Redakcija Faruk Dizdarević
Faruk Dizdarević:
ODBRANA SJEĆANJA
Pogled na poeziju Huseina Haskovića
I
Poezija Huseina Haskovića (Šadići, Foča, 1955) eksplicitno je svjedočanstvo prije svega o njemu samom, a onda i zavičaju, propušteno kroz različite, neuobičajene vizure. Riječ je o sinesteziji, metafori čula, ali i o darovima percepcije ovog izvanrednog pjesnika. Već svojom prvom zbirkom Kuća na vodi (1999) javlja se kao sasvim oformljena, jaka pjesnička individualnost. Povodom ove knjige kritika je u samom startu izrekla brojne komplimente, ne nalazeći (uobičajene) nedostatke i grijehe ius primi libri. Njegova poezija je autentična, univerzalna i sveopšta. U tome je uspio zahvaljujući svojoj erudiciji i raskošnom daru koji se napajao na najprobranijoj svjetskoj literaturi. Pasionirani čitalac, on književnost doživljava kao krunu duhovnog djelanja, kreativnu spužvu što upija silnice antropološkog, psihološkog, socijalnog, istorijskog i inog pogleda na svijet. Imponuje takav zanos i toliki oblik posvećenosti i vjere u parasvijet, u literaturu.
Na zadnjoj korici knjige Kuća na vodi Huseina Haskovića čitamo dobro pogođenu tvrdnju prof. dr Marka Vešovića: Kod Haskovića, od zavičajnog svijeta ostalo je zgarište i pustinja, i za rodnim jezikom traga se sa primišlju da je, od svega, preostalo jedino to, da osim tih riječi, koje prizivaju različite prizore razorenog svijeta, nije preživjelo ništa drugo. Ova užasavajuća konstatacija pokazaće svu rušilačku težinu tautologije, svu identifikacijsku propast, koja dovodi do novog dvojničkog toposa – do „kloniranja sudbine“. I sve to uz dovoljnu količinu gorkih osjećanja, potresnih dozivanja iz dubine bića, stalno na nevidljivoj ivici između fikcije i slika koje se kunu u realnost. Hasković je, dakle, pjesnik sa bolnim iskustvom izgubljenog zavičaja, ali i onaj koji duboko vjeruje u poeziju: u svijetu nema takvih pojava fizičkog, duhovnog, društvenog, moralnog svijeta koje ne bi mogle biti izražene stihovima. Stihovi su sveopšti jezik, jedinstven imenitelj, na koji se bez ostatka dijele sve pojave svijeta. Kod Haskovića imamo poimanje poezije kao dubinske provjere (Č. Miloš), poezije kao jedinog autentičnog doživljaja, pouzdanog svjedoka o nama (sebi), o našem unutrašnjem iskustvu, ali i o onom što nas okružuje.
Neko je rekao: piščev život uvijek je legenda, pa je i pisanje pravog životopisa – obično krivokletstvo. Međutim, stvari se moraju učiniti vjerovatnim u detaljima da bismo ih potom, bez opiranja, mogli nazvati novim imenima. U Haskovićevom poetskom pismu sve je prepoznatljivo, sve ima obrazinu stvarnosti. Zauzimajući poziciju izvještača i svjedoka, a ne samo onoga koji se ispovijeda, narator unutar svoje svijesti ukršta procese samoispitivanja i razobličavanja političke stvarnosti balkanskog fin de siecle devedesetih godina prošlog stoljeća. Rat je katastrofa iza koje se ne skrivaju nepredvidljive sile prirode, već nemoć ljudi da izađu na kraj sa svojim strastima i svojim bezumljem. Pjesnik na sebi svojstven način bilježi tragičan mirakl opakih stremljenja i besmisla koji su ne tako davno na ovim prostorima obuzeli ljude i nudi nam svoju legitimaciju autentičnog svjedoka. Upitanost nad sobom uzrokuje i upitanost nad drugima i ujedno osmišljava ovaj odnos kao opozitni. Narator iznosi činjenice iz svoje ali i biografija drugih ličnosti – svojih komšija, zemljaka; izvještava o (nikad iščezlim) uspomenama vezanim za rodne predjele, naglašavajući kretanje ljudskih sudbina između krajnosti kakve nameće vremenski okvir. Njegove pjesme su zapravo jezgrovite priče o sudbinama pojedinaca i naroda na ovoj našoj nebeskoj galiji koja plovi oko sunca nevidljivom pučinom vremena kroz bezdane i beskrajne tmine, praznine i tišine.
