Habib Mandžić
VJEČNA NAŠA SREBRENICA – VJEČNO SJEĆANJE NA 11. JULI
.
Na svijetu da li šta strašnije ima
neg’ deset hiljada pobiti insana?!
I ovo je ljeto u Podrinju zima.
Sve što još postoji – otvorena rana!
.
Kad bi se na hrpu skupile sve kosti
– k’o hladni snijezi gore Bjelašnice,
skupljene bi kosti pošle nebo bosti,
načas bi i naše utrnulo lice…
.
Od silne bi krvi zamućena Drina
propela se uvis… Vodoskok užasa!
Otac ne bi zvao svog sina Nermina,
i kosmos bi ost’o bez ljudskoga glasa.
.
Srebrenička brda mezarja su koja
opominju žive o zlima i psima
što laju na Mjesec od Kosovskog boja,
uzdižući sebe divljim zločinima.
.
Podrinje i danas obilaze dusi
i priče se tkaju u beskrajna platna,
dok nam na vratove krv šehidska trusi
kao opomena na vremena ratna.
.
A rat kao da još u mislima kola
onih što su klali, ubijali, što su
gradili budućnost od tuđega bola,
s krvlju do lakata, u đavljem ponosu?
.
Cijela je Bosna mezarje šehida,
zato Srebrenicu valja posmatrati
kao opomenu… Hrabro i bez stida,
na šehidski branik nama valja stati!