Redakcija Gorčin Dizdar
Nedavno sam, sasvim slučajno, imao priliku vidjeti izložbu o stećcima što je povodom njihove nominacije za status UNESCO svjetskog naslijeđa u toku protekle godine organizovana u prostorijama bosanskohercegovačkog parlamenta. Izložba je trenutno postavljena na zidovima hodnika i ureda Ministarstva civilnih poslova BiH, a sastoji se od dvadesetak panela koji, uz nekoliko fotografija i ilustracija, dosta šturim, tehničkim jezikom opisuju nekropole obuhvaćene ovom nominacijom. Sve u svemu: profesionalno, ali ne i previše inventivno ‘odrađen’ projekat. Simptomatična je činjenica da ova izložba nikada nije prezentovana široj bh. javnosti, ali to nije ono o čemu ovom prilikom želim govoriti. Mnogo više pažnje zaslužuje uvodni eksponat ove izložbe, panel na kojem je ukratko objašnjeno šta su stećci i zbog čega zaslužuju status UNESCO svjetskog naslijeđa. Jedini mogući zaključak nakon čitanja ovog teksta je da projekat nominacije vode ili nestručni ili Bosni i Hercegovini i njenoj historiji i identitetu nimalo naklonjeni ljudi…
Zajedničko naslijeđe Bosne i Hercegovine, Crne Gore, Hrvatske i Srbije
Prije osvrta na sam tekst, međutim, nekoliko riječi i o faktu koji, čini mi se, u široj bh. javnosti, a pogotovo njenom bošnjački orijentisanom dijelu, rijetko nalazi odobravanje i podršku, a to je uključenost Crne Gore, Hrvatske i Srbije u projekat nominacije stećaka za status UNESCO svjestkog naslijeđa. Teško je razumljivo i historijski neopravdano insistiranje na isključivo bosanskom ili bosanskohercegovačkom identitetu stećaka, pogotovo kada je ono, kao što je to uglavnom slučaj, kombinovano sa nekritičkim usvajanjem teze o njihovom bogumilskom porijeklu. U dokumentima zapadnoevropske inkvizicije i herezologije Crkva bosanska je, naime, povremeno opisivana i kao dalmatinska ili slavonska, što znači da je nastanak ove autohtone vjerske institucije vezan za prostore koji danas pripadaju Hrvatskoj isto koliko i za bosansko-humske teritorije. Srednjovjekovne raške i srpske povelje i dokumenti, kao naprimjer glasoviti Dušanov zakonik, svjedoče o postojanju i protjerivanju bogumila ili babuna na tim prostorima, pa su oni dio srpske historije isto koliko je i majanska kultura dio meksičke ili Hugenoti element francuske historije.
Mnogo značajniji od historijskih je jednostavan političko-pravni argument da se na teritorijama nama susjednih država zaista nalazi veliki broj stećaka, pa oni i tako sasvim prirodno postaju dio tamošnjeg kao što je, na primjer, i Aja Sofija dio turskog kulturnog naslijeđa. Istina je, doduše, da kod naših susjeda postoji duga tradicija prisvajanja umjetnosti stećaka i srednjovjekovne Bosne uopšte – kao primjer navešću biblioteku „Pet stoljeća hrvatske književnosti“ iz 1960.-ih godina, čija izdanja su (sve i jedno!) ukrašena poznatim motivom čovjeka sa podignutom rukom sa stećka na Radimlji kod Stoca. No taj i takav odnos prema našem kulturnom naslijeđu, pogotovo onom srednjovjekovnom, posljedica je našeg neinteresovanja za vlastitu historiju još više negoli hegemonističkih aspiracija naših susjeda. Razvoj jedne autentične i autohtone bosanskohercegovačke svijesti i kulturnog identiteta, započet tokom sedamdetesetih i osamdesetih godina proteklog stoljeća kapitalnim projektima poput biblioteke „Kulturno naslijeđe BiH“, brutalno je prekinut agresijom (internom koliko i eksternom) na Bosnu i Hercegovinu 90.-ih godina, dok Muslimani/Bošnjaci još uvijek nisu sigurni da li ih uopšte i koliko zanima predislamski period njihove domovine.
Zajednička nominacija stećaka za status UNESCO svjetskog naslijeđa Bosne i Hercegovine, Crne Gore, Hrvatske i Srbije dakle ne predstavlja nikakvu opasnost. Na kraju krajeva, taj status i nalaže zaključak da to naslijeđe pripada cjelokupnom čovječanstvu… Jedina opasnost leži u činjenici da se naše oficijelno zanimanje za stećke svodi na postavljanje kopije zgošćanskog stećka ispred parlamenta BiH, dok original, nezaštićen i neobilježen, propada u botaničkom vrtu zatvorenog Zemaljskog muzeja, udaljenom nekih 200-njak metara. Da je naša vlast istinski zainteresovana za zaštitu svog kulturnog naslijeđa, organizovala bi naučne skupove posvećene ovoj temi, stvorila bi izložbe o umjetnosti stećka koje bi putovala svijetom, stipendirala bi studente i umjetnike koje se bave ovom tematikom… tada i zlonamjerno prisvajanje ne bi bilo nikakva opasnost, već beznačajna marginalija ili tek sramota za osobu ili instituciju koja stoji iza njega.
