Jedino što si primjetio kada si vidio tekst je da je malo duži? Ti nemoj dalje da čitaš. Već si utovljen i trom.
Misliš da je svijet u kojimo živimo u haosu? Da je nered, sila, neznanje, mržnja, siromaštvo, nemilost samo proizvod ljudske nesposobnosti da uspješno nastanjuju zemlju. Ne! Ovaj svijet upošte nije u haosu. Svaki zupčanik koji ga pokreće ugrađen je sa ciljem, svaki događaj koji se desi isplaniran je i to uz plan a, plan b i plan c. Naša stvarnost je sofisicirano kreirana od onih kojima odgovara ovo stanje, od onih koji su ga stvorili, i to uz puno truda, uz puno muke i neprespavanih noći. Ništa nije slučajno, sve treba upravo ovako i da bude. Koje kriv? Koje zalužan? Kriva je prošlost što je dozvolila da dođe do ovoga, kriva je sadašnjost što ništa ne preduzima, kriva je budućnost što će stradati.
Pogledajmo se generacio moja, zamislimo se kako mi to živimo. Najviše trpi omladina zemalja koje su u razvoju. Mi smo oni koji će graditi i nositi svijet na svojim grbačama. Mi smo oni koji će tegliti dok će drugi uživati. Recite mi kad je neko od nas smislio nešto što koristi cio svijet? Kad je neko od nas u bliskijoj prošlosti učestvovao u velikim promjenama svijeta? Kad smo mi to bili istaknuti naučnici, preduzimači, inovatori pa i velike zvijezde. Nikad! Mi smo osuđeni da budemo generacija potrošača. Generacija lajkera, generacija gejmera, generacija fanova, generacija sluga. Okruženi granicama, u iluziji slobode koju nam daje internet i televizija mislimo da smo dio nečega. Mi smo samo zatvorenici ograničene svijesti. Plan tovljenja je počeo još otkad smo rođeni. Plan podijeljen u tri faze.
Prva faza
Upisani smo i knjigu rođenih i dobili državljanstvo koje nam ne dozvoljava da otvorimo vidike, da obiđemo svijet. Već smo u kavezu. Prohodaš i shvataš da se roditelji dijele na one iz običnih seljačkih porodica, na one iz obrazovanih porodica i one koje samo znamo kao bogate. Oni iz seljačkih porodica govore da trebaš biti obrazovan, oni iz obrazovanih ti govore da trebaš biti bogat, oni iz bogatih ti govore da su ti sluge radnici i obrazovani. Televizija ti govori da trebaš biti kul, lijep, popularan, opasan, a u reklamama ti nudi sve što ćeš imati ako ih poslušaš. Na ovo su najeosjetljivija djeca iz radničkih porodica, ona slabije uče, provode vrijeme u fantazijama i pubertetskom tripu koji predugo traje. Završavaju osnosvnu, jedva upisuju srednju slabo koji je završi, mali broj upiše fakultet. Siromašni radnički svijet potanja u sistemu kopi past života roditelja. Djeca seljaka su seljaci, djeca bauštelaca su bauštelci, djeca krojača su krojači itd. Dobar broj je već utovljen. Kad ih puste da pređu granicu, onda samo kako bi za male pare izgradili zgrade, počistili neke stepenice ili poslužili hamburger. Tri mjeseca prolaze, većina se vraća, skuplja energiju i opet utovljena ide da uljepšava tuđe svjetove. Oni postaju jeftina hrana vječito gladnog kapitalizma i materijalizma. Ali služe dobro, i sljedeću generaciju već spremaju.
Druga faza
Mi koji smo završili fakultete dijelimo se odmah na dva dijela. Djeca obrazovanih nasljeđuju svoje roditelje, kao da je njihov genetski materijal superiorniji od našeg. Doktora nasljedi njegov sin ili ćerka, često i oboje, profesore od sitnih škola do univerziteta nasljeđuju takođe njihova djeca, u maloj advokatskoj kancelariji, u sudu, u socijalnoj službi, svi sinovi zauzimaju fotelje. Djeci obarzovanih preostaje jedino još da se bogate. Drugi, oni koji su opstali od djece radničkih porodica vide sebe ispred ćorsokaka. Čak i najbolji potanjaju kao žrtve kvantiteta. Njima preostaje samo jedno, a to je trud da se umolje i postanu dio sistema koji je uništio njihove roditelje. Trče po strankama, moljakaju bogate, ulizuju se djeci obrazovanih, leže kod kuće i žale se, tonu u očaj, tonu u filozofiranje, u beznađe. Galame na sistem sve dok im nešto ne ponudi, kad im ponudi oni ućute i dožive evoluciju položaja, ali i degeneraciju ličnosti. Snaga i nada je upravo u ovim drugim, njihov broj raste, ali ograničavana svijest od djetinjstva nikako da im otvori vidike i pokaže silinu moći koje imaju. Oni mogu sve što mogu djeca obrazovanih, shvataju igre bogatih. Znanje i utajena energija mladosti nemaju granica. Ali ne, oni spavaju. Čekaju da im se nešto da. Djeca bogatih su u ovom trenutku izvan svega. Njih ništa ne dodiruje. Cio sistem zapravo služi njima. Iskoristit će radnike i kupit znanje učenih.
