Redakcija INTERVJU
POLITIKA JE OKUPIRALA NAŠ JAVNI PROSTOR: KULTURA I UMJETNOST U BiH DAVNO BI NESTALI DA NIJE POJEDINAČNIH SNAŽNIH VOLJA I ENTUZIJAZMA
Hadžem Hajdarević, pjesnik, prozni pisac, esejist, publicist, pisac za djecu, urednik i priređivač djela drugih autora, rođen je 18. jula 1956. godine u Kruševu kod Foče. Školovao se na Popovu Mostu (osnovna škola), te u Sarajevu (Gazi Husrevbegova medresa i studij jezika i književnosti na Filozofskom fakultetu).
U književni život ušao je još kao srednjoškolac. Priče i pjesme pojavljivale su se u tadašnjim književnim časopisima Život, Odjek, Lica, ali i u periodici Islamske zajednice. Objavio je dvanaest knjiga poezije, više pjesničkih izbora, zatim nekoliko knjiga proza, kolumni, eseja, čime se ubraja u najplodnije i, žanrovski, najrazrodnije savremene bosanskohercegovačke autore. Knjige odabranih Hajdarevićevih stihova izišle su na bugarskom, francuskom, engleskom, slovenskom, poljskom i njemačkom jeziku. Prevođen je i na arapski, flamanski, mađarski, makedonski, danski, ruski, ermenski, talijanski, turski, ukrajinski i druge jezike… Dobitnik je više književnih nagrada: Nagrada Trebinjskih večeri poezije (1981.), Nagrada “Skender Kulenović” (1996.), “Planjaxova” nagrada za najbolju knjigu pjesama (2005.), Nagrada “Hasan Kaimija” (2021.) za najbolje književno djelo objavljeno u 2018., 2019. i 2020. godini, te nekoliko bh. i regionalnih nagrada za najbolju kratku priču i dr. Zastupljen je u svim novijim antologijama bosanskohercegovačke i bošnjačke poezije i kratke priče. Autor ili koautor je više čitanki za osnovne i srednje škole u Bosni i Hercegovini. Aktuelni je predsjednik Društva književnika Bosne i Hercegovine.
Živi i radi u Sarajevu.
Razgovarao: FARUK DIZDAREVIĆ
Faruk Dizdarević: Predlažem da Vaš portret započnemo pitanjima o Vašem prvom životnom polju, u koji se mogu uračunati sve godine koje ste proveli u zavičaju. Inače, to su godine djetinjstva i školovanja, osnovnog, odnosno osmogodišnjeg. To su godine koje pripadaju Vašem rodnom Kruševu. Šta se tih godina trajno smjestilo u Vašem sjećanju? Šta ste u djetinjstvu sanjali da budete?
Hadžem Hajdarević: Dobro je razgovarati, uvijek je dobro razgovarati… Hvala, poštovani profesore Dizdareviću, na povjerenju da nas dvojica, evo, razgovaramo u formi ovoga prijateljskog intervjua, u kojemu bih, doduše, i ja mogao biti onaj koji Vas pita i čeka neke odgovore. Razgovorima se uspostavlja humanistička ravnoteža između ljudi, ideja, svjetova, životnih dilema, planova za budućnost… Ima jedna lijepa misao portugalskoga književnog nobelovca Josea Saramaga da nas je Bog “obdario govorom kako bismo otkrivali a ne skrivali naše misli”. Predlažete da počnemo od moga djetinjstva? Bile su to divne šezdesete godine prošloga stoljeća. U mome Kruševu. U dolini rijeke Sutjeske. U pitominama i sanjarenjima kakvih više neće biti nigdje na Ovome svijetu. Najviše danas osjećam koliko su te godine bile divne u svemu što se, u titrajućim nizovima melekanskih mozaika, zadržalo u sjećanju. Bio sam dijete roditelja koji su bili već u poodmaklim svojim godinama, majka Hamida je umrla na moj deseti rođendan, zato su mi od najranijega doba bili bliski rubovi Ovoga i Onoga svijeta. U mojoj Osnovnoj školi “Sava Kovačević” na Popovu Mostu, to su južni dijelovi fočanskoga općinskog područja, tih godina bilo je između osam stotina i hiljadu učenika, dolina se ljuljala od smijeha, cilika, vriske, dovikivanja djece, danas je školska zgrada zatvorena. Od prošle školske godine nema niti jednog učenika. Kako sam bio dijete beskrajne i neobuzdane mašte, češće sâm, nakon smrti majke, negoli u tadašnjim učeničkim, drugarskim društvima, hodio sam onuda kud su me vodili geografski atlasi, čitanke iz geografije i historije, lijepe priče koje bi zakonačile u našem domu, proze Branka Ćopića ili Ahmeta Hromadžića, svijet bajki, djetinja moja želja da jednom postanem pisac. Imam osjećaj da posljednjih godina hodam po zavičaju kao po beskrajnom groblju nerođenih. I sve to što se proživjelo u djetinjstvu, u Kruševu, između planinskih masiva Zelengore, Volujaka, Maglića, Maluše, sleglo se u bogatim slojevima u onu rudu u jeziku koja mi je pomagala, pogotovo posljednjih godina, da samoga sebe osjetim kao pisca.
Školovanje ste zatim nastavili u Gazi Husrev-begovoj medresi u Sarajevu. Da li je to bio Vaš izbor, ili se radilo o nekom posebnom sticaju okolnosti? Da li su tada u velikom gradu bila Vaša prva stvarna upoznavanja života, pa i prva saznavanja svijeta? Da li je Sarajevo bilo za Vas dokaz da je svijet moguć, lijep i zanimljiv i van zavičajnog neba?