Husein Hasković i u svojoj drugoj poetskoj zbirci Matična knjiga mrtvih (2004) ostaje vjeran formalno-ispiracijskom modelu iz prvijenca. (Ponekad naslovi nose neslućene semantičke slojeve, neku vrstu značenjskog hazardestva). I ova niska od 47 pjesama prenosnik je bola saznanja, koje nas netremice uvodi u ono što želimo da zaboravimo, u geografiju sile destrukcije i disolucije, transformaciju njenih oblika u svakodnevicu našeg postojanja. Hasković piše lagano, bez žurbe – u četrdeset četvrtoj godini života objavio je prvu knjigu. Pet godina potom, štampao je svoju drugu zbirku pjesama. Pažljivijim iščitavanjem shvatiće se da se obe Haskovićeve knjige pretaču jedna u drugu i da svaka ponaosob predstavlja samo ciklus jedne integralne poeme. Kritika je već istakla da je Matična knjiga mrtvih u formalnom, stilskom, poentološkom, a dodajemo i u poetsko-ontološkom smislu nastavak pjevanja i mišljenja započetog u prethodnoj njegovoj knjizi, naslovom Kuća na vodi. Čak je nekoliko pjesama (neke sa izvjesnim izmjenama) iz prve prenijeto u drugu zbirku.
Po njemačkom filozofu Vilhelmu Dilteju naši životi su dio života društva i istorije. Supstantivne ljudske prirode se zamjenjuju istorijskim relacijama. Te i takve spojeve, istorijske paradigme, sudbine, usude, etičke, racionalne i misaone činjenice Hasković rješava i dograđuje metodom svojevrsnog autorskog palimpsesta. Najsnažnija ekspresija koja vas gotovo dramatično razara jeste upravo saznanje da je prostranstvo rodne Sutjeske za Huseina Haskovića postalo metafora. Može li vam se, da ponovimo, dogoditi nešto tragičnije od činjenice da je nešto što vam je zavičaj, kućni prag, nešto što vas je inspirisalo i ispunjavalo, nešto, dakle, što je bilo neodvojivi dio vas, pretvorilo u prah i pepio, pretvorilo se u vlastito progonstvo i izvor unutrašnjih ozljeda i muka.
U jednom po svemu (kvantitativno) nevelikom arealu, pjesnik je otkrio neviđenu razuđenost mogućeg stvaralačkog kvaliteta. Naizgled oskudan kraj mogao bi da znači i sadrži čitavo bogatstvo, ukoliko se taj svijet nađe u književnom djelu odličnog pisca. Haskovićev svijet nalazi se u skrajnutom području, među običnim ljudima zavičajnog Tjentišta, u Fočanskom kraju. Zaporiš plugom, kamen zubima škripne/…/ A tek da se iskopa grob!/ Zakopaš na pet mjesta – go stanac,/ nigdje mu žile kucavice! Pjesnik, dalje, veli – naše su zemlje Visigaće, Zanoge, Lazi, Bisage, Klanci, Točila, Kamenjače, Mrčela, Tuljci, Kavale. Neimaština, zaturenost, monotonija života, pa onda na sve to rat, paljevine, pogibije – u svemu tome zbiva se neprekidna drama koju izuzetan pisac zna da otkrije i na lucidan način dočara. Drama se događa u jeziku, u duši, psihologiji, sudbini. U odnosima među ljudima. I kad je usamljena, pojedinačna, i kad je zajednička – ta duša, ta sudbina umije da bude složena, neočekivana, izuzetna. U čovjeku, naizgled beznačajnom za literaturu, pjesnik otkriva neobičnosti koje se poetskom analizom slika, fenomena, jezika – učine dostojnim literature prvog reda. Takvi su Bajro s Međa, Hamid s Jačišta, Selima s Kamena, Rođak Grebo…
