Redakcija Haruna Bandić
Moja najdraža…
Jedino tvoj lik daje smisao ovom obesmišljenom, suludom i neshvatljivom svijetu.
Ne znam gdje si, ali slutim da ljubavlju rušiš ovu daljinu i da, evo, već nježna i topla spavaš ovdje u mom zagraljaju. Ni ja tačno ne znam gdje sam, ali slutim. Dovezli su nas ovdje sa povezima na očima i sada čekamo…
Teško čovjek može podnijeti ovoliku količinu neizvjesnosti i užasa.
Svako jutro me bude krici umirućih. Znam, cijelo biće sluti da će ubrzo doći red i na mene. Osluškujem njihove korake i moja jedina misao, najveća žal koju tada osjećam jeste spoznaja da te poslije toga nikada više neću vidjeti ili ipak hoću, tamo, negdje drugo…. daleko… gdje sve ima dublji i pavedniji smisao..
Čuješ li već kako u tebi buja novi život, uprkos svemu? Čudno je, ali i ja ponekad, kada noć prekrije golotinju dana, čujem kako kuca njeno srce. Kćerka je, siguran sam.
Nemoj joj zaboraviti reći da joj se otac, na ovom bezimenom mjestu, na razmeđu života i smrti opredijelio za LJUBAV.
Ne mogu više pisati. Stavljam ovo pismo pokraj srca. Znam, osjećam, naći će put do vas dvije.
I, eto. Kucnuo je taj čas. Čujem i kako dolaze po mene. Ne bojim se, Bog je uz mene. Ne boj se ni ti voljena. Vjeruj. Ja sada znam: Smrt nije kraj…
Drhtavom rukom milujem krvava slova. Napisao ih je moj otac kojeg nikad nisam vidjela, nikad upoznala. Pisao ih je grčevito, strasno, očajnički, znajući da su posljednja slova koja piše. Pronađena su ispod njegove odjeće, pokraj srca, nekoliko godina poslije… u masovnoj grobnici.
Sklanjam morki pramen kose sa čela. Još jedna noć bez sna. Još jedna besanica koja vrijeme zgušnjava u klupko bola. I po ko zna koji put pročitano pismo. Napisano nekoliko trenutaka prije smrti u jednom zabačenom bosanskom selu, noću, na krilu, komadićem nekog crnog, sićušnog pisala, rukom čovjeka koji nikad nije dotakao moju kosu, moj obraz, a njegova prisutnost jača je u meni od bilo čega drugog.
Poput metalne ogrlice njegove riječi stežu moj vrat. Ponekad mi se čini da su suze ništavne da budu dokaz moje patnje…
Mnogo godina poslije shvatih da sam negdje, nekada, pronašla skoro identičan dirljiv dokaz o kraju, ali i nagovještaj nekog novog početka.
Prebiram po pretincima sjećanja i onda, najednom bljesak dirljivih redova otklanja nedoumice.
Devetnaestogodišnja Hilda Dajč pisala je pismo u Jevrejskom logoru na Sajmištu, između decembra 1941. iIi maja 1942. godine. Pronašla sam ga sasvim slučajno, skidajući velove tajni nad temom holokausta. Pisala je Hilda, baš kao i moj otac kako svim filozofiranjima bude kraj na žičanoj ogradi i realnosti kakvu mi van nje ne možemo ni izdaleka da zamislimo jer bismo od bola urlali. Ta realnost je nenadmašna, bijeda ogromna, sve fraze o jačini duha padaju pred suzama od gladi i zime; sve nade o skorom izlasku gube se pred jednoličnom perspektivom pasivnog bivstvovanja koje ni po čemu na svijetu ne liči na život. To nije ni ironija života. To je njegova najdublja tragedija.
Pogledah kroz prozor. Čudno je. Živm negdje između života i smrti. Groblja i porodlišta.
Neka mi niko ne kaže da u životu sve nema neki dublji smisao, poruku koju otkrivamo u iznimnim trenucima, poput ovoga u kojem sjene sumraka miluju procvjetalu humku mog oca i Hildin dostojanstveni grob negdje daleko, a s druge strane, s brežuljka iz bolnice u kojoj se rodih, baš u ovom trenutku, čuje plač novorođenog djeteta, bijelog i čistog, poput jutra.
Haruna Bandić, rođena sam 27. januara 1999. godine u Sarajevu, kosmopolitskom gradu u kojem na čudan, strastven i ponekad bolan način ljubuju različite kulture i tradicije. Trinaest porođajnih sati moje majke darovali su joj djevojčicu, mene, sa očima koje svijet gledaju na drugačiji način. Nagrada ili kazna, ne znam. Vrijeme će pokazati.
Riječi su rano postale moje igračke. Nagrade koje se uslijedile (Općina Novo Sarajevo: U srcu te nosim (Pjesma), USAID (Američka razvojna agencija) – nagrada za najbolju dječiju priču o pravima djece, nagrada za najbolju kratku priču o holokaustu, Prva nagrada za kratku priču na konkursu „Magda Simin“) itd. bile su podstrek, a strast prema pisanju jačala je sama sebe, neobuzdano i snažno, mimo svega i uprkos svemu.
Učenica sam 9. razreda Osnove škole „Kovačići“ u Sarajevu. Još uvijek nježnu petnaestu godinu živim na jednom sarajevskom brežuljku, između groblja i porodilišta, životnih krajnosti.