Hajdarević: U Gazi Husrevbegovu medresu nisam otišao svojom voljom, bila je to volja moga oca Agana, tako je bilo, takva su bila vremena, nema se razloga biti neiskrenim, ali nakon svih prethodnih godina mogu kazati da sam itekako ponosan što sam jedan od svršenika Gazi Husrevbegove medrese u Sarajevu. Moj susret sa Sarajevom ličio je na susrete svih onih zbunjenih dječaka iz domaće i svjetske literature koji bi se susretali s izazovima svjetlovitog i velikog grada. Medresanska pedagogija sklonila me je od kušnji kojima su bili izloženi, recimo, junaci iz francuskih romana iz doba realizma, ili iz socijalnih romanesknih mozaika koje smo sretali kod nekih južnoslavenskih autora. Brzo sam ja Sarajevo prihvatao kao svoj grad, grad kojemu pripadam, grad koji meni pripada, pa šta god otom pripadanju/nepripadanju mislili ovdašnji dežurni folkrasisti pod odrednicom “rođeni Sarajlija”. Sve vrijeme kroz školovanje i kroz studentovanje ja sam svoj zavičaj, svoje izlaske sunca u Kruševu, svoju zagledanost u bjelovrati Maglić, pa erotičnu moć augustovskih mirisa, ili večernji let lasta iz pravca korita Sutjeske prema južnim obodima Zelengore, brižno nosio u sebi i uredno slágao u svome prostranom sjećanju. Medresa mi je pomogla da u prirodnom slijedu i rasporedu “prebrodim” sve ovdašnje drame osobnih pripadnosti. Kapija Medrese je u ona socijalistička vremena bila razdjelnica moga svijeta i onoga “vanjskoga svijeta”, koji sam, priznajem, u povelikoj mjeri osjećao nepravednim, nekorektnim, neprijateljskim, koji me nije prihvatao na način kako sam to ja želio. Evo jednoga sasvim ličnoga, sasvim moga životnog slučaja. Bez obzira na sve proklamirane vjerske slobode i tzv. mogućnost izbora u jugoslavenskoj socijalističkoj zajednici, ja sam, ipak, morao u prvome razredu Medrese, nakon što sam bio slomio obje ruke upredjelu šaka, samome sebi skinuti gips sa lijeve a onda skinuti gips i sa desne ruke, jer, kao učenik Medrese, nisam moga biti zdravstveno osiguran. Nema veze što je moj otac Agan imao i nešto partizanskog staža i nešto partizanske penzije. Slomio sam bio obje ruke zahvaljujući svojim hairsuzlucima, naravno. Oca je jako koštao moj bolnički tretman u Foči, ja nisam imao snage tražiti mu dodatni novac za skidanje gipsa kad su mi u sarajevskoj Školskoj poliklinici (danas je u toj zgradi Gradska biblioteka Sarajeva) rekli koliko to košta, pa sam, eto, uradio kako sam uradio. Neko me lijepo nasavjetovao da nakon skidanja gipsa dugo banjam ruke u slanoj vodi i da moram napraviti pauzu od nekoliko dana da bih i s druge ruke zgulio gips. Taj opori miris gipsa još nosim u nosnicama. Tako je bilo. Govorim to kao čovjek koji ne voli crno-bijele slike vremena i svijeta. Medresa me naučila zdravom osjećanju slobode i pune svijesti o sebi i svojemu svijetu, a vrijeme u kojemu sam živio otvorilo je jačanje svijesti o mnogim drugim nekadašnjim i, ako Bog da, budućim vremenima.
I u književnom životu Sarajeva pa i BiH toga vremena, ali i ranije, bilo je živo. Nakon Drugog svjetskog rata bosanska književnost se u potpunosti veže uz savremene evropske književne tokove. Istina, na istim tematskim podsticajima prisutne su bile različite interpretacije. Spomenućemo tek nekoliko imena naših pisaca: Anđelko Vuletić, Mak Dizdar, Derviš Sušić, Izet Sarajlić, Meša Selimović, Nikola Šop, Ćamil Sijarić, Dara Sekulić, Skender Kulenović, Duško Trifunović, Abdulah Sidran, Bisera Alikadić, Ljubica Ostojić, Josip Osti… Koji su pisci tada u Vašim sretnjoškolskim i studentskim danima uživali Vaše povjerenje, ali i povjerenje Vaše generacije?
