Esma Muratović: Sihri

Minka je ušla u kuću dok je Ilma radila uobičajene kućne poslove – prostirala oprani tepih i serdžadu, na krevetu redala jastuke sa jambezom. U dnevnom boravku zatekla je pet veselih osoba. Smijali su se neobično, pa je zvuk odlazio u drugu sobu, miješao s glasom dječije graje koja je kroz otvoreni prozor dopirala s obližnjeg igrališta.

Svi su se obradovali njenom dolasku. Ni sebi ni drugima nije mogla objasniti zašto posjeduje toliku dobrotu prema osobama koje je okružuju. Zbog njene iskrenosti često je bila pogrešno shvaćena. Ali, nije gubila nadu. Udala se u patrijarhalnoj porodici, iz slične potekla, prilagođavala se i prilagodila. Sve su se njene životne kockice sklopile. Ambiciozna, mlada i načitana, elokventna, ravna spikeru kako bi znali reći u Repuhu, mjestu u kojem se udala. Nije poklekla ni kada su joj teški životni trenuci – poput smrti roditelja, bolesti u porodici i drugih težih događaja prijetili da ohladi od zivota.

Ilmin sin Demo utrčao je u sobu, sav zadihan, znojav, crvenog lica kao dva zrela paradajiza. Iz vrećice izvukao plastičnu bocu na kojoj je bilo urezano nekoliko otvora sa strane. Oko grlića boce vezao tanku žicu i, uz pomoć svjetla ručne lampe, okačio bocu o čiviluk, demonstrirao svoj novi pronalazak. Na dvosjedu je bacio jaknu, svoju znojavu kapu, a majci povišenim tonom rekao:

– Mama, dođi ovamo!

– Šta je, sine?

– Pridrži mi ovo.

 – Vidi ga – pohvali ga majka. – Juče ga vidjela komšinica Džemila, kolik je porastao, mašallah, pa veli što će djevojke za njim polomiti noge. A da mu vidiš stopala, četres dva broj patika nosi, veće nego kod adžovog Mirze koji je pet godina stariji…

Minka je sa nestrpljenjem čekala da zagrli malog i simpatičnog Dema, kojeg je neizmjerno voljela, koji joj pohrli u zagrljaj, nasloni glavu na njeno rame, a ona ga poljubi, prvo u plavu kosu, pa čelo. On je zagrli i ugnijezdi u njeno krilo.

Znajući da je Minka tih dana pospremala Ilminu kuću, bila joj od pomoći za doček važnih gostiju, sasvim neočekivano, od svoje jetrve Safke, Ilimine svekrve, dobija pitanje koje će pamtiti do kraja života.

– Minka, reci mi, bogati, da nisi, slučajno, zaboravila vještačke zube u kesi koja se našla u Ilminoj sudoperi? – upita Saffka.

Minka se zagleda u prazninu kao učitelj kada pokušava prikupiti misli za vrijeme objašnjenja teme koju predaje učenicima. Stisnu dlan jedne prstima druge ruke i svi su čuli kako joj zglobovi prstiju stisnute ruke pucketaju. Skrušeno pogleda iznenađenim očima i upita:

– Molim? Kakve zube? Ko to zaboravljia zube u tuđoj kući? Ko to kupuje rezervne zube, hahaha – kisjelo se Minka nasmija jer je iznenađena pitanjem jetrve koju je voljela kao sestru, bila uz nju u svim teškim trenucima. – A, hajde jadna, deder jadna, odkud tebi takvo razmišljanje? Evo, vidi, ja imam svoje zube koji su me skupo koštale…

– Pa, znaš šta, Ilma i Eso se u posljednje vrijeme stalno, nešto, koškaju pa se plašim da im neko nije  nešto “poturio” – poče Safka da se pravda. – Narod je čudo, a baš su se do ovog slučaja dobro slagali, milina ih je bilo vidjeti kako se drže za ruku, zaljubljeni. A, sada…?

Minka osjeti hladan znoj na čelu. Izgubi na trenutak pogled, sva iznenađena se naježi, pod kožom joj se zvijer uvuče. Njen lik se stapao sa bijelom jambulijom na kojoj je sjedjela i samo je njeno lice izviralo iz sjene, oslonjena na naslon dvosjeda, s prstima koji su drhtavo tapkali po crvenoj šari, pa su sjajne površine njenih zlatnih prstenova iskrile zrakama svjetlosti kao neki minijaturni vatromet. Šta sada, misli u sebi. Kako da postupi, šta da kaže jetrvi koju je neizmjerno poštovala i voljela. Mnoge stvari su joj prošle kroz glavu…

– Nemoj mi još reći da sumnjaš u mene! Ne, Safka, ja sam prijatelj vaše kuće. Nisam ja takva, ne bih tako nešto nikom uradila a kamoli vama. Osim toga ne vjerujem u sihre i čini, ne misliš valjda da sam toliko naivna i glupa?