Ljudi liče na svoju okolinu. Bilje, životinje, predjeli, rijeka – sve to obilježava Haskovićeve pjesničke likove, udara granice njihovim mogućnostima, težnjama, dometima. Životni udes predstavlja i pogled s kućnog praga – put ravan ili strm; osjetljivog čovjeka formira i planina preko koje se ide u svijet i rijeka preko koje se odlazi zauvijek. Tako kraj postaje mnogo više od pukog geografskog toponima. Odabir pomenutog areala i njegovih mirakula za centar svoje poetske priče nije, svakako, stvar slučaja. Tragajući za izgubljenim zavičajem Hasković zapravo traga za sobom.. U toj potrazi, iako unutrašnjoj, kadar je pjesnik da u sebi sagradi svoj svijet, podjednako stvaran koliko i ovaj u kojem se neumitno, iz časa u čas, iz klepsidre osipaju zrnca naše konačnosti. Uranjanje u duboko osjećanje sudbine pojedinca u vremenu naročito dolazi do izražaja u njegovim dužim, pripovijednim pjesmama. Te pjesme, s kojima je dosegao neke od svojim pjesničkih vrhova, zasigurno predstavljaju jezgro Haskovićevog pjesništva. Među njih možemo svrstati pjesme-poeme: Majka, Kuća na vodi, Zemlja (skica za portret oca), Svemir Sutjeske.
II
Na stilsko-jezičkoj ravni, Husein Hasković minuciozno gradi svoj stih, njegove sklopove, sintaksičke zglobove i cjeline. Uvijek vodeći računa o obliku, on traži jezičku adekvatnost i mjeru, uvodeći čitaoca u dušu namjere čije unutarnje, dubinsko pulsiranje stvara ugođaj neponovljivosti. S druge strane, u stihovima ovog pjesnika postoji i izvjesna preciznost zapažanja ravna oku kamere. Tako je racionalno isklesana kičma jezika povijena pod teretom nužne, ali diskretne, funkcionalnosti. Njegova leksika je veoma bogata i raznovrsna što omogućava nijansiranje u formiranju izraza. Iako je ovo poezija slobodnog stiha, osjećaju se i određene metričke pravilnosti, pogotovu u ritmu. Ovaj pjesnik isključuje svaku vrstu stilsko-jezičke improvizacije. Grozdovi njegovih stihova imaju svoju boju, svjetlost. Jezik njegove poezije je sočan, slike snažne, izrazitog kolorita i na rubovima (ponekad) trpke. Hasković teži da stih, po značenju, duhu i efektu – bude blizu usmenom govoru, da podrazumijeva prirodu usmenosti. Jezik je kao i život: oblici riječi nalik oblicima stabala i licima ljudi zavičajnog kraja. Riječ zvučna, neočekivana, sugeriše i svoj naglasak. Leksički razuđen, Haskovićev jezik prevodi pojavnost svijeta koji otkriva na jezik poetskog pisma univerzalnog izraza i značenja. Ovo iziskuje posebnu pažnju čitaoca jer ova poezija, pored raznih slojeva značenja, uključuje nijanse smisla što takođe čini njenu draž. Po jezičkoj izbrušenosti blizak Skenderu, a po lokalnosti poetskog ambijenta koji nosi univerzalne smislove Ćamilu Sijariću, Hasković je u „Kući na vodi“ potvrdio autentičnost svoga pjesničkog dara, ali veoma često i zavidnu vještinu vladanja poetskim tehnikama i postupcima stvarajući ne samo znatan broj izrazito uspjelih poetskih mjesta, fragmenata i cijelih pjesama nego i vješto komponovanu knjigu pjesama koja će u bitnome obogatiti bosansku književnost – mišljenja je prof. dr Enver Kazaz.