Hajdarević: Bosna je oduvijek imala bogatu književnu tradiciju. Mnogo slojevitiju i raznovrsniju negoli to i znaju nosioci bosanskoga jezičkog naslijeđa. Za svoj rani odnos prema pisanoj riječi imam zahvaliti svome nastavniku tadašnjega srpskohrvatskog jezika Danilu Daču Popoviću. Rano je otišao s Ovoga svijeta, jedva da je imao trideset i koju godinu kad ga je pojeo “onaj poganac”. Tako u mome kraju kažu za rak. Čini mi se da sam s gramatičkim znanjem iz osnovne škole otišao na studij maternjeg jezika i književnosti. U Medresu sam došao kao dijete koje mnogo čita. Od šestog razreda osnovne pa do završena petog razreda Medrese ja sam više od 50 % vremena proveo u čitanju knjiga, raznih knjiga iz književnosti, historiografije, religije, u odnosu na sve druge nužne udžbenike, vezane za razne školske predmete, te redovne lektirske i druge obaveze. Kasnije sam to, kao profesor bosanskog jezika u Medresi, sugerirao svojim učenicima, samo da to, eto, bude “među nama”. Kao učeniku Medrese, kasnije i kao studentu, najugodnije mjesto bile su mi prostorije Kamernog teatra 55. U njemu su, kad nisu održavane pozorišne predstave, organizirana različita znanstvena predavanja, književne večeri, susreti sa piscima, organizirane su i promocije novih književnih djela. Od četvrtog razreda Medrese bio sam član kultnoga književnog društva “Tribina 08”, bila je to jedna od kulturnopromotivnih sekcija Kulturno-umjetničkog društva “Slobodan Principi Seljo”. Zgrada se nalazila u Ulici Boriše Kovačevića, danas je to Ulica Mehmeda Spahe, preko puta zgrade MUP-a Federacije Bosne i Hercegovine. Na književna druženja od 20 h, pored mladih pjesnika i prozaista (Muhamed Ćurovac, Tatjana Lukić, Goran Simić, Vladimir Albahari, Miroslav Toholj, Željko Ivanković, Feđa Fedčešin, Ferida Duraković, Džemaludin Latić, Emsura Hamzić, Lea Sabolek, Aleksandra Majhrovski, Semezdin Mehmedinović, Admiral Mahić, Jasminka Lizdek, Dubravko Brigić, Snježana Rončević, Vjekoslav Vukadin, i mnogi drugi), dolazili su na pojedina druženja i već afirmirani književni stvaraoci. U “Tribini 08” prvi sam put susreo Duška Trifunovića, Daru Sekulić, Neđu Šipovca, Anđelka Vuletića, Marka Vešovića, Stevana Tontića, Džemaludina Alića, Biseru Alikadić, Slobodana Blagojevića, Josipa Ostija, Branka Čučka, Hamdiju Demirovića, Isa Kalača, Muberu Pašić i dr. Stručni konsultant u “Tribini 08” bio je, prvo, Ranko Sladojević, a kasnije Marko Vešović. Niko kao Marko nije umio čuti, pročitati i iskomentirati pjesmu! Mome ulasku u književni život itekako je doprinio Alija Isaković, koji mi je, još kao učeniku Medrese, objavio pripovijetku “Zejna” u časopisu Život. S rahmetli Alijom Isakovićem naročito ću se družiti u vrijeme agresorske opsade Sarajeva 1992.-1995. godine, te neposredno iza rata. Prerano će Isaković otići s Ovoga svijeta… Kad je u pitanju pjesništvo i neki tzv. utjecaji, ja sam se ranio zalijepio za jednu sjajnu ediciju beogradskog BIGZ-a, zvala se “Vrhovi”, gdje su objavljivani prijevodi svjetskih klasika XX. stoljeća – Pounda, Eliota, Montalea, Malarmea, Zabolickog Valerya, bilo je tu još autora, nakon čega će doći prijevodi Petra Vujičića velikih poljskih pjesnika kakvi su bili Milosz, Rozevitz, Szimborska, Herbert i dr. To je bila primarna moja pjesnička lektira. Naravno, čitali su se i autori s južnoslavenskih prostora. Ja sam se mnogim piscima intenzivno i vjerno družio određeno vrijeme. Kameni spavač Maka Dizdara, poeziju Branka Miljkovića, Popine, Mihalićeve, Šopove, pa i Koromanove ili Sidranove pjesme nas nekolicina znala je čitati naglas u sarajevskim kafićima, glasno diskutirati o pojedinim pjesmama, ponekad se i udvarati kolegicama studenticama preko nečijih stihova. Bilo je to dosta nježno i čedno vrijeme. Tad nismo znali da se mnogi komunisti nacionalisti presvlače u kleronacionalističke odore i da će neke od pobrojanih književnih stvaralaca zamamiti tribalne nacionalističke trube.
Koje su ličnosti, svejedno da li iz porodičnog, školskog ili nekog drugog kruga, uticale u to vrijeme da prihvatite i svijet i život u svim njegovim različitostima i bogatstvima?
Hajdarević: Prirodno je da se od roditelja uče i prepoznaju temeljne istine o svijetu i životu. Otac Agan bio je sjajan usmeni pripovjedač. Više puta mi je moj komšija Asim Pejković, inače profesor filozofije, pričao kako bi u vrijeme studentovanja najradije otišao kod Agana Hajdarevića kad bi dolazio u Kruševo i slušao ga kako priča. Nadam se da sam od oca naslijedio nešto od vještine “baratanja riječima”. Majka Hamida znala je mnogo usmenih lirskih pjesama. Mnoge su s njome otišle na Onaj svijet. Kao dijete, nisam imao u svijesti da bi bilo dobro nešto od toga pribilježiti. Kako sam se više družio s odraslima, u roditeljskoj kući bio sam jedino dijete, upijao sam i pamtio priče mnogih svojih komšija iz Kruševa i i drugih sela u dolini rijeke Sutjeske. S radošću mogu spomenuti Omera Čorba, Ejuba Muslića, Aliju Krša, Kabila Pejkovića, Agana Muhovića, Murata Smajlovića, pogotovo našega džematskog imama Murat-efendiju Merdana. Sretan sam što sam od kuće ponio da je primarna čovjekova pripadnost biti čovjek, sve druge pripadnosti su sekundarne naravi. U djetinstvu, tokom osnovne škole, jako su mi mnogo značila druženja sa starijim rođakom Huseinom Haskovićem. Možda sam zahvaljujući druženju s njime zavolio književnost. Školovanje u Medresi mi je pomoglo u razvijanju otvorenosti prema drugome i drukčijemu. Ima onaj hadis poslanika islama Muhammeda da nikad nikome ne treba činiti bilo šta što čovjek ne bi volio da se i njemu dogodi. Svaki čovjek je poput države, mogao bih parafrazirati Czeslawa Milosza. Naravno da se mišljenje o mnogim životnim pojedinostima vremenom razvija, usavršava, pa i popravlja. I dan-danas je tako. U Medresi sam izuzetno cijenio profesore hafiza Ibrahima Trebinjca, hafiza Ćamila Silajdžića, profesoricu Zehru Šoše, još neke, a na Filozofskom fakultetu su me oduševljavali profesori Kasim Prohić, mada nije predavao na mojoj studijskoj grupi, i Muhsin Rizvić. Izuzetno sam cijenio i volio Aliju Isakovića, smatrao sam ga svojim učiteljem naprema osjećanja bosanskog jezika i svijesti o bosanskom jeziku. Mnogo je ljudi koje sam s radošću ponovo sretao nakon našega prvog upoznavanja. I od mlađih se, naravno, može učiti. Cijeli svoj život valja “raditi na sebi”.
