Redakcija Zoran Janković
Zoran Janković
AUTOBUS 25
Na gradskoj televiziji vijest: ,,Od 1000 vozila u gradskom saobraćaju u Beogradu 350 autobusa ima klima uređaj’’. Moje šanse su, znači manje od 35 posto da uđem u jedan od njih. Vreli avgustovski dan, špica, pet popodne a kroz Beograd ide 20 kilometara na sat. Sve kao da stoji: i vazduh i vozila a vrijeme sporo prolazi.
Dočekao sam autobus sa običnim brojem 25, sa neobičnim imenom linije: KUMODRAŽ 2 – KARABURMA 2.
Za one koji svaki dan idu tom linijom ništa neobično, meni je sve čudno. Prvo propade mojih 35 posto. Nije da nema klimu, ima je ali ona nikom ne prija: 40 stepeni. Uđoh u bolesni autobus koji ima visoku temperaturu a odavno je izašao iz puberteta.
Masni sako, mobilni telefon u ruci, mimika kao iz Tarantinovog filma, zgužvan “Blic“, davno pročitan i sunčane naočare pored volana i sve to na 40 stepeni. Tako izgleda vozačevo okruženje u kojem se nalazi i neizbježna “šoferuša”. To je kategorija žene ili djevojke koja se, obavezno, bez riječi, vozi bezbroj stanica pored vozača dok nervozni putnici koji ulaze na prednja vrata, guraju je a ona ih začuđeno gleda.
Čudna vožnja, čudnom linijom se nastavlja. Vrijeme kad se vraćamo s posla. Procjenjujem treba nam dva sata.
KUMODRAŽ 2 – KARABURMA 2.
Pitam se da li je Kumodraž dobio ime po mjestu gdje je kum dražio kumu ili je nešto drago u pitanju. U autobusu 25 je sve moguće.
Autobus mili prema Dušanovcu, pun kao brod i ljulja uskim ulicama, hukće kao parna mašina, kad zastane na semaforu, na uzbrdici prema Kalenić pijaci.
Većina putnika ćutke podnosi ovu torture (možda iz navike) jedino se čuje glasni dijalog:
– Zamisli, šta hoće moja šefica da ja radim u nedelju, ko da je to njena firma. Neka joj muž dođe da radi! – Kaže punačka crnka obučena u laganu sintetičku haljinu kineske proizvodnje.
Umorni radnici nikad ne tračaju pomislih i opsovah kad na pijaci autobus naglo zakoči. Pola autobusa izađe na Kalenić pijaci. Odjednom malo spade i temperatura, lakše se diše. Uskom ulicom, (u centru Beograda sve ulice oko pijaca su uske) spušta se umorni, stari autobus, koga vozi debeli oznojeni vozač sa mobilnim telefonom u ruci. Samo mu fali pljeskavica u ruci i da “šoferuša” drži volan pa da sve u kao u filmu Ko to tamo peva iz 21 vijeka.
Ovo je grad semafora. Stojimo na semaforu kod Vuka, kao u velikoj metropoli piše 80 sekundi na semaforu. To znači da treba da čekamo toliko. Šteta što ne piše koliko je stepeni. Ja znam: 40 stepeni. To se događa na okuci kod Studentskog doma koji je nekad nosio ime kralja Aleksandra ali se nije znalo kog. Poslije Drugog velikog rata taj dom se zvao po Ivi Loli Ribaru. Današnje generacije misle da su to bila trojica. Dom danas opet nosi ime po kralju Aleksandru ali ovog puta znamo po kom.
Izlazimo u Ruzveltovu ulicu. Napokon, jedna široka i lijepa ulica. Čudim se da ovoj ulici niko nije promjenio ime jer i to je bio Amerikanac, mogli su dati još neko naše lijepo ime po nekoj prababi nekog našeg kneza. Kraljeve i njihovu familiju su ispucali.
Stižemo na mjesto gdje se uči istorija. Novo groblje je istorijska čitanka Srbije. Nažalost, tu ne dovode đake i studente već oni idu na atraktivnije destinacije u inostanstvo.
Dolazimo do Omladinskog stadiona. Uvijek sam se pitao što se ta raskrsnica tako zove. Ne vidi se stadion, on je na brdu a raskrsnici je njegovo ime. Ali ovo je linija 25, autobus čuda. Opet nizbrdo ulazimo u Višnjičku ulicu koja izgleda kao avenija: široka u dvije trake a okolo barake.
Srpsko-američki stil. Vozač umoran od bildovanja volanom, dok je stajao na nekoj stanici izađe iz autobusa.
-Neki kvar? – rekoh glasno.
-Ma jok. Otišao po burek. – kaže iskusno neka baba.
Bi mi lakše a i bila je u pravu.
Autobus krenu i naglo zakoči a vozač opsova: – Kreten mogao sam ga udariti pa bi se zadržali pola sata.
Pa jeste, nije važno što bi bilo štete važno da mi ne kasnimo.
Kraj je avenije i mi opet uzbrdo. Cijeli autobus se okrenu prema srednjim vratima. Plavuša, čije su noge bile dugačke, otprilike, metar i po, sa oteklim usnama ko da je pčela ujela i pogledom punim gađenja, je ustala sa svog neudobnog sjedišta, došla do srednjih vrata i čekala da autobus stane na stanici. Na oznojenim licima muškaraca sam prvi put vidio osmjeh, o zlobnim pogledima žena drugi put. Eto priče i pouke. I u teškim situacijama, kad pored svog teškog života koji žive ljudi koji se voze autobusom 25 i pored vrućine koja uništava svaku volju, ja sam pronašao osmjehe u jednom starom autobusu koji se rušio niz neku beogradsku padinu kako je to rekao nekad davno Arsen Dedić u pjesmi.
Izašli smo iz autobusa plavuša i ja. Ja sam izašao, valjda, zbog vrućine a ne zbog plavuše, ne sjećam se tačno jer bilo je to davno ali se sjećam da sam poslije išao pješke dvije stanice.
Zoran Janković, rođen u Sarajevu 1954. godine. Živio u Jugoslaviji do 1992. godine. Do 1993. godine živio u Bosni i Hercegovini. Od 1993. godine živi i radi u Beogradu. Poezijom se bavio kao mladić i objavljivao u raznim omladinskih časopisima. Sve do juna 2011. godine nije se bavio pisanjem. Naime, tog juna je preko prijatelja stupio u kontakt sa starom prijateljicom koja živi nekoliko hiljada kilometara daleko od njega i s kojom od tada putem interneta svakog dana razmjenjuje pjesme. Zahvaljujući njoj, njegovoj Muzi ponovo piše poeziju.
Na svom sajtu piše prozu, poeziju i još po nešto: http://zoka.thecrazy.
