Emina Smailbegović: Anđeo iz Srebrenice

Anđeli postoje i jasno da ih može vidjeti svako ko ne zatvara oči pred očiglednim. O Srebrenici su sve priče već ispričane. Osim jedne koja je počela danas, drugog juna, na dan Republike Italije. Kao  alhemičar u magičnom kvadratu, kao u Pikaso u svojoj jezivoj Gernici, jedan je tridesetogodišnjak redao osakaćene i u nepovrat izgubljene likove i rečenice, dok su avioni neumorno bojili nebo iznad Rima u boje italijanske zastave. Do danas, govorio je uvijek ono što misli, a radio samo ono što govori. Ali kada je, maločas na korzu Vittorio Emanuele I preplavljenom Italijanima iz svih krajeva zemlje, ugledao čovjeka onižeg rasta, sijede ali guste kose i očiju boje badema kako se osmjehuje svom unuku, čvrsto mu stežući dlan lijeve ruke, potonuo je kao grumen zlata bačen u vodu. Starac je koračao hitro, smiješkao se prolaznicima, te neprestano upozoravao dječaka da se ne udaljava od njega. Naborano čelo puno staračkih mrlja odavalo je, istini za volju, njegove godine – više od sedamdeset njih, dalo se naslutiti. Od trenutka kad ga je ugledao, pa sve do onda kad se starac zaustavio kraj klupe na desnom uglu gdje korzo graniči sa istoimenim parkom, u nepreglednoj masi ljudi, nikako nije uspjevao da skrene pogled u drugu stranu, te je bespomoćno, kao da neko drugi upravlja njim, analizirao svaki starčev pokret. Način na koji je sjeo i obrisao znoj sa lica požutjelom maramicom, pogled pun ljubavi kojim je mazio svog unuka, osmijeh koji mu nije silazio sa usana, drhtave ruke kojima je dječaku ponudio flašicu vode… Bez kontrole nad vlastitim mislima, bez pitanja gdje to ide i da li kasni, buljio je u starca i lebdio u bestežinskom stanju kakvo samo melanholija može da proizvede. Nije to bilo tako davno… Prije svega dvadeset i četiri godine, sjećao se, baš ovakav čovjek, a možda upravo on, držao ga je za ruku, na isti način na koji sada drži nekog nepoznatog dječaka. Sjedili su na stepenicama ispred porodične kuće u Glogovoj, prisjećao se. Bio je juni, prve ašlame mamile su ga sa grana. Skočio bi i popeo se na stablo za čas, jer pri vrhu rastu one najsočnije, da nije djeda koji mu čvrsto steže lijevu ruku. Bojim se, pašćeš, govorio je, pričekaj da donesem merdevine. A onda bi ustao i krečući se ubrzano prema štali, pogledom pratio da njegov unuk, nestašni šestogodišnjak, ne potrči ka stablu i ne popne se na njega. Problem i nije, sada se kristalno jasno sjeća, bilo penjanje na stablo ašlame, koliko silazak sa njega. Popeti se – ništa lakše. Sići – proces koji je trajao satima i u toku kojeg je uvijek nužno u pomoć pritizao neko, ili djed ili babo. Bezbroj puta koristio je priliku kad djed zamakne za lijevi ćošak kuće da se u tri hitra koraka domogne stabla, ali u njegovo sjećanje navirao je iz nekog čudnog razloga, onaj jedan i moguće jedini put kada je ostao na stepenicama posmatrajući dedu kako odmiče prema štali neprestano se osvrčući ka njemu, dok je njegova sestra slagala salvete za stolom u avliji. Djedov hod, pokreti ruku, pogled i kažiprst upereni prema stepenicama, osmijeh na licu i olakšanje dok briše znoj sa čela svilenom maramicom koju je uvijek imao u zadnjem lijevom džepu pantola, uz riječi prijetnje: Mali, čekaj me tu! Smijuljio se na djedove riječi upozorenja i njegovi mliječni zubi ukazivali su se skoro uvijek kada bi mu se pogled susretao sa djedovim. Ma kako detaljno opisivao i ma kako rječit bio, Ado zna da ne može dočarati nikome bliski susret sa čovjekom koji ga je stezao za ruku dok su ljeti sjedili na stepenicama ispred kuće, brao mu ašlame i smijao se njegovoj dječijoj nespretnosti i strahu da sam siđe sa stabla. Ne može, jer svima će se učiniti beznačajnim poput glupe anegdote, činjenica da nakon dvadeset i četiri godine uzaludnog traganja, život ima naročit osjećaj za melodramu i kao iznenađenje na filmskom platnu nam šalje avet za kojim potajno čeznemo do posljednjeg daha. Susreo je, nakon preduge dvadeset i četiri godine, starca koji je u onaj vakat koračao hitro prema štali, držeći na oku stepenice na kojima je ostavio njega, a sada za ruku drži nekog drugog dječaka. Je li to bio on? Mora li svaka srebrenička priča završiti tako da oni koji su nestali nikada ne budu pronađeni živi? Može biti da su ovdje, u Rimu, ili na drugom kraju planete, ali ne nužno pod zemljom, pomislio je. Okrenuo se još jednom prema klupi na koju je sjeo njegov djed sa nečijim tuđim unukom. Izbistrio je pogled pomalo mutan od suza. Na klupi nije bilo ni djeda ni dječaka.

Emina Smailbegović rođena je 4. 7. 1996. godine u Sarajevu. Završila Srednju muzičku školu Tuzla u Tuzli, odsjek klavir. Od 2014. godine redovan je student klavira na muzičkom konzervatoriju „Benedetto Marcello“ u Veneciji, kao stipendista italijanske ambasade u Bosni i Hercegovini. U toku srednjoškolskog obrazovanja osvajala je u dva navrata književne nagrade u Novom Sadu: Treća nagrada petog međunarodnog festivala poezije i kratke priče „Janoš Siveri“ 2013. (kategorija: srednjoškolci kratka priča), te Prva nagrada traćeg međunarodnog festivala poezije i kratke priče „Pavle Popović“ 2014. (kategorija: srednjoškolci kratka priča). Predmeti interesovanja: klasična muzika, književnost, romanski jezici.