Treća faza
Svi smo se smjestili onamo gdje nam je trebalo biti mjesto. Radnici naravno rade, množe se i ograničeni postoje samo kako bi glasovima hranili iskrivljenu demokratiju. Obrazovani, varaju radnike, i većina njih osim novca, iz pogleda na radnika crpi snagu za bezgraničan ego, pothranjujući kompleks više vrijednosti. A jadni radink, zaista misli daje niži. Ne zna on, da znanje u službi zla predstavlja najveći oblik gluposti. Bogati, oni su i dalje neuzdrmani. Njima je i dalje sve na usluzi. Oni jednostavno samo kupuju i gospodare svijetom materijalizma, svijetom čula. Bezdušnim svijetom u službi tijela.
Stanje može samo promijeniti omladina! Omladina država u tranzicija, omladina koja strada. Mi moramo uzdrmati i srušiti piramidu. Mi smo generacija koja odlučuje kakva će biti budućnost. Nama ne trebaju njihovi grbovi i zastave, nama je potrebna sopstvena zastava i sopstveni ideali. Doći će vrijeme kad svi mi ne možemo stati u sistem. Ne mogu oni sva usta začepit. Naše vođe iz bližih vremenskih perioda su dovele stvarnost do ovoga, od njih možemo naučiti kako ne treba i to je dobro. Već znamo kako ne treba. Radimo kako treba. Ujedinimo se pod jednom zastavom, ujedinimo se sa onima koji hoće slogu porazimo one kojima odgovara podjela i nesloga. Pravimo udruženja, ukazujmo na probleme, donosimo prijedloge i rješenja. Neka nam starije generacije dobrih budu mentori, a starije iskvarene generacije protivnici. Vrijeme radi za nas. Taj sistem, ukoliko mu presečemo žilu kojom se obnavlja jednostavno će umrijeti. Prosto mi ćemo ga nadživjeti, jer neće imati novih generacija. Mi smo kao gomila super-heroja koja posmatra svijet dok tone i ništa ne preduzima. Trenutna situacija, ne opisuje istinski problem ovoga svijeta. Korijen problema je ravnodušnost! Svih je jednostavno baš briga. Promjenu ne možeš očekivati od onih kojim je trenutno dobro. Omladino, probudi se i ne dozvoli da te tove! Mi smo više nego jedna obična faza u nečijem planu. Ne budimo tromi i teški, ne budimo samo zadovoljni dok smo siti. Učinimo to za sebe i za svoju djecu. Već dugo smo u dubokom snu, snu koji prelazi u komu. Poslije kome, nema buđenja.
Haris Ibrahimović
Haris Ibrahimović, rođen 1989. godine u Novom Pazaru. Odrastao i osnovnu školu završio u selu Lukare. Srednju medicinsku školu, osnovne akademske i master studije, smjer srpski i bosanski jezik i književnost završio u Novom Pazaru. Uživa u radu sa djecom, bavi se prevođenjem, informatikom i novinarstvom. Interesuje se za historiju i politiku. Veliki zaljubljenik u književnost, još kao student sa Mladim perima organizovao književne večeri i druženja sa istaknutim ljudima iz bošnjačke književnosti. Objavljivao u časopisima, i osvajao neka od prvih mjesta na književnim konkursima. Trenutno priprema zbirku pripovjedaka koju planira objaviti, ali samo ukoliko je budu vrjednovali ljudi iz svijeta književnosti koje cijeni. San mu je da objavi kvalitetnu knjigu koju će posvetiti porodici i prijateljima. Ima želju da organizuje ljude iz svoje generacije i izvadi ih iz stanja pasivnosti, kako bi sutra stvorili ne bolji svijet, nego bolje okruženje za svoju djecu.