Naredni dio razgovora posvetili bismo Vašem književnom stvaranju, o poeziji u prvom redu. Kada započinje Vaš pjesnički život? Kada ste i gdje objavili svoju prvu napisanu pjesmu? U stvari, šta danas priznajete za svoje književno ognjište?
Hajdarević: U jednoj davnoj pjesmi napisao sam kako je poezija “hvatanje suština u bijegu”. Prvu pjesmu objavio sam, koliko se sjećam, u “Preporodu”, netom sam završio osnovnu školu, otac je već bio ultimativan da školovanje nastavim u Gazi Husrevbegovoj medresi u Sarajevu, pjesma se zvala “U samoći”. U Medresi sam bio nekako više, da kažem, samouk, nije nikoga bilo da mi ukaže šta jest a šta nije dobro, a mnogo šta u tim ranim stihovima nije bilo nimalo dobro. Tako sad mislim. Tek uključivanjem u sarajevski književni klub “Tribina 08” ušao sam u nešto organiziranije razvijanje i osobnog talenta i ukupnog odnosa prema svijetu književnosti. Danas mladim pjesnicima kažem da su dvije pojedinosti najvažnije u njihovu književnoumjetničkom stasavanju: 1) da vjeruju u ono što pišu na način da to niko ne može bolje od njih i 2) da sumnjaju u to što pišu tako kao da to ni njima ni ikome drugome ništa ne valja, pa ako uspiju nekako “povezati” ove dvije krajnosti na putu su da stabiliziraju svoje pjesničko osjećanje svijeta i da budu spasioci svoga književnog talenta. Kad se malo osvrnem unazad, vidim da su zavičaj i djetinjstvo moje primarno inspiracijsko “ognjište”.
Kako nastaje pjesma? Da li sve počinje, kako se to obično misli, inspiracijom, nazovimo tako onaj prvotni naum? Šta biva kad započnete pjesmu? Da li je pišete u dahu, ili se dugo borite za svaki stih? Kada shvatite da je pjesma – završena? Da li ste u stanju, i to nas zanima, da se koncentrišete samo na jednu pjesmu ili možete da nosite u sebi više poetskih povoda? Uostalom, da li biste nam rastumačili, nazovimo tako Vaše poetsko iskustvo, svoju pjesničku zagonetku?
Hajdarević: Prvi stih, sami početak pjesme, to može, za mene, biti neka inspiracija, inače je oblikovanje i završavanje pjesme strpljiv rad. Ima pjesama koje sam napisao a nije bilo nikakva nadahnuća, jednostavno sam uzeo olovku u ruku i počeo pisati, kao što ima nikad dovršenih i bačenih stihova koji su, kao, započeti nakon neke ohrabrujuće inspiracije. I u književnom stvaranju, kao i općenito u životu, sve je vrlo individualne naravi. Znalo bi se dogoditi da neki stihovi kanu odjednom, potom se od toga gradi neka veća pjesnička cjelina.
Prvu knjigu objavili ste u svojoj 25. godini. Riječ je o zbirci pjesama Seobe obala u izdanju sarajevske „Svjetlosti“. Zašto ste čekali toliko dugo da se – knjigom – javno predstavite? Kako ste se osjećali kada ste uzeli prvi primjerak svoje prve knjige u ruke?
Hajdarević: Mišljenja sam da prvu knjigu treba objaviti tek onda kad se postigne neka osobna poetička stamenost i sigurnost. Danas mislim da sam mogao sačekati još koju godinu sa Seobama obala. Veličanstven je trenutak kad se vlastita knjiga ima u rukama. To je ono posebno lebdeće stanje koje opire bilo kakvu opisivanju. Pamtim i miris svoje prve knjige, putenost njenih korica među prstima.
Šta je sve potrebno pjesniku da bude dobar pjesnik? Gdje se nalazi stvaralačka snaga: u volji i htijenju ili u daru i odricanju?
Hajdarević: Dobar pjesnik, najprije, mora imati dara da oblikuje stihove i mora vjerovati u vlastite književnostvaralačke mogućnosti. Ponekad je pisanje stihova kao ugodna igra, imao sam takvo osjećanje u pisanju soneta ili u oblikovanju zbirke od četiri stotine rubaija, ponekad je to prilično “mučenje” s velikim otporom “jezičkog materijala”. Važno je htijenje, o odricanju se i ne razmišlja.
