Zoran Janković: Priča o Nikoli Teškom Radniku

U doba turske vlasti, a ona je trajala prilično dugo, postojala je tradicija da svaka čaršija ima nekog, naizgled, neuračunljivog čovjeka, na čiji račun su se uvijek zabavljali vlasnici čaršijskih radnji, slučajni prolaznici pa čak i oni koji su bili luđi od ovih koji su bili tako obilježeni, samo su se ovi prvi luđi pravili da su pametni. O tome su napisane pripovjetke, romani i čitave disertacije. Sarajevo, grad u kome sam rođen, imalo je takvih ljudi za čitav tom knjiga, samo su se načini, na koji su živjeli ti ljudi, mijenjali onako kako su se vremena mijenjala.
Da ne bi moja generacija ostala dužna piscima istorije o ”budalama”, ispričaću vam priču od jednom, sasvim, običnom čovjeku, koji je uvijek nosio milicijsku bluzu, služio je vjerno čaršijskim, bahatim gazdama za podsmijeh i da im donese ćevape ili neku flašu vode, a to je sve bilo nekoliko desetina metara daleko od njih. Oni su ga plaćali da bi on trpio njihove podsmjehe, a i da im razbiju dosadu dok bi po čitav dan lupali u svoje džezve i filigranske tanjire. Ja mu se čak ni imena ne sjećam.
Jednom dok sam se penjao sa čaršije na Kovače, uskom i strmom ulicom, u kojoj je bilo mnogo automobila parkiranih ispred radnji, neko reče našem junaku:
„De bolan, popiši ove aute pa da zovemo miliciju. Dobro ih popiši s obe strane.“
Izvadi naš junak iz milicijske bluze olovku i papir i poče da popisuje registracije vrlo revnosno, sa prednje a i sa zadnje strane. Okupljena družina se smijala a vrijedni čovjek se ljutito obraćao autima:
„Nećeš ti meni, vala, više ovdje stajati!“
U tursko doba, ovakvi ljudi, su bili usko vezani za čaršiju, ali kasnije dolaskom drugih vlasti, oni su pripadali i drugim dijelovama grada, jer je čaršija postala njima uska, a i ti ljudi nisu više služili samo za puko izrugivanje, nego su postajali vremenom, ono drugo ja ili druga savjest običnih i pametnih, koji su poštovali svaku vlast, jer svaka vlast mora proći. (Ali na Balkanu je, kao na česmi gdje su svi žedni, uvijek red i uvijek neko čeka da iskoči iz reda i postane vlast, pa je zato bolje ćutati).
Turska vlast je trajala bezmalo petsto godina. Poslije je bila znatno manje austrijska vlast, još manje neka jugoslovenka, kraljevska vlast a najmanje vlast NDH. Trajala jedva tri godine. Eto, za te tri godine vlasti, ni kraće države na Balkanu nije bilo, niti države koja je nanijela više zla narodu. Čak i u takvoj državi su opstali neki koje su proglasili, iz ko zna kog razloga, ludim a oni to, ustvari, nisu bili; oni su samo govorili iz podsvjesti, sa onog mjesta gdje mi mislimo, ali nikad to što mislimo ne kažemo. Okrenemo glavu i ćuteći se sklonimo. Znači mi pametni ćutimo i čekamo da nam skroji kapu neko, a ludi gledaju u nju i smiju se našoj harlekinskoj duši.
Ovo je legenda o čovjeku koji je stvarno postojao. Legenda zato što je, vjerovatno, tom čovjeku pripisano više anegdota nego što je on stvarno doživio, ali ako je pola tačno, dosta je za dva života a ne za jedan pa bio on makar i život jednog običnog, čovjeka sa umanjenom uračunljivosti.
Dobro došli u priču o Nikoli Teškom Radniku, čovjeku koji je upisan u legendarne Sarajlije, rame uz rame sa svim okupatorima i oslobodiocima zajedno. Nikad nisam saznao ko je, ustvari, bio Nikola Teški Radnik. Njegovo prezime ne znam. Nadimak njegov je logičan. Čovjek je uvijek bio dobro obučen, čist i ispeglan, kao običan gospodin tog vremena, a niko ne pamti da je nešto radio, i niko ne zna da li je imao penziju za koju je bio mlad, a i to je dio legende jer, ustvari, niko ne zna ni koliko godina je imao. To nikoga ne zanima kod takvih ljudi. Važna su njihova djela, podrugljiv način obraćanja prema vlasti koja je bila stroga i naouružana. Za takve stvari nije dovoljno biti lud, trebalo je biti i ludo hrabar. U Evropi je tada trajao Drugi svjetski rat i ginulo se na svakom ćošku zemaljske kugle.
