek privlačio tog mirnog čovjeka, baš kao što gradovi uvijek i privlače ljude sa sela i često im se čine kao lavirinti puni magije duboko skrivene od njih.
Anica je napravila kafu i sjedila na širokom trijemu niske ali prostrane kuće, dok je Anto se u avliji igrao sa Mrkim, starim lijenim psom. I čitava ta slika nije nagovještavala nikakve velike događaje, koji su se ubrzo zbili. Međutim, odjednom je sparna tišina avgustovskog dana bila prekinuta oštrim ženskim glasom, i uzvicima – Domaćine, domaćine!
Uzvike su pratili udarci u drvenu tarabu, ali niko se nije mogao razaznati od zelenih listova razgranate trešnje, posađene odmah uz kapijska vrata. Kada je Anica gegajući se došla do kapije začuo se uzvik oduševljenja. Iznenada, bez najave, što nije bilo neuobičajeno za te krajeve, došla joj je daleka rodica u posjet, i iako je ona samo usput svratila pri povratku iz grada, gdje je obavljala neke poslove, Anica se istinski obradovala, jer rijetki su u njenoj kući bili gosti. Odmah je smjestila na onaj isti trijem, gdje je prije sama sjedila, i počela ispitivati o dešavanjima u njenom rodnom selu, prema kome se ova i vraćala. Gošća nije bila sama. Unuk, suhonjav dječačić, nešto mlađi od Ante, pravio joj je društvo. I, možda, bi sve dobro i prošlo, da taj suhonjavi dječačić nije bio nespretan. Potjerala ga je nužda i brzim korakom je otišao u vanjski WC, smješten iza kuće. Kada se vratio, ustajali ljetni vazduh je ispunio nesnosan smrad, i on je nekim glasom, jedva razgovijetnim, kao u pileta, objasnio da je nespretno kročio i propao u rupu s izmetom, pa su mu cipele i noge, skoro do koljena, bile umeljane govnima. Kako je to uspio, ni on sam nije znao u potpunosti objasniti, ali desilo se. On je stajao još na travi ispred trijema, a baka nije uspjela ništa ni progovoriti od iznenadne vatre stida što je oblila, kada je Anica brzinom munje i snagom, nikako svojstvenom za ljude u njenim godinama, napravila nešto krajnje neočekivano. Uhvatila je Antu za desnu mišku, te ga odvukla ispred zbunjenog suhonjavog dječačića, i ne puštajući mu mišicu, naredila – Skidaj, skidaj mu cipele! Dječakova baba, sada još više šokirana, u potpunosti je zanijemila, a od smotanog dječačića nije se ni mogla očekivati ikakva pobuna. Anto je osjećao kako mu koža na ruci plavi pod jačinom Aničinog stiska, ali nije se ni obrecnuo na to nego je pogledao sijevnuvši očima i tiho rekao – Pa, neka skine sebi. I tada djelovalo je da je stara Anica, koja je u selu važila za pobožnu i blagu ženu, u potpunosti izgubila kontrolu.
Počela je Antu udarati i nogama i rukama, uporno ponavljajući – Ti, skini, skini mu cipele, ti si za to, za to si ti, čuješ! Tako ga udarajući bacila ga je na koljena, jer se nesretni dječak nije branio, nego se u nevjerici prepustio, sve se nadajući da će prestati.
