FOTO priča: Džamija sultana Murata II u Rožajama

U Rožajama u samom gradu danas postoje pet džamija i sve su u funkciji. Pored Kučanske i Sultana Murata II, koje su najstarije, tu su i potkupolne džamije u Ibarcu, Suhom polju i nova – peta džamija u naselju Bandžovo brdo, koja pored pratećih objekata, ima i dvije munare visine po 40 metara.

Kada je riječ o džamijama u rožajskom kraju ovdje samo napominjemo još to da svako muslimansko selo ima svoju džamiju, od kojih je najstarija ona u Biševu. Ostale seoske džamije potiču iz novijeg perioda, najviše su stare oko dvadesetak godina. Zbog svoje historijske važnosti smatramo vrijednim nešto više reći samo o džamijama sultana Murata II, Kučanskoj i Biševskoj.

Džamija sultana Murata II (Gornja džamija)

O vremenu izgradnje ove džamije postoji više različitih podataka. Neki smatraju da je sagrađena 1450. godine,[1] drugi 1455. godine,[2] treći da je podignuta polovinom XVI vijeka.[3] Odnosno da je 1629. godine sultan Murat IV Adli u znak sjećanja na svoju majku podigao ovu džamiju. Ovo bi svakako bilo interesantno provjeriti u arhivima.

Gornja džamija, iznešena na brijegu iznad Ibra, preko puta malog trga i Gornje čaršije, okružena šehidskim, ulemskim i ostalim nišanima, lijepo se uklopila u ambijent okolnih Kurtagića i Zejnelagića mahala, Gornje čaršije i uopšte cijele kasabe.

Džamija je prvobitno imala drveni trijem sa drvenim stubovima i drvenom ogradom, zatim prostor za molitvu veličine 9×9 m sa prednjim mahfilom dubine 3 m. Građena je od lomljenog kamena. Na njoj su postojala dva reda prozora, u svakom redu po četiri prozora, jedan ispod drugog. Bila je pokrivena šindrom.

Džamija je u više navrata renovirana. Zbog dotrajalosti stare džamije, na njenim temeljima sagrađena je nova u potpuno izmijenjenom obliku. U septembru 1966. godine započeta je njena gradnja, a završena 1968. Džamija je dobila drugi izgled, urađen je trijem na ulazu, obnovljeno turbe, šadrvan i gasulhana. Džamija je 1977. godine dobila novo munare sa dva šerefeta.[4]

Oko džamije se nalazi muslimansko groblje sa znatnim brojem lijepo urađenih nišana sa natpisima na staroturskom i arapskom jeziku, među njima i nekoliko sa još nepročitanim tarihima-epitafima. Pored džamije je i turbe šejha Muhameda Užičanina o kome su pisali značajni naučnici i književnici. Šejh je pogubljen od strane janičara 1750. godine u Balotićima kod Rožaja, a turbe mu je podigao Huršid-paša 1854. godine.

O Šejh Mehmedu, sljedeću legendu je zabilježio Tihomir Đorđević: Onoga dana kada će ga stići potjera on rekne ljudima koji su bili oko njega: Ja ću danas poginuti. Tako je i bilo. Na mjestu gdje je poginuo bilo mu je ukopano tijelo, a na grobu mu odmah nikne ruža koja je imala miris ljepši od mirisa sviju ruža. Glava mu je odnešena u Peć. Neki hodža od Imamovića familije iz Rožaja otide u Peć i uspije da mu glavu ukrade. Drugi mu iskopaju tijelo pa ga odnesu u Rožaje i zajedno sa glavom ukopaju na dva metra od Kurtagića džamije. Tu mu je na grobu načinjeno novo turbe. Onu ružu sa prvoga groba presade sad na novom grobu, gdje i sada traje. Mnogi su pokušavali da od nje presade, ali presade ne mirišu onako kao ruža na grobu.

Sredinom 2004. godine, ova džamija je opet porušena radi izgradnje nove džamije koja je svečano otvorena 2008. godine. Džamija je napravljena sa dvije munare, devet kupola (kubeta), od kojih su šest malih i jedno veliko. Ima prizemlje u kome je smještena gasulhana i hatarhana, na prvom spratu je abdesthana i pomoćne prostorije, a druga dva sprata se koriste za obavljanje namaza. Što se tiče enterijera, ova džamija, pored Husein-pašine džamije iz Pljevalja, ubraja se u najljepše džamije u Sandžaku.

Lijepo je uređena i ukrašena, ornamentima, arabeskama, a kubeta su kaligrafski ispisana ajetima. Posjetilac ima utisak da se nalazi u nekoj džamiji u Istanbulu. Jedina primjedba bi bila ta, što su munare sa jednim šerefetom, ostale su „kratke“, tako da se gube u odnosu na glavni objekat, takoreći se i ne vide ako se džamija posmatra sa jugoistočne strane.

…Gornja džamija, nekada okružena starim kamenim nišanima, sa visokom dvošerefetnom munarom, okrečenih ko snijeg bijelih zidova, svijetlo-zelenom bojom ofarbanih prozora, vrata, ograde na stepeništu i mahfilu, minbera i ćursa, prostrta ćilimima i pustećijama, bila je simbol grada sve do rušenja 2004. godine. Ostale su samo stare fotografije da podsjete one koji su imali sreće da klanjaju u njoj na onaj vakat kada je bilo manje vjernika a više vjere…