Koja je razlika, u poeziji, između jezika srca i jezika uma?
Hajdarević: Dobro je to ali i neodgonetljivo pitanje! Ne znam šta reći, kako odgovoriti. Teško da bez pokrenutih emocija može biti dobre pjesme. Konkretnije kazano, teško da bez emocija može biti ostvarena ona poetskotvorna magija koju dobra poezija mora da neprestano emanira. Ali, da bi poezija bila spašena u vremenu, ona mora posjedovati i svoju stabilnu unutarnju umnost. Volim velike svjetske pjesnike koji su, na vlastiti način, uspijevali donijeti neke opće, univerzalne istine o svijetu i životu.
Da li znate koliko ste do sada napisali stihova? Da li su svi objavljeni? Da li se može govoriti i o nekim jasnije razgraničenim tematskim krugovima? Da li je zavičajnost jedno od tih češće ponavljanih polja? Koliko mjesto rođenja utiče na čovjekovo opredjeljenje, posebno – kakav je i koliki taj uticaj na pjesnika?
Hajdarević: Ne znam! Objavio sam do sada dvanaest knjiga poezije. Objavljeno je i nekoliko pjesničkih izbora. Postoje i one objavljene pjesme po nekim listovima i časopisima koje se nisu našle u mojim pjesničkim knjigama. U rukopisu trenutno imam dvije knjige pjesama, po njima ponekad “čeprkam”, tako će biti sve dok ne budu objavljene kao gotove knjige. Prijatelji su primijetili da sam se u trima posljednjim knjigama (Sutjeska, Kiša rujanka ušiva rasute nerve, Rasuta sonetna ostrva), gdje ne računam Arabeske od vode (rubaije), znatnije okrenuo zavičaju i prostorima djetinjstva. Samo, ne isključivo zavičaju kao određenom životnom i povijesnom prostoru, nego i traumatičnu iskustvu vremena u kojemu živimo. Meni je veoma blisko ono pjesničko iskustvo koje vodi računa i o književnoetičkim a ne samo o književnoestetskim aspektima književnog stvaranja.
Da li biste nam – samo za ovu priliku – izdvojili najmanje pet, a najviše deset svojih pjesama, onih koje, pretpostavljamo, možete i budni da sanjate? Da li među njima postoji neka koja Vas, prema sopstvenom osjećanju, najcjelovitije – kao pjesnika – predstavlja?
Hajdarević: Teško je izdvojiti neke pjesme, mada, ipak, postoje određene objavljene pjesme u pojedinim knjigama koje doživljavam apsolutno svojima u smislu da najdirektnije otkrivaju neku moju sasvim ličnu filozofiju života. Mogao bih to reći za sljedeće pjesme: “Nuhova lađa” (knjiga Koje Nuhove lađe), poema “Rušenje stabla” (knjiga Pjesme ponornice), “Proticanje vremena, prema Montaleu” (knjiga Sutrašnje putovanje brodom), “Posljednje jutro” (knjiga Gdje voda izvire), “Iftar u Foči” (knjiga Sutjeska), Putovanje prema Foči (knjiga Kiša rujanka ušiva rasute nerve), sonet “Moj mrak” (knjiga Rasuta sonetna ostrva), itd., itd.
Koje datume – Vi lično – osjećate kao čvorne, temeljne, čak prekretničke datume svoje književne biografije?
Hajdarević: Jako mi je puno značilo objavljivanje prve knjige pjesama, bio je to oktobar 1981. godine. Poezija mi je u vrijeme agresorskog rata, kad je nastajala moja knjiga Pjesme ponornice, itekako pomogla da se sačuvam koliko se moglo i dalo sačuvati. Nije bilo nekih, da kažem, prekretničkih datuma. Kad se osvrnem unazad, vidim da sam imao neku uzlaznu putanju u svome pjesničkom radu.
Da li imate teškoća, recimo, u određivanju naslova knjige? U stvari, da li je izbor naslova buduće knjige završni akcent u spisateljskoj tvoračkoj avanturi ili ona traje sve do objavljivanja knjige?
Hajdarević: Tu nije bilo nekih problema. Često se naslov “ponudi” sam od sebe. Bahne odjednom. Bilo je slučajeva da je za neke knjige bilo više naslova, na kraju se odlučim za onaj naslov koji mi se čini najboljim. Neke moje knjige imaju statične naslove (recimo, Sutjeska, Pjesme ponornice), neki naslovi su dinamični (recimo, Koje Nuhove lađe, ili Gdje voda izvire). Unaslovljavanje knjige pitanje je trenutka. Neke knjige imale su svoje naslove i prije nego je jedna trećina knjiga bila dovršena, kao knjiga pjesama Žive vode i Sutjeska, naprimjer.
Da li, recite nam i to, i sad pročitate svoje ranije knjige, i kako ih doživljavate? Da li biste u njima nešto mijenjali?
Hajdarević: Čitam, naravno da čitam svoje ranije pjesme, ugodno mi bude da se sjetim trenutaka i životnih ambijenata kad je poneka pjesma nastajala, i naravno da bih mnogo šta danas u ranim pjesmama mijenjao, ali to ne želim, i nikad to neću učiniti… To je kao kad bismo nekim svojim mladim fotografijama dodavali štošta od ovovremene tzv. stamenosti, ozbiljnosti, iskustvenosti. Jedino bih u nekim novim izdanjima tih prvih knjiga pjesama popravio očite štamparske greške i, kad je u pitanju moja prva knjiga, odstranio pojedine jezičke intervencije službenog lektora u izdavačkoj kući, primjerice pisanje futura prvog, pisanje imenice Bog malim slovom i sl.