Koliko su istinite njegove ludorije ne znamo, ali one se i danas prepričavaju a o njemu je napisan čak i jedan roman.
Najbolje je početi priču od početka, od ulaska njemačke okupatorske vojske u Sarajevo, poslije sloma Kraljevine Jugoslavije, aprila 1941. godine. Glavnom ulicom u Sarajevu, koja se tada zvala Kralja Aleksandra a kasnije, pa i danas, Maršala Tita, kreće se polako kolona njemačkih kamiona, kad, odjednom, ispred kolone na jedno pedeset metara jedan čovjek leži na ulici. Zbunjeni vozač zaustavi kamion i kad je shvatio da ima posla sa čovjekom umanjene uračunljivosti, koji je kao nešto buncao, samo ga skloni u stranu i kolona krenu dalje. Ovaj ludo hrabri čovjek samo otrese prašinu sa kaputa i reče okupljenom narodu:
„Samo dva čovjeka na svijetu mogu zaustaviti njemačku vojsku: Hitler i Nikola Teški Radnik!“
Eto, prve anegdote o tom čovjeku a vi sami, poštovani čitaoci, procijenite da li je istina ili legenda i ne žurite sa ocjenama jer ima još njegovih bisera.
Kad je ustaška vlast bila uspostavljena bilo je, naravno, sve po ugledu na njemačku državu, pa i odnos prema Jevrejima. To je svim poštenim ljudima smetalo ali niko nije smio ništa da kaže, osim naravno, našeg junaka.
Jedno jutro ispred Katedrale u Sarajevu, osvanu na ruci kipa Isusovog, koji je stajao u pročelju crkve, žuta traka, prava pravcata jevrejska, sve sa Davidovom zvijezdom. Ljudi su prolazili i krstili se, kao i obično, ali ovog puta su to činili užurbano jer niko nije volio da bude primjećen i da se zadržava na takvom mjestu. Svima je bio jasan taj gest a sve se tada, naravno, pripisivalo partizanima što bi moglo da posluži kao razlog za neko hapšenje ili raciju. Jedino je, u to rano jutro, jedan čovjek stajao pored spomenika Isusu i svađao se s njim, mislim sa Isusom:
„Šta si ti mislio? Da se sakriješ u crkvu pa te mi ne prepoznamo. Odmah sam te ja prepoznao. Ti si meni odavno bio sumljiv sa tim kukastim nosem i blaženim pogledom. Znam ja sve vas. Svi ste vi isti. Možete vi prevariti ovu naivnu i poštenu državu ali mene nikad.“
Upirao je prstom u Isusov kip, zastajkujući kad nije bilo publike, ali čim bio neko naišao on bi nastavio govor kao da je to uvježan tekst za neku pozorišnu predstavu:
„Ko si ti pa da ne nosiš žutu traku? Svi Jevreji to poštuju samo si ti mangup. Misliš ti da je ova vlast luda kao ja? Jok, bolan, vidiš da su i tebe obilježili pa sad glumi paćenika koliko hoćeš!“
Niko pouzdano ne zna koliko je ova tirada trajala dok se nije tu našla neka vlast i Isusu skinula traku a Nikolu odvela u policiju. Zna se samo da ni Nikola nije izašao iz policijske postaje sa osmijehom na licu. (Tako se tada zvala ustanova u koju se vode oni koje uhite. Uhićeni su oni koji su uhapšeni.)
Bilo je to vrijeme nove vlasti, pa kao i danas, novog rječnika o kome mi je moj otac rado, onako kroz smijeh, govorio a vjerujte da nije to bilo vrijeme za smijeh:
„Ja sam da bih došao u školu morao da se vozim MUNJOVOZOM. Veliki strah sam imao od te riječi a tako se naivno, ranije i pa kasnije, poslije te vlasti zvalo, vrlo pitomo prevozno sredstvo – TRAMVAJ. Takođe sam se mnogo čudio kako isti zvuk lijepih melodija izlazi sa mjesta čudnog imena KRUGOVALNA POSTAJA a tako, obično se, prije a i poslije te vlasti, zvala RADIO STANICA.“
Ovo nije šala, ovo su autentični izrazi koji su se upotreljavali za te tri nesrećne godine, kada je samo u Bosni i Hercegovini stradalo više od 300.000 osoba zbog nečije lude ideje i puste želje da bude vlast. Pedeset godina kasnije ponovo je u suludom ratu, koji se desio na ovom tlu, stradalo više od 100.000 ljudi. A svjedoci smo nastanka nekih, novih jezika, čiji smisao postojanja je samo da obilježi neko vrijeme te vlasti, a narod se, i sada, kao i ranije, dobro razumijevao, dok ga nisu zavadili, pa sad jadan se muči sa svojim novim jezicima. (A bolje i to da radi nego da ratuje kad nema drugog posla). Postadoše svi nezaposleni poliglote.
