Redakcija Svijet je pun mišljenja kako treba definirati vođu. No, u moru mišljenja ili nemišljenja, postoje i oni stavovi prema kojima pojam i percepcija prema terminu, liku ili suštini samog postojanja vođe, ostaju netaknuti, nedefinirani ili neshvaćeni iz mora različitih tumačenja. Za neke je žrtva vođe simbol koji ga treba isticati, ili su se barem takve ličnosti kroz historiju probijale do kako srca, tako i do priznanja svojih naroda. Za druge je to onaj koji možda nije toliko žrtvovao sebe koliko druge, pa čak bio i najsvirepiji pojedinac iz redova jednog naroda. Uzmimo upoređenje jednog Hitlera i Gandija…
Prema prilikama, koje su od naroda do naroda različite; od statusa do statusa raznolike; od vremena do vremena drugačije, svaki narod je prema svom stanju na koje su utjecale druge okolnosti koje nameću sveprisutnu egzistencionalnu prirodu, bivao sve otuđeniji svom konačnom stavu o tome kako treba izgledati vođa. Narod zavistan u većoj mjeri političkim zbivanjima ili narod u permanentom strahu za goli život nije umio razgraničiti ni osnovne kategorije prema kojima bi se ljudi klasificirali, a kamo li u svom beznađu vidjeti vođu, graditi ga kao borca i podržati na paklenom putu borbe za kolektivnu stvar, već je vođama prihvatao moćnike, samozvane vođe ili silom nametnute do te mjere da su se kao takvi morali prihvatati. Utoliko je bilo teže odrediti vođu, pa su kroz historiju prolazili mnogi, a pamćeni samo oni sa nažalost najvećim žrtvama za svoje narode.
Ograničenost masa kroz pojave diktatorskih režima npr. posljednjeg stoljeća, kako u Evropi, tako i diljem svijeta, rezultirala je suptilnim slijeđenjem jednog lika, jedne ikone i predodređenosti potkrijepljene voljom masa, koje su pod prisilnom ograničenom voljom i opasnošću od odmazde stvarale pasivno prihvatanje vođa. Može se razumijeti stanje jednog naroda koji “pod prisilom voli”, pod prisilom “govori” i pod prisilom “djeluje”, ali se ne može razumijeti da se suština ličnosti koja predvodi jedan narod ili uopće jednu skupinu bilo u pogledu vjerskih ili političkih i drugih vrsta kolektivne pripadnosti i grupisanosti se smatra nekim izdašnim, nenadmašnim i nadasve uzdignutim bićem iza čijih se stavova uprtih u svjedočenje širim masama može u svijesti svakog običnog čovjeka interpretirati kao da se radi o ličnosti koje ima “tri srca” koje kuca za ono oko čega su svi okupljeni.
Vješta poza jednog političara se uvijek može ogledati u stavu njegovog permanentog cinizma prema onima koje predstavlja u smislu isticanja pred narodom i predstavljanja puta njegove krvave borbe za mjesto vođe, koja u stvari predstavlja krvavu borbu za uklanjanjem svih ostalih, svih drugih koju su mogli biti na tom mjestu. Tako iskrvavljenim rukama u kojima se još osjeća stegnutost i odlučnost da bezdušno i zvijerski dođu do trenutka slave i moći, oni govore o paklenom putu i obračunima sa kolektivnim izdajnicima, neprijateljima i kako će ih oni predstaviti – otpadima društva. Svaka njihova borba biće “kolektivna borba”, a svi promišljeni bivaće izdajnicima. Takvi, nemilosrdni i bezdušni vođe, najsličniji su krvavim despotima iz davnijih vremena, ali i ako otvorimo pitanje stanja konteksta današnjice, to su ništa manje do oni koji funkcioniraju na sličnim principima. Borba za ime Vođe u percepciji prve navedene skupine pretendenata za vođenje i vlast, predtavlja ništa drugo do pakt sa đavolom i pristanak na sve i polaganje svih žtrvi koje se na tom putu zahtijevaju. Žrtva u vidu prodaje svoje duše mračnom zapovjediku nereda na zemlji i nije utoliko strašna, koliko je sama pomisao da se na putu sticanja moći mogu žtrvovati nevini i naivni ljudi. Takve ljude oni će pred narodom predstavljati kao heroje borbe, a u svojim glavama smatraće ih ništa drugo do potrošni materijal koji je po potrebi neophodno upotrijebiti zarad svojih ciljeva. Svakako, kao što ništa ne traje dovijeka, tako se i neistina sama otkrije, pa se tako ne samo otkriju kasno otkriju namjere, već se otkriju i sve posljedice pokvarenog vođe. A pošto svijet ne pamti dugoročno veličanje zlog vođe, tako se nerijetko posthumno veliča onaj pravi borac iz sjene; onaj koji je zaista bio borac i kome nisu samo na riječima ostale sve one veličanstvene odvažnosti koje su drugi imali. On, kao žrtva, ili prekasno dobije priliku ili nikada za svog života, jer često narodi kasno otvore oči, a kada ih otvore još su na njima zastori uzrokovani beznađem jednog velikog razočarenja.
Kako bi preživjeli obmane, razočarenja, žrtvovanja od strane pretendenata za titulu vođe, moramo biti svjesni i posjedovati moralno-racionalni sud o tome ko to zaista zaslužuje biti.
Izdvojimo dva osnovna pravila za percepciju prema vođi:
Prvo pravilo glasi: status vođe zaslužuje ga onaj koji ne smatra da ga zaslužuje.
Drugo pravilo glasi: vođa je dio naroda.
U tom smislu, neka slijedeća definicija ostane naša vodilja u pronalaženju vođe ili kriterijum po kojima možemo procijeniti da li neko od postojećih posjeduje navedene vrijednosti:
Vođa je čovjek iz naroda. Onaj koji voli narod, uz narod je, sa narodom, pored naroda, pod narodom. Vođa mu je i otirač i zastava. Neko kome je politika mislija, rad misija, pa i sam život misija da voli i da se bori za svoj narod. Vođa voli svoj narod više od sebe. Vođa okuplja i vodi, a u isto vrijeme je i onaj koji živi sa problemima kako najprostijeg, tako i sofisticiranog dijela naroda. Ko ne osjeća svoj narod u srcu, već na riječima, on nije dostojan da bude vođa, a ko je uzdignut i nedostižan svom narodu, nije dostojan da bude dio naroda.
AUTOR – Dženis Šaćirović
