Faruk Međedović: Ablin ples između mjeseca i zvijezda

Ablin ples između mjeseca i zvijezda

Biblijski vrt u Bremenskoj katedrali nadahnuto je mjesto gdje se biljke i njihove biblijske reference stapaju zajedno na fascinantan način. To je mjesto mira i čuda gdje se može otkriti ljepota prirode i duhovno značenje biljaka. Abla, koju ovdje opisujem, je stvaran lik inspiriran magijom ovog mjesta.

U skrivenom vrtu
okruženom drevnim zidinama,
Abla,
mlada afrikanka,
egzotične i fascinirajuće
ljepote
cvjetala je poput rijetkog cvijeta.
Njezina koža,
tamna poput zemlje,
čuvala je tajne prirode,
a njezine oči,
duboke poput oceana,
odražavale su nebo.

Abla je plesala među cvijećem,
stopala lakih poput leptirovih krila,
a njezin je smijeh
ispunjavao zrak
slatkim mirisima i melodijama.
Ruže su joj se klanjale,
ljiljani su joj se klanjali,
a drveće je šaputalo priče
o ljubavi i gubitku.

U Biblijskom vrtu,
gdje su biljke pričale
svoje biblijske priče,
Abla je bila živo utjelovljenje
božanske kreacije.
Znala je ime svakog cvijeta,
njegovu ljekovitost i legende,
te ga je nježnim rukama
njegovala kao svoju djecu.

Jednog dana,
dok je sunce zlatno sjalo kroz lišće,
sreo sam Ablu na klupi
ispod luka od ruža.
Oči su joj sjale poput zvijezda
dok mi je pričala o svom životu,
domu,
snovima i čudima vrta.

“Ja sam čuvarica cvijeća,”
rekla je tiho,
“govorim njihov jezik
i čujem njihove uzdahe u vjetru.”
Milovala je svaki cvijet
ponaosob
i govorila:
“Aloja pruža svoje ruke
prema nebu kao u molitvi,
a njene ljekovite moći
šapuću o Božjoj dobroti.
Limun nosi miris oprosta,
svjež i bistar,
njegovi plodovi nas podsjećaju
na život koji je uvijek tu.
Ruže se s poštovanjem
klanjaju kao da mole,
njihovo trnje govori o boli
i ljubavi koja ne blijedi.
Ljiljani se nježno njišu
kao da plešu s vjetrom,
latice su im poput stranica iz Biblije,
nježne i brze.”
I dok sam je gledao,
znao sam da je Abla više od,
obične djevojke.
Bila je veza između neba i zemlja,
most ljubavi.

Jednog dana
u predvečerje,
zatekoh Ablu
u biblijskom vrtu.
blistavih očiju,
misterioznog pogleda
koji me je prikovao.
“Pođi sa mnom”, šapnula je,
“u katedralu Svetog Petra,
bit ćemo sami i reći ću ti.”
Katedrala nas je dočekala
s tihim
strahopoštovanjem,
njezini lukovi i svodovi,
kameno nebo.
Hodali smo njenom lađom,
ruku pod ruku,
i osjetio sam da ovdje postoji
nešto više od pukog postojanja.
“Slušaj,” rekla je,
glasom blagim poput molitve,
“Afrika čuva prvi raj
koji je bio zaboravljen.
Ne u Edenskom vrtu,
već na kontinentu
gdje zemlja pjeva i duša lebdi.”
Šaputala je o savanama
koje blistaju na suncu,
o slonovima koji se odmaraju
u sjeni stabala akacije.
O rijekama koje nose priče
starije od vremena,
I o zvjezdanim noćima koje paraju nebo.
Slušao sam njene riječi
dok su crkveni prozori svijetlili,
I osjetio kako se tajna
budi u meni.
Lijepa Abla se nasmiješila,
a ja sam shvatio
da raj nije daleko – u nama je.
Zagledao sam se
u njezino lice,
umjetničko djelo sjene i svjetla,
ovalno,
a u isto vrijeme srcoliko.
Najdelikatnije crte lica,
poput crteža perom,
koje osvajaju promatrača.
Baršunasta tamna koža,
poljubljena suncem,
Tajna koju čuvaju zvijezde.
Njezini snježno bijeli zubi,
osmijeh tako čist,
očarali su me
kao da su me dodirivali.
Kratka crna kosa,
okvir njezina lica,
divlja i nježna u isto vrijeme,
poput vjetra u svjetlu savane.
Bila je odjenuta
u jednostavnu haljinu
A – kroja
koja je isticala
njezinu ženstvenost.
Vatra sunca
ogledala se u njenim očima,
a ja sam osjetio
kako svijet oko nas utihne.
“Dođi”, šapnula je,
“otkrit ću ti tajnu,
o prvom raju u Africi
koji živi u nama.”
Tako sam je slijedio,
ruku pod ruku,
kroz katedralu,
pored kamenih stupova
i svjetla svijeća.
I tamo, između neba i zemlje,
u tišini, saznao sam tajnu
o prvom
i pravom
biblijskom vrtu
i raju.