Nije Nikoli Teškom Radniku palo teško tih nekoliko batina koje je dobio u policiji, nego mu je bilo teško što mu se rugaju da ništa ne radi, pa je odlučio da postane radnik. Šta drugo da radi nego da prodaje novine na mjestu gdje su se one prodavale najbolje, na Slatkom Ćošetu. Udarnom mjestu, koje je dobilo ime po četiri poslastičarnice koje su se nalazile na svakom od uglova ove pješačke raskrsnice.
Tamo negdje ratne 1942. godine prodavao se u Sarajevu časopis koji se zvao ”Hrvatski narod”. Prodavac, naravno, mora da reklamira novine a to je naš junak:
„Izvolite, Hrvatski narod samo za dvije kune.“
Tako se on dere po čitav dan i prodaje novine. Kad naiđu neke uniformisane osobe, on se ućuti a novine se dobro prodaju, a kako i ne bi jer drugih i nema. Kad mu ostane nekoliko primjeraka on, kao svaki dobar trgovac, spusti cijenu:
„Poslednji Hrvatski narod samo za jednu kunu!“
Ne zna se tačno koliko je dugo ovako prodavao novine dok ga nisu ponovo uhapsili ali opet iz, kao obično dobro neobavještenih, čaršijskih izvora, znamo da je u policiji dobio batine i da su ga opet pustili. Postoji čak i priča da su ga ustaše ubile, a za koju pouzdano znam da nije istina jer je poslije sloma ustaške države on nastavio sa svojim dosjetkama.
I moje doba je imalo svoju legendu o prodavcima novina na Slatkom ćošetu. Tamo nekih kasnih šezdesetih godina prošlog vijeka čuo sam priču o prodavcu novina kome je išao slabo posao pa je da bi bolje prodavao novine vikao:
„Oslobodjenje… Beogradske Večernje… Izvol’te… Jovanku Broz zgazio voz!“
O sudbini i imenu ovog prodavca ne znam ništa a najprije će biti da je ona plod mašte vječite, čaršijske opozicije.
Ali vratimo se junaku ove pruče. Jednom, po legendi, naravno, donio je Nikola Teški Radnik zamotuljak, u kafanu Dvoglav koja se nalazila preko puta apoteke kod Orla a sve je to bilo u blizini Principovog mosta, (danas se ni jedan od ovih toponima ovako ne zove) i u prepunoj kafani polako ga odmotavao, kao da će mu biser ispasti iz maramice u kojoj je nešto držao sakriveno. Bilo je to negdje ratne 1943. godine kad je njemačka vojska već bila dobro zagazila u rusku zimu. To naravno, niko nije imao gdje da pročita osim da čuje iz poluglasnih priča koje su se prenosile samo od pouzdanih ljudi, jer bio je rat, a u svakom ratu najbolje zanimanje je špijun, onaj koji će komšiju prodati za parče hljeba. Za vrijeme rata se najbolje poznaju ljudski karakteri.
Elem, Nikola Teški Radnik odmotava zamotuljak i govori:
„Evo, vidite ljudi šta sam juče dobio na tačkice. Hvala ovoj velikoj državi što hrani naš gladni narod koji ništa ne radi nego samo sluša vijesti sa fronta o velikim uspjesima slavne njemačke države.“
Slušaoci u kafani se smješkaju a špijuni namršteno gledaju oko sebe da bolje upamte reakciju publike jer valjalo je poslije pisati referat o tome.
Odmota Nikola do kraja zamotuljak i pokazuje komadić putera:
„Još jednom hvala velikom njemačkom carstvu na brizi ali ja ovaj puter sutra šaljem urgentno u Berlin. Čuo sam juče da škripi osovina Berlin-Rim-Tokio pa bolje da je oni podmažu a i svakako ću od ovoga sutra biti
gladan.“
Za živo čudo, opet, naravno, po legendi, stroga njemačka vlast ga nije hapsila a možda im nije bilo do budala, imali su oni tada većih briga. Njihova briga je bila u tome što nisu imali mjeru a ni način im nije bio najoriginalniji. On se zvao sila a svaka sila ima dvije strane medalje i na kraju naravno strada narod.