Dozvolite da sada u razgovor uvedemo i Vaša ostala stvaralačka nastojanja. Uporedo sa poezijom pišete prozu, eseje, satirične pjesme i pjesme za djecu; stigli ste i do najcjenjenijeg i, misli se, najsloženijeg književnog polja – do romana (objavljenog pod naslovom Gdje si ti ovih godina). Uz sve ovo i znanstveni ste radnik u oblasti jezika. Kakvo mjesto – u cjelini Vašeg poetskog djelanja – imaju ti Vaši okušaji?
Hajdarević: U Bosni ima književnika koji su isključivo pjesnici, kao što ima i podosta prozaista koji nikad nisu objavili ni jednog jedinog stiha. Među prozaistima “nepjesnicima” su pojedini vrhunski bosanski pisci: Meša Selimović, Derviš Sušić, Dževad Karahasan… Ima vrhunskih pripovjedača čija je poezija dosta oskudna u svome izričaju, kao što ima i pjesnika koji su napisali vrlo osrednje knjige priča i romane. Rijetki su autori koji su uspjeli dokazati se u više književnih žanrova, poput, recimo, Ćamila Sijarića, iz starije generacije bosanskih pisaca, i Zilhada Ključanina iz moje književničke generacije. Ja, eto, imam i knjige satira, pripovjedaka, eseja, kolumni, imam i svoje knjige priča i pjesama za djecu, napisao sam i jedan roman (Gdje si ti ovih godina), a na književnoj je kritici da ocijeni koliko sam u pojedinim književnim djelima uspio a koliko nisam uspio… Ja vjerujem da je to dobro. Međutim, mi nikad nismo ono što mislimo o samima sebi, nego smo, prvenstveno, ono što drugi misle o nama. Tako je i sa književnošću.
Smatramo da bi bilo prirodno da – poslije pogleda na Vaše stvaralačke angažmane – sada odgovorite na pitanje o svom poimanju književnosti. Kako biste označili i objasnili svoj književni program? Uostalom, šta je za Vas književnost, i u ovom vremenu i uopšte?
Hajdarević: Priznajem da nemam neki svoj “književni program”. Prijatelji misle da se šalim kad kažem da ne znam kad sam stigao napisati to što sam napisao. Zaista je tako. Život je bio takav da je valjalo živjeti, valjalo je preživjeti, književnim radom sam se bavio više usput negoli sistematski. Divim se onim bosanskim književnim stvaraocima koji su gotovo cijeli svoj životni potencijal posvetili književnom stvaranju. Takvi su danas, naprimjer, Dževad Karahasan ili Miljenko Jergović.
Koje pjesnike rado čitate? Koga od poznatih pisaca najviše cijenite?
Hajdarević: Rado čitam prijevode savremenih poljskih pjesnika. Uvijek ih čitam. Često uzimamu ruke knjige Pounda, Eliota, Montalea, Saba, Szimborske, Herberta, Jejtsa… Od bosanskih i općenito južnoslavenskih autora često se vraćam Šopovoj i Makovoj poeziji, Sijarićevim pričama, sonetima Skendera Kulenovića, Stevana Raičkovića, Zvonimira Mrkonjića, esejima Kasima Prohića, Jovice Aćina, ili Muharema Pervića, čuvstvenim svjetovima iz književnog stvaralaštva Ismeta Rebronje, Petra Gudelja, Daniela Dragojevića, Slavka Mihalića, Vesne Parun, Ibrahima Hadžića, Mirjane Stefanović, Radmile Lazić… Od savremenih i još živih bosanskih pjesnika na nekom mome vrhu su Marko Vešović, Mile Stojić, Munib Delalić, Slobodan Blagojević, Amir Brka, Asmir Kujović, ima tu, dakako, još nekih imena.
Vi ste aktuelni predsjednik Društva pisaca Bosne i Hercegovine. Kako gledate na naše književne prilike, ali i neprilike? Kako na književno stvaranje djeluju nesređene okolnosti u izdavačkim kućama, bibliotečkoj djelatnosti i svim drugim, knjizi potrebnim i važnim središtima? Zašto moderni mediji, sve važniji i sve moćniji, nedovoljno podržavaju književnost i umjetnost uopšte?