Safka je spustila pogled, zastala u govoru, okrenula se prema Minki, poluotvorenih usta, kao da očekuje od nje neko dodatno objašnjenje.

– Ja ne kažem, ali…

Safka je pala u Minkinim očima.

Safkin muž Fako se naljuti na svoju suprugu. Podiže glavu, licem mu se prosu živa rumen, a oči zatamneše od jada.

– Safka! – reče Fako. – Batali sa tim nevidljivim pričama.

– Ali, Fako – htjede žena još nešto reći.

– Čuješ l’ ti ženo! – dignu Fako glavu. – Ćuti, ne tvrdi nešto što svojim očima nisi vidjela – odreza čovjek i strpa ključeve od auta u džep.

Ilmin muž Eso, gazda u čijoj su se kući nalazili, uvrijeđeno se majki obrati:

– Majko! Ne treba se zaletavati, Bog sve čuje i sve vidi, Bog se ne da prevariti i podmititi.

Safka šuti.

– Eh! – uzdahnu Minka, uvrijeđena do srca samouvjereno mahnu rukom. Od tog trenutka postala je tužna i zamišljena, sporo odgovarala na postavljena pitanja.

Njeno ćutanje Ilmu je skoro vrijeđalo.

U isto vrijeme pred kućom dojuri Golf “dvojka”, u njemu dva čovjeka. Jedan bijaše Suljo iz Lisnika a drugi, koji nije vozio, positan, u radničkom odijelo obučen, neobrijan, Kaćo iz Mahale. Dotjerali auto da mu Eso popravi kočnice.

U susret Esu uđe Kaćo, mršav čovjek, lijepo obučen. Korača sporo, usput oko sebe očima zaviruje lijevo desno.

– Merhaba – viknu Kaćo još sa praga i pruži mu obje ruke.

Poče da se raspituje o Esovom autu – godini proizvodnje i ispravnosti. Pitao bi on za cijenu odmah, nego je sa parama tanak, pa ne žuri. Nastavi okolišeći sa pričom, kako je gorivo svakim danom skuplje, kako se danas ne isplati voziti auto…

Minka je bila tužna, trebalo je dosta vremena da se oporavi. Pokušaj da dokaže jetrvi istinu nije urodio plodom.

Prolazili su dani i mjeseci, i dalje su je boljele riječi njene jetrve.

Jedanoga dana zakucala je na vrata Ilmine kuće, vesela i sva razdragana. Kao vazda srdačno je dočekana, sva mila i u svako doba dobrodošla.

Za doručkom, dok je Minka pila čaj od kantariona, Ilma je donijela kolače.

– Stani strina, nisam ti rekla. Nemoj se više sekirati… Oni vještački zubi su moga djeda. Pred spavanje ih zamotao u neku salvetu, spustio na sto, pored njih bile neke moje sitnice i ne gledajući greškom sam ih strpala u plastičnu kesu koju sam donijela iz roda – prisjeti se Ilma.

U sobi je zavladao potpuni tajac. Samo je povremeno dopirao tihi zvuk, kao da je na nekom udaljenom mjestu, u nekoj drugoj kući svirao radio. Ali, moglo je to biti samo u Minkinoj glavi koja je sada pod djelovanjem prijatnih riječi postala ugodno laka. Možda je njena mašta pretvarala šum vjetra u muziku, a muzike uopšte nije bilo.

– Tvoja svekrva me na pravdi boga napala – reče Minka i nastavi da ćuti.

– Znam strina, sve znam – reče Ilma. – Žao mi je, izvini molim te.

Minka je slegla ramenima. Iznenadna vijest bila je za nju prijateljski zagrljaj – čvrst kao rvački zahvat. Nije imala više šta reći, shvatila da je najpametnije da smjesta izađe vani i ode svojoj kući.

Ipak, u njoj se nešto kravilo i taložilo… Ustala je sa trosjeda, uzela novine koje su bile na dohvatu ruke i počela da ih prelistava, ništa nije vidjela.

Vrhovima brda grijalo je sunce i kroz mrežaste oblake prosijavalo svoje zrake. Tako obasjano, puno bijelih, tankih oblačića, nebo je izgledalo kao beskrajna snježna pustinja.

Toga trenutka Minka je imala osjećaj da se nalazi u avionu koji leti kroz oblake.

Esma Muratović (rođ. Lukač), rođena 3. februara 1961. godine u Rožajama. Studirala Historiju, a prvu historiografsku porodičnu knjigu izdala 2002. godine u Sarajevu “Neraskidiva veza bratstva Lukač”.