Dok ga je sluđena žena gurala prema tlu, smrad od govnastih cipela sve više mu je zapušivao nosnice. Imao je osjećaj da će svakog trenutka njegovo lice završiti u govnima umeljanim cipelama, sve mu je postalo neizdrživo i on se trgnuo, ne osjećajući da je taj trzaj bio tolike jačine i staru Anicu oborio na tlo. Taj njen pad ubrzao je rasplet cijelog tog bizarnog događaja. Nezvana rodica se odmah pokupila, pri izlasku se krsteći i vukući unuka koji je djelovao da sada spretnije gazi u govnastim cipelama. Na samoj kapiji okrenula se prema Anici, koja se digla sa zemlje i stajala kao kip bez riječi, i jedva razumljivo prozborila pozdrav. Skoro istom po odlasku žene s dječakom u avliju je ušao Mirko i zastao začuđen prizorom svoje žene što se blijeda kao krpa drži za krsta i Ante sa nekim luđačkim izgledom lica. Ugledavši ga Anica je zakukala, zajaukala, da se cijelo selo orilo – Mirkane moj, udari me ovaj nesretnik, a mi ga u kuću primili i hljeb mu dali, on je htio da me ubije, mene jadnu staricu, nemoćnu, oj, kuku meni, pa ti budi dobar. Prizvani njenim glasom počele su se skupljati komšije, izvirujući preko taraba, u želji da što bolje čuju, jer vole ljudi uvijek tuđe nesreće. I sve njih je tada iznenadila Mirkova reakcija koji ne priđe ženi, da vidi kolika joj je povreda nanesena, nego Anti i upita ga – Je li, Anto, šta je bilo? Anto nije odgovarao, i svi Mirkovi pokušaji da izvuće od njega bar jednu riječ ostali su uzaludni.
Nije regaovao ni na dobacivanja seljana, i činilo se kao da je izvan toga svega, i da ti svi silni ljudi što govore uglas, nemaju nikakve veze s njim. Na Anicu se više nije ni osvrnuo, nego je spuštene glave napustio njihovo dvorište i dok je prolazio kroz tada već poveću gomilu okupljenih ljudi primio je i pokoji usputni udarac od razjarenih seljana.
Nije prošao ni mjesec otkada je Anto otišao, kada se pročulo sve o toj zgodi s govnastim cipelama. Daleka rodice osjećajući istinski strah pred grijehom zbog siročeta je pričala, gdje god je našla priliku, o tome što se uistinu zbilo. Anica razjarena joj je poručivala da laže, ali je od tada nad njom ostalo vječno pitanje, a ljudi su samo odmahivali glavom, pitajući se zašto Anto onda nije progovorio i raskrinkao lažljivu ženu. I dok su oni hranili svoju dušu sada sasvim drugačijom i svježijom verzijom događaja, Anto je već bio daleko od njih.
Kada je uvidio da mu s ljudima ne ide, odmetnuo se skroz i počeo lutati od sela do sela, danju nadničareći za hranu a noću tražeći prenoćište u kakvoj štali ili napuštenoj brvnari.
U takvoj jednoj brvnari, na domaku sela Tršovića, kako spava snom pravednika, zatekla ga je Fata, Ciganka, koja je tražeći spas od Švaba lutala sa svojom čergom. Ona je baš tu odlučila da zaustavi čergu i odmori konje na njihovom putu u traženju novog doma, nakon što su bili prisiljeni da napuste Plav, mjesto u kojem su do progona obitavali i koje je ona neizmjerno voljela i za kojim je istinski patila. To im je bila već druga godina od dolaska Švaba i napuštanja Plava, i nekada velika čerga od dvjestotinjak ljudi se velikim dijelom raspala, te je ostala još samo mala grupica sa Fatom, dok su se ostali rasturili, i to ne samo po njihovoj zemlji nego i po svijetu. Fata, iako je bila prava Ciganka, imala je jednu posebnu odliku nekarakteristično za Cigane. Dok je obično za sve Cigane kuća tamo gdje im je prenoćište, domovina gdje god je nebo plavo, u Fatinom slučaju nije bilo tako. Ona je voljela Plav, i prisila da ga napusti ispunila je neviđenom tugom. Vidjevši dječaka skupljenog na maloj gomilici sijena prvo ga je zagledala, i nije ga budila sve dok se on sam nije trgnuo, osjećajući da ga neko posmatra. Kada je ugledao iznad sebe visoku Ciganku, okičenu đerdanima i zlatom, nije se uplašio, nego mu se činilo da prvo jutarnje sunce, što se probijalo, izbija baš iz nje, i osjetio je neku toplinu u tom decembarskom jutru koju nije osjetio ni za najvrelijih ljetnjih mjeseci.