Izuzetno uspjelim pjesničkim slikama, Haskovićev jezik sugeriše i jedan impresivan vizuelni doživljaj. Takve slike dočaravaju stihovi: Razvigor vilogorac/ nebom oblake razvijava,/ u plave ga svile presvlači,/ nebesko ognjište raspuhuje (Pjesma Izgorka); Grana, tek dodirnuta daškom vjetra,/ poput rešeta zlatne parice rasijava -/ u ogledalu vode ljeska krljušt smaragda,/ da očinji vid ti sažeže -/ u nakit pastrmke sve se to slaže (Pjesma Pastrmka); Između dva treptaja oka -/ očevu kuću jezici vatre oblizaše,/ i uvijek bijelu barku pripetu na Potoku,/ bijeli oblak dima svu obujmi/ i u crno te zavi (Pjesma Prepelica).Vrlo upečatljive deskriptivne kolaže nalazimo i u stihovima: Na zemlju tama pade, da se mogla rukom opipati!/ Na nebo se više nije gledalo,/ niti lučilo zvijezde večernje od zvijezde danje. (Pjesma Trebovska); Kukuruza, rasuta na dlanu:/ žuta kao dukat – kažu oni/ što su bez dukata!-/ dukatari je zovu sirotinjskim zlatom! (Pjesma Kukuruza); ); Stotinu jutara opljela-/ hiljade struka kupusa, duhana hiljade!/ cvijeta nikad!-/ ni zasadila, niti u kosu zadjela,/ ni suzom, onom iz pjesme, zalila. (Pjesma Majka); Ljepotom i originalnošću takođe plijene stihovi: Rujevina bi da to zaspalo dijete prene,/ Jasika – da ne pljuhne iz njega kiša-/ sva u srhu, da se ne taknem kista,/ i Breza – mami me/ da kod bijela joj koljena trenem,/ zagrnut će me zlatnim pokrovom/ do posljednjeg joj lista. (Pjesma Jesenska)
Zgusnuta iskaza, misaon, kroz istančan jezički i semantički splet, pjesnikov se lirski glas povremeno iskrade tananijim vezom, svjetlosnim lirskim nizom okarakterisanim sjetom, tavnim koloritom, nujnim pjevom: I što bî svijetla u meni-/ niz upredenu vilinu vlas,/ zategnutu između nišana i mušice,/ gorkom suzom istječe u pepelnu urnu/ spaljenih očevih snova. (Pjesma Gorčinova). Ne mogu odoljeti, a da ne ponovim glasno strofu iz pjesme Poljub predaje posvećen u nedavnom ratu poginuloj majci: Ne donesoh je do Grebka. Ni do greba./ Ostala je sama u po puta-/ zemljom nezagrnuta./ Zemlja ju je sama pribrala sebi:/ lišćem, žilišćem, mahovinom,/ zapretala je majčinski u krilo.
Dok razmišljam o Haskovićevoj poeziji čujem kao da neko leleče. Zakleo bih se da neko leleče. Okrenuta povijesti i ispovijesti ova poezija stiže do svoje intenzivne i neuobičajene poetske vrijednosti, čija gustina istovremeno posjeduje drugu stranu, melanholični znak, koji spaja svijet viđenog i mišljenog. Tragičnost čovjekove egzistencije kao dio samospoznanja i spoznanja o drugima možda je najeksplicitnije iskazana u pjesmi Ustima zemlje: Umrijet će na kraju i krilo prozora/ i vehdi lik što raspusnu koraku/ put ti plijevi dok se od kuće otkidaš/ sve dok ne upije morna daljina -/ da ti noga više u zavičaj ne kroči. No, pjesnik izlazi iz svojih unutrašnjih ozleda i muka, odolio je težini tragike svakdnevnog života, izašao je iz ruševina ljudskih sudbina i ušao u novi životni prostor, ali je ostavio novom vremenu, poput poruke u boci, strihove u amanet. Zalud me tamni Efešanin svjetovaše:/ Nema povratka domu, bolan ne bio,/ nemoguće je dvaput pasti u istu vodu!/ – uzdah se u svoju previjanost travke/pred kojom je vjetrina nemoćna. (Pjesma Biografska)
Naš pjesnik bogatstvom poetske riječi, domišljenim i dorađenim slikama dočarava ugođaj rodnog krajolika: Sutjeske da nije/ gdje bi se umivale srne,/ kosare noći crne/ čime izmivalekose do tala,/ gdje izvirale zore bistrice,/ nevjestinske bijele haljine/ čime prepirale lastavice,/ biljane vile nagorkinje/ čime bi bijelile lice,/ sestrice vile gorice/ gdje u travu zaturale vitice-/ pa kosci, momci šadićki,/ opsuju kovane čelike kosa/i posjedaju u vilinom kolu,/ podne dok se lije u zlatnoj žici ezana. (Pjesma Svemir Sutjeske); ili: Njene strmoglave smrče zarezanih pera/ moče vrške u plavu nebesku tintu-/ zaturaju rukopis u jeziku riba,/ dok razvijena zelena jedra kîpom čekaju/ na bijele barke što i bez njih jedre…(Pjesma Zelengora). Ali Hasković naravno nikako nije jednostavni deskriptivni pjesnik prirode koji bi svoj govor reducirao samo na pokušaje da što vjernije dočara slike prirode. Jasno, odlučno i beskompromisno, on priznaje da je daleko od takvih primisli. Pri kraju iste pjesme kaže: Njene se oči ne zamute/ ni kad joj ribe kradu,/ i njene ribe otvorenim očima/ smrti u oči gledaju- / na čovjekovom dlanu dok se grče!