Hajdarević: Odnos prema kulturi može samo da nas rastužuje. Svi možemo jasno vidjeti kako u Bosni i Hercegovini ne postoji nikakva redovna kulturna politika, ne postoji neka kulturna strategija. Umjetničkostvaralački rezultati više su pitanje sretnih slučajeva negoli ikakvih mogućih političkih kulturnih strategija. Bosna i Hercegovina je možda jedina država u svijetu koja nema državnoga ministarstva za kulturu. Kultura se uglavnom razumijeva kao živopisni mozaik različitih kleronaciokratskih volja. U ovoj i ovakvoj posvemašnjoj “strategiji haosa” svoju su životnu šansu prepoznali razni amateri. U svim društvenim oblastima i u svim vidovima tzv. umjetničkog izražavanja. Društvene mreže samo su dodatno banalizirale odnos prema kulturnim vrijednostima. U Društvu pisaca možemo kukati do nebesa, niko nas od političkih moćnika neće čuti. Država nam je otela književničke prostorije, Društvo pisaca Bosne i Hercegovine nema prostorije za svoj redovni rad. Mučna su to pitanja. Naše društvo mora znati kad je koji fudbaler u nekoj ligi svijeta dao gol, je li taj i taj teniser izgubio ili dobio neku tenisku partiju, s kim se spanđala neka ružičasta “proleterka” na nekoj od balkanskih ružičastih televizija, ali za informaciju da je objavljena neka knjiga pjesama, ili roman, e tu važe marketinški kriteriji, što znači da valja platiti kako bi se, recimo, čulo da je neko književno djelo prevedeno na neki strani jezik… Dvije trećine knjiga iz redovne školske lektire u bosanskohercegovačkim osnovnim i srednjim školama štampano je u Srbiji ili u Hrvatskoj. Sajmovi knjiga su, zapravo, vašari knjiga. Knjige po bosanskim bibliotekama uglavnom promoviraju pisci amateri koji imaju rođačko/honorarno zaleđe u nekom općinskom načelniku, lokalnom ministru, ili bilo kojemu političkom moćniku. Kako u svim društvenim sferama dominira diskurs politike, dominiraju različiti skupovi nacionalističkih volja i kaprica, i kulturi je nametnuta nezina isključiva nacionalna boja i nacionalna misija. Kultura se razumijeva kao mogućnost pogodnih nacionalnih ideoloških “indoktrinacija” a ne kao način umjetničkoestetskog kultiviranja i povezivanja. Mučne su ove priče, poštovani profesore Dizdareviću! Kultura i umjetnost davno bi nestali da nije pojedinačnih snažnih volja, entuzijazma vrijedna najvećeg poštovanja, i inata, naravno…
U trećem dijelu razgovora željeli bismo da Vas potstaknemo da nam ukažete na svoje razmišljanje o odnosu politike i ideologije, na jednoj i kulture, nauke, umjetnosti i, posebno, književnosti, na drugoj strani, i to kod nas ali i šire. Na kojim poljima mogu politika i duhovne oblasti da uspostave saradnju, čiji bi rezultati koristili, u prvom redu, čovjeku i narodu, odnosno narodima?
Hajdarević: Kako već ranije rekoh, politika je, nažalost, okupirala naš javni prostor. I, što je najcrnje, to je surova tribalna nacionalistička balkanska politika! Pošto je takva ovdašnja politika građanima već nametnula strah od movoga rata, život se odvija prema ukletom “modelu” kako može biti i znatno gore nego što trenutno jest. Nažalost, historija je pokazala kako u Bosni i na Balkanu uvijek može biti gore! Došli smo u situaciju da je, uz politiku, često izideologizirana i vjera, i kultura, i nauka, i sport, i svakidašnji život na ovim prostorima. Neki su balkanski narodi preuzeli fašizam, ratne zločine i zločince, ubice i palikuće, logore i masovne klaonice, genocid na drugim i drukčijim kao vlastite svete sastavnice svoga nacionalnog bića i naslijeđa. Ovdje je bahata i primitivna konfesionalizacija/nacionalizacija vjere i vjerovanja ubila u čovjeku i Boga i vjeru u Boga, pa je Bog “preobraćen” u neku svoju naciju i svoje svete nacionalne interese. Nema saradnje među građanima i narodima bez istinske vjere u Boga, ako se balkanski razulareni nacionalizmi toliko pozivaju na Stvoritelja svijeta, i vjere u Dobro, nema saradnje bez elementarne iskrenosti prema sebi i prema drugome do sebe. Ne znam ni koliko sam puta, u nekim drugim povodima i istupima, govorio o agresivnom sindromu kolonijalne svijesti i samoubistvenom sindromu kolonizirane svijesti na ovim prostorima. Svaku večer, u televizijskim vijestima, svjedočimo predatorskim psihologijama u politici, mučne su te spoznaje, valja se boriti protiv neonacističkoga zla, valja ne posustati.
Nastavili bismo prethodno, čini nam se, veoma važno pitanje. Da li su duhovni poslenici, s obzirom na kriznu dramatičnost vremena, postali aktivni učesnici života u našoj zemlji ili im je i dalje rezervisano, ipak, sporedno mjesto u maratonu ovog vremena? Koliko na njihov autoritet utiču ne samo nacionalne već, moglo bi se reći, i teritorijalne podijeljenosti u zemlji, koje nas sve više udaljavaju od svijeta, ostavljajući nas, sve jasnije, u predgrađima čovječanstva?
Hajdarević: Meni, kao Hadžemu Hajdareviću, mnogi tzv. duhovni poslenici više djeluju kao statični komformisti negoli kao pozvani pojedinci koji bi morali poraditi na dekolonizaciji ovdašnjih umova i svijesti. Uvijek, naravno, imaju čestiti pojedinci. Nema nam nikakve šanse dok god su nacija i nacionalno ispred građanina pojedinca i ispred Boga. U Bosni neki autoriteti služe samo da bi ih se bešćutno rušilo. Nema se primjerene odgovornosti u iznošenju vlastitog mišljenja. S druge strane, svako različito mišljenje doživljava se, u startu, kao neprijateljsko mišljenje. Na snazi je neviđeni redukcionizam u svim oblastima života i bolesna etiketomanijska sklonost insinuacijama. Za sve to vrijeme nas, kroz medije i na druge načine, zasreću razni agenti depresije. Divim se svakom mladom čovjeku koji je odlučio ostati u Bosni, uvijek se, međutim, nameće pitanje koliko će trajati upornost mlada čovjeka da ostane živjeti u Bosni i na Balkanu.