Kad se nekom učini da se može pokriti sa dva ili više jorgana, odjednom, dođe neko vrijeme kad mu postane prevruće, pa se svu noć okreće i prevrće ali mu se ne rastaje od jorgana dok ne dođe njihov vlasnik i odnese i svoj i njegov a on ostane nepokriven.
Izgleda da je to bilo ono vrijeme o kome je slikovito govorio naš junak a to vrijeme važi i za ove današnje krojače nekakvih država u kojima mi živimo. Samo što su oni sad pokriveni nekim čudnim jorganima iz kojih im kako god se okrenu noge vire i sve više zebu, što naravno nije dobro za zdravlje naroda koji živi u tim državama.
Postoji uvijek neko vrijeme velikog straha. Bilo je to ratne 1944. godine, kad se Treće njemačko carstvo raspadalo velikom brzinom a miris baruta sa istoka se širio Evropom. Bilo je to vrijeme kad su Amerikanci bombardovali Sarajevo pa se strah sve više svima uvlačio u kosti. Svi su se nečeg bojali samo naš junak, Nikola Teški Radnik, bio je uvijek isti.
Jednom prilikom je smislio štos da zagrli dva Nijemca odjednom. Njemačke patrole su tako išle po dvojica a usred bijela dana u Ferhadiji najprometnijoj ulici on se zaleti na dvojicu Njemaca i poče da ih ljubi. Zbunjeni vojnici se nasmijaše i skinuše ga jedva sa sebe a on sretan zbog poduhvata povika:
„Kad jedan čovjek po imenu Staljin može držati milion i po Nijemaca u šaci vala može i Nikola bar dvojicu.“
I svi su se smijali. Okupljeni narod, Nijemci koji nisu pojma imali o čemu se radi a naš junak je bio srećan zbog svog poduhvata.
Eto to je još jedna anegdota o Nikoli Teškom Radniku a vi procijenite da li je istinita ili je legenda. Priča o Nikoli Teškom Radniku nije bajka jer nema sretan završetak.
Kako je završio svoj život Nikola Teški Radnik to, vjerovatno, pouzdano niko ne zna. Verzija koju smatram za najbližu istini je opet anegdota. Ispade da je i njegova smrt bila vic.
U rano proljeće, kad je u Sarajevu zima još uvijek mrski neprijatelj kao okupator, ratne 1944. godine, šetao je naš junak gradom, valjda, da se zagrije i došao do tržnice na Markalama. Legenda kaže da je jedne večeri, stajao ispred tržnice, preko puta koje je bio veliki spomenik na čijem se vrhu nalazio njemački orao, i zezao je nekog njemačkog stražara:
„Prijatelju moj, nekako mi čudan ovih dana ovaj tvoj orao. Nije više kao prije. Izgleda da mu je neko potkresao krila“.
Legenda, a možda i istina, kaže da je taj njemački vojnik bio rođen u Banatu, i da je naravno dobro govorio naš jezik. Nikola je bio odmah uhapšen i nikada ga više nije niko vidio.
A tako mu malo falilo da pregura i tu vlast, pa bi imao još više tema za svoje smicalice jer dolazeća vlast je uvijek nova i pogodna za razne viceve.
Da li je njegovo geslo bilo: ”Ko preživi imaće šta da priča”? Vjerovatnije mi je da za ovo geslo on nije znao a možda i nije htio da zna.
Eto, to je priča o Nikoli Teškom Radniku. Ne znam da li danas postoje slični ljudi, ali znam da bi imali stotinu razloga da se prave ludi, samo kad bi htjele ove vlasti na Balkanu da to bilo kome priznaju. Njima je lakše da nas sve tretiraju kao normalne, i valjda im je zato i normalno, da od nas prave budale. Najveći uspjeh nekog prevaranta je da od normalnog napravi budalu. Valjda zato danas ovako živimo od Triglava pa do Đevđelije a i dalje.
Zato Vas molim, poštovani čitaoci, da kad vam se nekad ne svide moja slova, nemojte mi nezamjeriti jer, izgleda, da sam malo povukao taj gen koji je u sarajevskoj duši. Ipak smo svi mi Sarajlije najveći Nikole Teški Radnici na Balkanu.

Zoran Janković, rođen u Sarajevu, 1954 godine, kad je narod na ovim prostorima živio život dostojan čovjeka. Do1992. živio je u SFR Jugoslaviji. 1993. preživljavao u BiH. Od 1994. životario u dvije države koje više ne postoje a danas živi u Srbiji. Živio je u pet država a preselio svega 400 kilometara. Danas živi i radi u Beogradu i na svom sajtu objavljuje prozu, poeziju i još po nešto: http://zoka.thecrazy.me/

Istaknuta slika: Sarajevska čaršija 1941. godine