– Kako se zoveš, momče? – pitala ga je.
– Anto!
Osmjehnula se onda Ciganka i rekla mu – Lijepo ti je ime. A što spavaš tu, zar nemaš kuću, oca, majku?
– Nemam ja nikoga, ovako lutam i tražim nešto, ne znajući šta, mada mi se nekad učini da sam skoro došao i našao to.
Fatu je iznenadila njegova bistrina, i još jednom ga pomno pogledala, pa rekla – Isti smo, momče, i ja lutam, jer su me otjerali od kuće. Da znaš samo kakvu sam kuću imala, i to mjesto odakle sam, da znaš koja je to ljepota, Plav se zove. Evo ovdje sa mnom ima desetak Cigana, onih najvjernijih, a nekada je to bila velika čerga, od dvjesto ljudi. Ovaj nas prokleti rat rastjera, i mi ostadosmo da se vrtimo u krug, dok ne bude vrijeme da se kući vratim. A takvo vrijeme će doći, ja to znam, Anto.
On je još uvijek ležao, zatečen pričom te Ciganke, jer nikada u njegovom životu niko nije tako s njim pričao, sa onom iskrenošću, kao kad čovjek priča sa sebi ravnim. Pa mu se opet pojavi ona ista toplina kao kad je ugledao, i na trenutak mu se učini da je upravo našao to nešto, i da će njegov put lutalice ironijom sudbine prestati s jednom Cigankom. I, uistinu, tako i bi, jer ljudska sudbina je često nepredvidiva. Kako god bilo neobično, dječak koji nije zapamtio kućno ognjište konačno je osjećao sreću jer je pronašao dom. Pronašao ga je uz staru Ciganku, koja i nije poslije uvijek bila dobra prema njemu, ali je osjetio Anto da ga voli, onoliko koliko je ona mogla voljeti, i to mu je bilo tako veliko da se nikada na nju nije naljutio, niti obrecnuo, niti je kada više ćutao inateći se, nego je požrtvovano, s ljubavlju zahvalnika, služio do kraja.
Prve godine od njihovog upoznavanja bile su najteže, jer su lutali, sakrivajući se i trežeći način da prežive. Najviše doprinosa imali su od Fatinog starog zanata, po kojem se nekada bila poznata ne samo u kraju iz kojeg je izbjegla nego i šire, gatanja, jer ljudi su lakoumni kako u miru tako i u ratu. Cigani iz čerge od samog početka su bili ljubomorni na Antu, jer su osjetili da je Fata drugačija prema njemu, drugačija nego što je ikada prema kome bila. Iz te zavidnosti, iz koje se i obično rađaju najpakosnije stvari prozvali su ga slugom, što njemu samom nije smetalo, jer se on tako nije osjećao. S vremenom se čerga skoro u potpunosti raspala, te ostadoše samo Fata i Anto, te stari Salih i Salihinica, što su nekada služili Fatinog oca, starješinu nekadašnje velike čerge, i nisu htjeli od Fate ni pod koju cijenu.