Zanima nas Vaše mišljenje i o pitanju jezika. U našoj maloj državici imamo najmanje tri zvanična jezika. Čak ni o tome nema konsenzusa. Otkuda toliko nesporazuma i u jezičkoj politici i u jezičkoj praksi? Da li se radi o novim naučnim nalazima ili se radi, prije i više, o želji nekih narodnih zajednica ove zemlje da se potpuno odvoje, osporavajući i svoju i zajedničku istoriju, tradiciju, ali i savremenost?
Hajdarević: Pitanje jezika je pitanje elementarne čovjekove slobode i samo opasna neofašistička svijet može praviti probleme oko jezika i njegove obrazovne i društvene funkcionalnosti. Veliki je problem što smo i u Bosni dozvolili da se cijelo jedno stoljeće, i duže, kroz obrazovanje, školstvo, medije, političke uvjetovanosti, rekao bih, proizvode “crne rupe” u našoj svijesti o sebi i o svojemu, ništa nismo znali ko smo, kojim jezikom govorimo, koje su elementarne sastavnice našeg identiteta, što je mnoge korisnike maternjeg jezika, prije svega Bošnjake, dovodilo u karikaturalne situacije da ih se zbunjuje ko su i kojim jezikom govore. Je li iko od Bosanaca bio na čuvenom Bečkom dogovoru kad su, 28. maja 1850. godine, dvojica Srba, peterica Hrvata i jedan Slovenac dogovorili južnoslavensku jezičku konstrukciju “srpskohrvatski jezik”? Bosna i Hercegovina i sadašnji prostori Sandžaka bili su tada u sastavu Osmanske imperije. Jesmo li kroz svoje redovno školovanje mogli znati da se od 1866. godine, nakon provedenih školskih reformi u tadašnjem Osmanskom carstvu, izvodi nastava na bosanskom jeziku u Mostaru, Sarajevu, Bijeljni, Banjoj Luci, Tuzli, Travniku, u svim bosanskim gradovima, ali i u Novom Pazaru, Kosovskoj Mitrovici, Pljevljima. Je li i jedan udžbenik u Bosni i Jugoslaviji ikad spomenuo Muhameda Hevaiju Uskufiju i njegov tursko-bosanski rječnik iz 1631. godine? Jesmo li znali šta su o bosanskom jezičkom naslijeđu govorili domaći i svjetski autoriteti u ranijim stoljećima? Četiri ili pet ovdašnjih generacija bilo je podvrgnuto besprizornoj alijenatorskoj državnoj politici, od 1908. godine kad je Bosna i Hercegovina definitivno postala austrougarska državna teritorija, pogotovo od 1918. godine, stvaranjem tadašnje Kraljevine SHS, bez bosanskog jezika i bez Bošnjaka, naravno, pa sve do devedesetih godina prošlog stoljeća… Dobro smo danas opstali u ikakvoj pameti? A kad se, slomom totalitarističke svijesti, došlo, eto, do neke slobode, strategija zbunjivanja/samozbunjivanja često je znala biti multiplicirana i agresivno distribuirana. Tek u posljednjih dvadesetak godina stabilizirana su mnoga dojučerašnja traumatična pitanja naprema bosanskog jezika i bosanskoga jezičkog naslijeđa. Samo rigidna, fašistička svijest može jednom Hrvatu osporavati da postoji hrvatski jezik, ili osporavati jednom Srbinu da postoji srpski jezik, ili, pak, osporavati Bošnjaku da postoji bosanski jezik, ali, eto, to se i danas događa, još se itekako događa. Kad me pitaju na kojemu su jeziku pisali Andrić, Selimović, Sijarić, Dizdar, mnogi drugi bosanski autori, ja kažem: Pisali su na jeziku svojih prilježnih čitalaca, a kako ja taj njihov jezik čitam kao bosanski, za mene su svi oni pisali na bosanskom jeziku, ne otimajući pravo i drugim čitaocima da u velikim južnoslavenskim književnim ostvarenjima također prepoznaju ime svoga maternjeg jezika.
Pri kraju razgovora ponovo se vraćamo Vama, ali sada onim Vašim situacijama koje nisu vezane za književnost. Šta je sadržaj sati koje ne posvećujete radu? Kako obnavljate akumulatore svojih fizičkih snaga, svakako neophodnih za kontinuirano duhovno angažovanje?
Hajdarević: Ja sam, nažalost, dosta lijen čovjek. Nikad se nisam od toga izliječio. Često mi se nagomila mnogo nekih obaveza, onda trčim u neki sasvim deseti posao. Tako mi se događa i da neke svije prijatelje iznerviram odgađanjem obećanja da ću nešto pročitati, napisati, proslijediti. Muka mi je na sebe u takvim okolnostima. Zato mnogo šta radim pod pritiskom, u grču, odjednom, kao, evo, i ovaj naš razgovor, poslije to nastojim malo popeglati, urediti, dovesti do neke podnošljive suvislosti. Dođe, naravno, i do umora i onih poznatih pitanja o uzaludnosti “čemu sve ovo i zašto”…
Ovaj razgovor bismo završili pitanjem o cjelini Vaših životno-stvaralačkih stavova i shvatanja. Šta je kroz historiju vrhovno mjerilo čovjekovog postojanja? Šta je, nakon smrti, dokaz čovjeku da je postojao?
Hajdarević: Vjerovatno je to neko čovjekovo ovozemaljsko ostvareno djelo… Ima ona čuvena Andrićeva misao da čovjek umire dva puta, druga čovjekova smrt jest smrt njegova djela. Zato, valja pisati, stvarati, oblikovati, misliti, graditi, vjerovati i u vrijeme nakon naših života.