Stećci i srednjovjekovna Bosna
No vratimo se sada glavnom predmetu ovog teksta, uvodu u oficijelnu izložbu o stećcima povodom njihove nominacije za status UNESCO svjetskog naslijeđa. Prvo što upada u oči je činjenica da se ni na jednom mjestu (osim konstatacije da se u Bosni i Hercegovini nalazi oko 3,300 nekropola) ni na jednom mjestu ne spominje Bosna (a bogami ni Hercegovina)! Dakle, ni Crkva bosanska, ni kraljevina Bosna, ni bosančica… Umjesto toga, saznajemo da je „primarni interpretativni kontekst stećka regija centralne i jugoistočne Evrope kaotranziciona evropska kulturna zona koju karakteriše ispreplitanje kulturnih uticaja istočnog i zapadnog kršćanstva, nalazeći se između srednjovjekovnog Zapada i Istoka“ (svi citati su moji prevodi sa originala na engleskom jeziku). Samo o ovoj rečenici dao bi se ispisati čitav tekst… Kakva sad, za boga miloga, centralna i jugoistočna Evropa? Zar nije naodmet barem spomenuti da je u Bosni, pored istočnog i zapadnog, postojalo i domaće, bosansko kršćanstvo, bilo ono heretičko ili ne? Da se teritorija rasprostiranja stećaka gotovo u potpunosti podudara sa granicama kraljevine Bosne za vrijeme Tvrtka I Kotromanića? I zar na stećcima nema ama baš ništa naše, originalno, autentično, a ne samo ‘uticaji istočnog i zapadnog kršćanstva’?
Ali to nije sve! Još jednom, autor teksta vraća se kontekstima u kojima valja posmatrati umjetnost stećka, navodeći „zapadnoevropski, bizantski i Južni Slavenski“. Šta se to podrazumijeva pod pojmom ‘zapadnoevropski’ naravno nije navedeno: je li to uticaj franački? Venecijanski? Papinski? Možda mađarski? A da u Srednjem vijeku postoji nekakav ‘Južni Slavenski’ kontekst, to čujem prvi put. Da li on obuhvata Bugarsku? Makedoniju? Sloveniju? Ili možda samo Hrvatsku i Srbiju? Ništa nam nije jasnije ni kada pročitamo da stećak „prevazilazi konfesionalne, političke, etničke i geografske podjele unutar šire Južne Slavenske regije…“, a da je umjetnost stećka „duboko artikulisana istina jednog zasebnog svijeta izražena jezikom umjetnosti i obogaćena riječima sa epitafa“. Da čovjek ne zna, pomislio bi da stećaka ima od Triglava do Vardara, a možda i do Crnog mora; lijepo je da se, barem usput, spomene da umjetnost stećka odražava ‘zaseban svijet’, ali o prirodi tog svijeta, još jednom, ne čujemo ništa…
Konačno, spomenimo još dvije sumnjive, ili u najboljem slučaju neprecizne tvrdnje ovog teksta. Rečeno je, naime, da su „stećci ukrašeni simbolima karakterističnim za srednjovjekovnu umjetnost“ a nešto kasnije i da oni predstavljaju „organsku komponentu evropske pogrebne prakse“. Prva tvrdnja ponovljena je toliko puta da je za mnoge postala istina, iako se temelji na kranje upitnim argumentima. Dužni su, naime, njeni zagovornici odgovoriti na pitanje: gdje se to, u srednjovjekovnoj umjetnosti, kao centralni motiv, pojavljuje orant, tj. osoba sa rukama raširenim u molitvu karakterističnu za rano kršćanstvo? Gdje se pojavljuje kolo? Lov na jelena čiji rogovi se isprerpliću sa astralnim simbolima? Živi ili rasvjetali krst? Antropomorfna niša? Gdje? Druga tvrdnja toliko je uopštena da gotovo ništa i ne znači. Šta je to ‘evropska pogrebna praksa’? Koje Evrope? Koliko mi o tome uopšte znamo? I kakva bi to bila ‘neorganska’ komponenta pogrebne prakse?
Imalo bi još toga da se o ovom tekstu kaže, no mislim da je i ovo više nego dovoljno. Za mene lično, kao građanina Bosne i Hercegovine, kao predstavnika struke i institucije posvećene afirmaciji stećka i njegove umjetnosti, ovaj tekst predstavlja prvorazredni skandal. Ali to i nije toliko bitno. Bitnije je da se bojim da ova nominacija, u koju je uloženo mnogo novca, zbog nestručnosti ili zlonamjernosti onih koji je vode, neće biti uspješna. Bio bi to veliki trijumf onih koji tvrde da Zemlje Bosne nema, neće biti, i nikada nije ni bilo.
www.makdizdar.ba