Međutim, dođe i kraj rata i njima se otvori put prema Plavu. Čovjek nikada ne može biti sretniji nego u onim momentima kada se nakon dugog izbivanja poznatom stazom približava svojoj kući. Miješaju se tada u duši osjećaji, kao boje rasute po paleti, i ne znaš više da li si tužan ili sretan, hoćeš li se smijati ili plakati. Tako se i Fata osjećala kada je nogom stupila na utabanu kaldrmu Plava. I Anto je dijelio tu njenu radost, jer je najviše volio nju vidjeti sretnu. Odmah je i on sam zavolio Plav. To mještance smješteno u udolini između brda, okićeno šumama i s dva bistra potoka uvuklo mu se u srce, i često mu se činilo da je on baš tu rođen pa ga zla sudbina bacala svugdje, ali je prevario i vratio se. Anto je konačno našao dom i, iako je poslije smrti Saliha i njegove žene ostao sam s Fatom, uvijek mu se činilo da ima pravu prorodicu. Proveo je s Fatom u kući na brijegu punih dvadeset pet godina života, i svaki dan mu je bio lijep, te bi uvijek u sebi zahvaljivao Bogu što ga je onog jutra našla ta neobična Ciganka i prigrlila ga kao svog. Činilo mu se nekada da je sve što je bilo prije Fate se desilo nekom drugom Anti, a da je otkad je s njom onaj pravi. Kada je izgubio čitavih tih dvadeset pet godinu često bi mu se poslije, sve što je minulo, činilo kao treptaj oka, kao samo jedan dan što je nekako prebrzo prošao. Eto, toliko je on volio tu Ciganku, i njen neobjašnjivi nestanak jednog prohladnog oktobarskog jutra, kada je preko noći nestala kao da je iščeznula, kao da je zemlja progutala, bez ikakve najave i traga, nikada nije mogao shvatiti, ali interesantno je bilo da je nije puno tražio, niti se nadao povratku, jednostavno kao da je u duši znao da je to kraj, samo malo drugačiji. Nikada nije o tome puno pričao, a i ljudi ga nisu ispitivali, jer je i njima bio taj nestanak ne samo čudan nego pomalo i zastrašujući. Jedino bi ponekad znao reći, s prizvukom tuge u glasu – Samo mi žao što je nisam sahranio, pa da joj mogu na grob otići! Anto nakon Fatinog nestanka nije dugo živio u kući na brijegu. Nije mogao naći mušterije za kuću, jer niko još nije zaboravio da je tu obitavala najčudnija Ciganka za koju se kod njih ikad čulo. Od para što mu je ostavila njegova pomajka, a bila je to solidna svota, on kupi zemlju na površini što se izdizala iznad Plava, odakle se vidjelo cijelo mjesto, a ponajbolje kuća na brijegu. Tu napravi Anto ne jednu nego dvije kuće. Okreči ih u bijelo, i useli se prije završetka svih radova, baš kao da je želio što prije da napusti sada tihu Fatinu kuću.
Tu je živio možda i dvije godine sam, kada dobronamjerne komšije mu rekoše da ima jedna cura u dva sela od Plava, da su joj umrli roditelji, a ona tiha i mirna ostala sama, pa, eto, mogao bi je Anto dovesti da ublaži svoju samoću. On tada nije rekao ni jah ni jok, a Bosu mu dovedeše. Bosiljka joj bilo pravo ime, ali je ostala upamćena kao Bosa, tako su je zvali u njenom selu pa onda i u Plavu. Bila je to mlada žena puna snage, ali bez vidljive životne radosti. Možda joj je ta radost bila ubijena teškim životom u roditeljskoj kući, siromaštvom i na kraju njihovim gubitkom. Zbog toga, iako je bila mlađa od Ante punu dvadeset i jednu godinu, nekako je išla uz njega, i čak se doimala zadovoljnom što je našla svoje mjesto pod suncem, jer kada joj roditelji umriješe ostala je sama na svijetu, u trošnoj kući bez igdje ičega. Prosci za siromašnu, i uz to ne baš lijepu djevojku, teško su se nalazili. Stoga je Bosa u Anti vidjela svoj spas i prihvatila taj brak kao Božiji dar. Bosa nije bila ni lijepa ni bogata i znala je da te nedostatke može donekle samo radom nadomjestiti. Za nju ni jedan posao nije bio težak, jer je od malih nogu se privikla na teret, a čovjek kada se prekali s vremenom ogugla.
