Redakcija 
ALIJA DŽOGOVIĆ – ČUVAR JEZIKA I INDETITETA
Piše: Gordan K. Čampar
Kada je tu na domak Bijelog Polja, na koji korak od Zatona, uz žubor nabujalog Lima, selu Laholu, ogrnutim injem sa Bjelasice jednog hladnog decembra 1929. godine rođen dječak Alija u kući Džogovića teško je bilo naslutiti da će se takvih sinova rijetko rađati u Polimlju.
NAUČNIK;
Kao onomastičar se bavio istraživanjem ličnim i imenima mjesta (antroponimijom i toponimijom) vezanim za bošnjačku zajednicu u Crnoj Gori, Kosovu i Sandžaku. Pridavajući im veliki značaj kao istorijski, vjerski i kulturološki simbol jednog područja.
Rizničar koji je prikupljao narodne mudrosti, riječi usmene poezije i legendi sa čestim osvrtom na mitološka bića, kao fenomenom ustaljenim kod običnog čovjeka.
U dijelu dijalektologije kao nauke koja se bavi specifičnostima govora, dao je nemjerljiv doprinos bilježeći osobenosti jezika pomenutih prostora.
PJESNIK:
„Ja pisar knjige,
zapisah liniju Svjetlosti u tami
Zapisah Zvuk u kamenu…“
Akademik Alija Džogović
Postoje pjesnici koji „odu“ sa jednom knjigom, jednom pjesmom, ali su rijetki oni kojima su i tri stiha dovoljna da se ovjekovječe. Da s njima pojasne život, stvaranje i izazov, u poeziju unеsu razum, definišu razliku između beznađa i nade, osvjetljavaju put smrtniku u besmrtnost, bježeći od zvuka kao trenutka koji ima svoje trajanje, pretačući ga u nešto što odolijeva vremenu.
U zbirci „Ja pisar knjige” dominira njegova lirska naracija ukorijenjena u duhovnost i tradiciju naroda kojem pripada. predstavlja jednu vrstu testamenta, ostavljajući svoju misiju svojoj kćerci Suadi, da danonoćno prebira po blagu kojem je ostavio, nalazi u njima vrijednosti koje se ne mogu kupiti zlatnicima, što ona na pravi način i čini.
Jednostavnost i razumljivost njegovog stiha su više nego očigledni, ali uvijek sa primesom jake poruke, gdje majstorskim umijećem ustvari geografski prostor pravi jednom pozornicom gdje se smenjuju slike djetinjstva, zavičaja, stremljenja, istorijskog zapisa, iskustva, duhovnosti, prolaznosti i izazova.
Baveći se islamskom duhovošću, ne bavi se dogmom, već u tome nalazi životne smjernice i pjesničku iskru, dostojanstvo u pripadanju jednom narodu, sa željom da riječ ostane besmrtna sa akcentom na prolaznost čovjeka koji ih bilježi.
Jednom riječju; čuvar bošnjačke riječi i indentiteta. svjedok jednog postojanja u komplikovanom kulturnom mozaiku kakav je ovaj prostor u stvari,
ČOVJEK:
Sa isruženom rukom svakom biću koje ima dušu, sa ogromnom količinom saosjećajnosti, morala, pravednog aršina i viteških navika, sa amanetom da se riječ ne ugasi.
Jedan čovjek, jedno vrijeme i sjećanje na njega.