Spisateljski senzibilitet Huseina Haskovića nosi u sebi amalgam čulno-emotivnog i lirskog pomiješan sa razumskim, umnim i racionalnim. Antropološka nit prošiva (skoro) sve stihove; čovjek je uvijek u središtu zavičaja i pjesme. Njegovu pjesmu treba stići i dotaći, čvrsto je uhvatiti i prihvatiti, ali ona se na dâ – kad hoćemo da bude hladna, ona naglo postaje vrela, a kad bismo htjeli da se na njoj ogrijemo, tada nas grubo posiječe brid hladnoće. Tako Hasković ostaje sam kao usamljena jasika gore na Paležu, zagledan u Šadiće i srebrenu nit Rijeke, dolje. Specifičnost u njegovom poetskom stvaranju poduprta je proznom prologomenom koja, poput didaskalije ili fusnote, prethodi i na izvjestan način sastavni je dio njegovih pjesama
Haskovićeve slike su razarajuće precizne i direktne. Gustina značenja, naprosto, sažiže kritičarske pincete i šare koje ostavlja tromi jezik analize. Svjestan sam činjenice da jedan jedini stih može biti vrijedan obimne studije, isto toliko koliko jedna obimna studija ne mora imati vrijednost tog istog stiha. U prilog rečenom navodim ovih deset Haskovićevih stihova: Čitav život o zemlji bogoradila-/ do Aliđuna sva od praha,/ od Aliđuna sva od kala!-/ i kako ja da kažem:/ Zemljo, lakša joj od čaršafa budi!/ I kako da to predevrim,/ Dervišo moja, iskušenice,/ vječita udovice,/ što se čitav život za zemlju oprema,/ a danas ni mezar zemlje nemaš! (Pjesma Majka). Kao potvrda da je Hasković majstor kompozicije u cjelini, a isto tako i strofe, je, između ostalih, i antologijska pjesma Majka iz koje smo naveli nekoliko stihova. Iz pejzaža duše rađaju se pjesme koje daju jaku artikulaciju autorovih osjećanja pa je sasvim jasno zašto melanholija često diktira bojenje poetskih prostora.
Posljednji stihovi pjesme Biografska, ujedno i posljednji stihovi knjige Kuća na vodi: Odazivah se na mnoga imena./ Na Itaci se snivam pod imenom Homer,/ -kukurjeka ptica prerano mi prokljuje opnu sna,/ pa se uvijek izležem u nešto nakazn -/ ali se najkomotnije osjećam u ovome /-Niko!, upućuju na pitanje šta je to pjesnika tako snažno povuklo u sebe da se njegova bliskost sa svijetom sažela na riječ, na san. Možda. Sve ovo, slobodno rečeno, na kraju, ispisano je u onom osamljenom statusu kad, na terasi svoga stana ili na livadku u Šadićima, pjesnik, pušeći svoju cigaretu, unutrašnjim, kreativnim i sopstvenim Vremenom pobjeđuje fizičko vrijeme, podastirući mu stih svoje pjesme.