Tako je ona u Antinim kućama radila od jutra do mraka, i što treba i što ne treba, jer posao joj je bio ušao u krv, pa i kad bi mogla sjediti ili ležati njoj se sve činilo da je nešto tjera da ustane i prifati se bilo čega, samo da nije puštenih ruku, kako je često znala reći. Sama je krečila kuće, išla po drva, kopala zemlju, brinula se o živini, na pijaci prodavala vlastite proizvode, i opet joj se znalo učiniti da je to sve premalo, da ne radi dovoljno. Od prvog dana, Anto i Bosa su spavali ne samo u odvojenim krevetim nego u odvojenim kućama. To je bila Antina želja i Bosi je rekao da hoće tako samo što ima slab san, ni zbog čega drugog.
To mu je Bosa malo i zamjerila, onako u sebi bez riječi, ali poslije se navikla, pa i zaboravila da bi trebali spavati pod istim krovom. U svemu ostalom Anto je bio dobar prema njoj, nikada glas na nju nije digao a kamoli ruku. I njoj se činilo da ga voli, iako nije bila sigurna šta je to. Znala je samo da joj je drago kad je on zadovoljan, da joj lijepo bude kad ga vidi da ide uz put, ili da pije kafu pod trešnjom, dok ona nešto kao pere u avliji, a sve ga ispod oka gleda pa se i kao osmijehne ispunjena nekom milinom. Treće godine braka rodila je Anti sina, kojem sama dade ime Vinko. Anto joj pusti na volju da odluči kako će se dijete zvati, jer on nije imenu pridavao nikakvu važnost. Otkad se dijete rodilo, Bosa je manje radila, a i Anto je rjeđe išao u čaršiju, i sve češče u drugoj, «Bosinoj kući», ostajao do jutra. I kada bi druge pitali,a i njih, svi bi rekli da lijepo žive i da je mali Vinko doprinjeo da im sreća bude potpuna.
Najviše su živjeli od zemlje, oko kuće su sijali, a Anto je imao još i dvije njive, što su mu ostale iza Fate, pa ih davao u kesim, i nekako su ispunjavali život, tako da nisu ni u čemu oskudjevali. Postojala su nekada vremena kada se moglo živjeti od svoje zemlje i od svoje ruke, živjelo se skromno, ali čisto. Takva vremena su otišla u nepovrat, a došla su nova, sa puno više tuđih zemalja i tuđih ruku, i sa puno manje sreće i čistine. Stara su bila siromašnija ali sretnija, nova su obilatija ali tužnija.
Anto je imao i jednu osobinu, po kojoj je ostao zapamćen. Volio je sam piti kafu, ali to i ne bi bilo ništa znamenito, da nije uvijek sipao sebi dva fildžana. Sjeo bi on tako na drvenu klupu, ispred svojih uvijek friško okrečenih kuća, i nasuo dva fildžana, prvo bi ispio jedan, pa drugi, i onda opet nasuo oba. I ako bi naišao kakav prolaznik ili komšija i svratio, Anto bi s njim ljubazno opštio, pričao o svemu i svačemu, nekada bi se i nasmijao ali kafu nije spominjao.