Rekoh joj
“O kćeri sunca,
U prostranstvima Afrike,
Pričaj mi o raju,
Skrivenim iza palmi i dijamanata.”
“Masupa” poče priču Abla
“Masupa, Bog,
Masupa, čuvar zvijezda,
stvori prvi
zemaljski raj
ostrvo
zlatnog pijeska.
Ostrvo Bazaruto
u Mozambiku.
I na njem nastani
prve njegove stvorove,
dva sina i kći,
O, kako su oni samo
živjeli u sreći i miru.
Njihov zadatak je bio jednostavan:
nikada nisu smjeli vidjeti Masupu,
Ali kći , radoznala
jedne večeri pade u iskušenje,
Sakri se iza palmi.
I ukazala joj se je
ruka sa svjetlucavim dijamantima
Ispružena sa zvjezdanog neba,
Otvorila su se nebeska vrata,
I čuda su se otkrivala
pred njihenim očima.
Masupa, ljut i moćan,
Njegov glas je odjekivao s neba:
“Zašto niste poslušali moju zapovijed?
Napustite rajski vrt, prestupnici!“
U isti mah,
ostrvo zlatnog pijeska
promijeni svoj rajski izgled.
A Masupa je i dalje
grmio sa neba
“Vi i vaše potomstvo
ostaćete tamo
sve do dana uskrsnuća.
A ti o kćeri moja,
kakve ćes samo
paklene bolove imati
dok prvo dijete
iz utrobe tvoje
doneseš
na svjetlost dana.”
I uskoro dobi ona
prvo dijete
i nazva ga “Smrt dolazi”

A zatim mi je Abla
prišla sasvim blizu
Miris parfema
,, APOM POUR FEMME,,
koji je dolazio
iz njene raskošne kose
opijao je moja čula.
Reče mi:
“Od tada, zbog naslednog grijeha
niko od nas neće izbjeći smrt.
I znaj
da ostrvo
zlatnog pijeska
u Mozambiku
svakoga dana
mijenja svoj izgled.
Podsjeća
na prvi
zemaljski raj.”

Jednom
kao i bezbroj puta
zatekoh Ablu
u biblijskom vrtu
i pitah je:
“Ko si ti?”
Kroz smijeh mi odgovori:
“Dođi večeras na Weser
i gledaj moj ples između
Mjeseca i zvijezda.
Ja sam tajanstvena žena
mjesečeva ljubavnica.”

I gle čuda
bio sam svjedok
nečuvenog spektakla.
Abla je plesala
na krovu svijeta,
stopala lakih
poput povjetarca,
očiju sjajnih.
Između mjeseca i zvijezda,
nježna igra utkana u noćno nebo,
tako nježna i tiha.
Mjesec,
srebrni luk,
nagnuo se,
njegove su zrake dodirivale Ablinu kosu,
nježnu i finu.
Zvijezde,
svjetlucavi dijamanti,
plesale su oko njih,
a njihov je smijeh odzvanjao tamom,
čarobnim sjajem.
A onda se
ta njihova
ljubavna igra
završavala
Orgazmom,
silovitim,
od kojeg je
nebo podrhtavalo
i savijalo se
poput ogromnog
lista papira.