Kao čitalac njegove poezije i, u ovoj prilici kao onaj koji ima pravo da koristi, kako bi rekli Latini, koncesiju na prijateljstvo, dakle i njen tumač, ja sam načisto s tim da je riječ o veoma zanimljivoj, rijetko zanimljivoj po konceptualnom naumu koji autor izvodi, pojavi pjesničkoj ali vrijednosno nedovoljno kodifikovanoj u književnoj javnosti Bosne i Hercegovine, još uvijek prilično disonantnoj kad je u pitanju pjesnički konsenzus. Haskovićeva poezija nije za bine i trgove, galamu i galamdžije. To je poezija koja se kao lijek uzima u malim količinama Samo su dvije riječi-tvrđe,/- ostale, tek tkanje dokolice -/ daju se složiti i u jednu,/ ali množinu ne trpe:/ množina zavodi u svetogrđe! (Pjesma Dvije riječi). Njegova poezija, rekoh, nije za masovnu upotrebu, ona te bira. Ona te nađe ako si njen kao što to čini sudbina. A sudbina? U nju nije sumnjati, ali ni masi davati.
Ćudljiva književna kritika može prema ovom pjesniku biti blagonaklona ili stroga. Jedno je sigurno – on se u našem književnom prostoru ne da zaobići.
Juni 2013.
Faruk Dizdarević (1943, Bijelo Polje), istoričar kulture, publicista, književnik. Završio je Filozofski fakultet u Beogradu. Bio dugogodišnji direktor Doma kulture u Priboju. Neprocjenjiv je njegov doprinos kao inicijatora i organizatora mnogih kulturnih akcija i pothvata u pribojskoj sredini i šire. Dizdarević je, između ostaloga, pokretač izdavačke djelatnosti u ovoj sredini (Biblioteka Limske večeri poezije, Edicije Limes, Manualis Labor i Testudo). Posjeduje širok spektar zanimanja i suverenu erudiciju. Žanrovski je raznovrstan. Desetinama godina se bavi književnom, likovnom i pozorišnom kritikom, istorijom i istorijom kulture, etnomuzikologijom. Učesnik je više naučnih skupova i okruglih stolova. Tekstovi su mu objavljivani u dnevnim novinama, časopisima i zbornicima. Uvršten je u više antologija, leksikona i almanaha: Vaza ot pjask – Antologija na Černogorskata proza, Književnici Zlatiborskog okruga, Leksikon pisaca prosvetnih radnika Srbije, Leksikon Zlatiborskog okruga, Ko je ko u Bošnjaka… O književnom djelu i angažovanje u kulturi objavljeno je preko 250 prikaza, kritičkih osvrta, eseja i intervjua, kao i tematski broj časopisa „Međaj“ (Faruk Dizdarević – pečat našeg vremena).
Izabrana bibliografija: Objavio je 19. naslova knjiga, od kojih su i – Talija u Priboju (dva izdanja), Vaza od pijeska, Milan Konjović, čovjek koji se nije bojao života, U vrtu razgranatih staza, Ćamil, gora razgovora (dva izdanja), Sto godina Čitališta u Priboju, Sa slikarom Radomirom Vergovićem, neobavezno, O Hasan-agi i njegovoj vakufnami, Holujački Dizdarevići, Gajret u Priboju, Odsjaj snažne rijeke (tri izdanja), Ogledi (izabrani tekstovi iz književne i likovne kritike). Priredio je četiri izbora poezije. Prevođen je na više stranih jezika. Član je Udruženja književnika Srbije.
Dobitnik je preko 30. nagrada i priznanja za svoje kulturne, književne i društvene aktivnosti. Među njima su: Pero Ćamila Sijarića, Zlatna Plaketa sa Poveljom Opštine Priboj, Zlatna značka Kulturno-prosvetne zajednice Srbije, Nagrada Paun Petronijević, Nagrada za naročiti doprinos i afirmaciju kulture Priboja, Nagrada Kemal Šećerkadić, Plaketa sa Poveljom Međurepubličke zajednice za kulturno-prosvjetnu djelatnost sa sjedištem u Pljevljima, Priznanje gr. Kudowa Zdroj (Poljska), Medalja M.V. Frunze Republike Kirgizije (SSSR), Jugoslovenski Orden zasluga za narod sa srebrnim zracima…
Oženjen je i otac troje djece. Živi u Priboju.
Istaknuta slika: Foto: Damir Skarep, Rožaje