Bio je samo jedan Meho, malo stariji od Ante, dobričina, svi su ga voljeli jer je uvijek imao priču za svakog, kao da je znao šta koga boli, pa mu govorio ono što će mu dušu razgaliti. Eh, kada bi Meho naišao, onda bi ga Anto prvo gledao, pa se lagano osmjehnuo i svojim staračkim, teškim radom oblikovanim, rukama, stavio ispred njega jedan fildžan i rekao – De, Meho, da kahvenišemo. Tako je jednom dok su kahvenisali počeo Anto da priča, bez ikakvog Mehinog zapitkivanja, nego onako kad se duša otvori jer osjeti da ima kome. Govorio je Anto – Znaš, moj dobri Meho puno sam se ja patio u životu. Nisam imao roditelje, kuću, prijatelje, onda kod Fate, znaš kakva je bila, prijeka, ali sam je volio ko mater… I, znaš, ja sam htio da mi je ona mati, ali, eto, nekako sam znao da mi je mati bila plava. Ipak, s njom sam proživio i ko zna šta bi sa mnom bilo da me nije povela sa sobom. Sanjam je često, ono kako me kori – Anto, opet nema vode – a ja odem i pogledam, a ono pune kante vode. Ma, takva je ona bila, nekako joj dođe, ali bila je dobra. Tek sam se kod nje hljeba najeo. Nego, znaš što ti ovo pričam, nešto sam tužan, i to tako tužan da svaki dan postaje gori. I ništa me više ne veseli, ni žena, ni dijete. I, eto vidiš, moj Meho, što je čovjek peksin. Sad kad imam i kuću, i ženu, i dijete, porodicu imam, i druga, tebe imam, ja tužan. I sve mi se čini da me neko zove, pa se noću trznem i izađem, hodam oko kuće, a ono pomrčina i samo huči ova šuma, i nikog nigdje nema. Kad pogledam prema brijegu sve mi se čini da mi neko maše, al nikako baš nikako ne mogu razaznati lik. Možda bi Anto tada rekao još nešto ali je zagrmilo i rastali su se.
Meho je otišao malo začuđen, malo zabrinut, i mislio je putem – Sutra, čim se vratim iz Žepča, otići ću mu opet, moram da ga razveselim.
Otišao je Meho kad se vratio, i opet drugi dan, i treći, ali Anto nije htio da pisne više o tome, nije bilo sile da ga pokrene, čak se bio malo i naljutio što Meho stalno izokola hoće da ga navede, pa mu nije davao drugi fildžan, sve dok se ne bi Meho spremao da pođe, onda bi ga ovaj zaustavljao, da popije, iako je kafa odavno bila hladna, a Meho je zasjedao i odugvlačio, sve se nadajući da će opet Anto progovoriti. Ovaj nije više o tome ni riječi nabacivao i sam Meho se ponadao da je to bila samo neka prolazna muka, kako je on to zvao, te se opustio i pomalo zaboravljao na taj čudni razgovor u predvečerje. I nije prošao ni mjesec od kada je Meho to smetnuo s uma i mislio da je Anto onaj stari, kad ga žena prije zore probudi i tiho prošaputa – Hajdi popni se gore Bosi, Anto se objesio.
Emina Jusufović, rođena 24.11.1981. godine u Doboju, Bosna i Hercegovina.
Osnovnu školu i gimnaziju završila u Maglaju, u kojem boravi do 2000. godine kada se seli u Sarajevo. Diplomirala književnosti naroda Bosne i Hercegovine na Filozofskom fakultetu u Sarajevu 2007. godine. U Sarajevu pored studiranja radi i na radio stanicama.
Još u osnovnoj školi piše pjesme i kratke priče, koje su bile objavljivane u časopisima, kao i pozorišne komade koji su, također, izvođeni.
2007. godine seli se u Njemačku, tačnije u glavni grad Bavarske – Minhen.
2012. godine uvrštena je u publikaciju “Ko je ko u bh.dijaspori – pisci”, koju je izdalo Ministarstvo za ljudska prava i izbjeglice Bosne i Hercegovine. Aktivno se bavi pisanjem i u pripremi je njen prvi roman i zbirka pripovijedaka. Trenutno živo na relaciji Njemačka – Bosna i Hercegovina.
Objavljena djela
– Stjuardesa, Kapija istoka i zapada, Sarajevo, 2010.
– Najkraća priča života, Najkraće priče 2010, Beograd, 2010.
– Posljednja bosanska kraljica, Bosanska kraljica Katarina, Zenica, 2010.
– Dva fildžana, (odlomak) Duhovna konekcija, Sarajevo, 2011.
– Varljiva svjetlost, Jedan život u manje od devesto znakova, Beograd, 2011.
– Traganja, Portal Bošnjaci.net
– Neka zvone zvona, časopis “Avlija”, Rožaje, 2012.
– No Place Like Home, Žena/Majka u vremenu rata, Univerzitet u Sarajevu, 2012.