HASAN BEJ ZARDABI, OSNIVAČ PRVOG NOVINSKOG ČASOPISA AZERBEJDŽANA
Piše: Božidar Proročić
Hasan Bej Zardabi (Azerbejdžanski: Həsən bəy Zərdabi) rođen je 28. juna 1837. a po nekim izvorima 1842. godine. Njegovo puno ime je Hasan bej Salim oglu Malikov (Zardabi). Bio je azerbejdžanski novinar, pedagog, edukator, intelektualac, izdavač, prosvetitelj i osnivač prvog azerbejdžanskog novinskog časopisa ,,Akindži”- 1875 godine. Zardabi je rođen u Zardabu, u malom selu na zapadu Bakua. Studirao je u ruskoj školi u gradu Šamahi, tu je izučavao persijski i arapski jezik, a kasnije (nakon što je dobio stipendiju vlade) u Tiflisu prije nego što je primljen na odsjek za matematiku i fiziku na Univerzitetu u Moskvi 1860-ih. Studentske godine proveo je među naprednim intelektualcima. Bio je dobrodošao gost u porodicama slavnog ruskog istoričara Solovjeva i pjesnika Pleshejeva. Solovjevi su bili veoma zainteresovani za Orijent, posebno u islamu. Sa velikim zadovoljstvom su slušali ono što im je gost govorio o Kavkazu, njegovoj tradiciji i moralnosti. Solovjev je često slušao objašnjenja o islamskim pitanjima koja je Hasan Bej dao i zadovoljno primijetio ono što je čuo. Često, gost u kući Solovjeva, Hasan Bej je duboko zaljubljen u njihovu kćer. Djevojka ga je veoma voljela. Kada je završio školovanje, Hasan se vratio u svoju domovinu da bi služio svom narodu. Po završetku studija imenovan je za administratora u Zemljišno-administrativnoj upravi u Tiflisu, a zatim u pravosuđu u Gubi . On je napustio tu poziciju da bi postao nastavnik prirodnih nauka u srednjoj školi u Bakuu, gde je osnovao dobrotvorno društvo da pomogne u prikupljanju novca kako bi se omogućilo muslimanskoj djeci da dobiju moderno obrazovanje u rusko-muslimanskim školama.
18. novembra 1869. godine primljen je u školu kao nastavnik prirodnih nauka u Bakuu. Tako počinje nova era njegovog života – prosvetljenje, obrazovanje ljudi i borba za obrazovanje na maternjem (azerbejdžanskom) jeziku. Međutim, poteškoća je bila u tome što je Hasan Bej bio jedini Azerbejdžanac, obrazovan u gimnaziji koja je tada radila na Kavkazu. Nije bilo ni azerbejdžanskih studenata. Tako Hasan Bej ima za cilj da propagira javnost kako bi privukao azerbejdžansku djecu u školu. Nakon toga, prvi put među muslimanima, 1872. godine, u Bakuu je stvorio ,,javnu dobrotvornu organizaciju.” Iste godine Hasan Bej Zardabi, zajedno sa Najaf Bej Vezirovom i Asgaragom Adigozalov, nastavlja svoju prosvetiteljsku misiju. U početku je Hasan Bej Zardabi podržavao rusku vladavinu, ali je nedugo zatim shvatio imperijalne težnje Rusije. Azerbjdžanska inteligencija je kritikovala Ruske pretenzije, a promovisali su islamsku praksu i upotrebu azerbejdžanskog jezika kao vid svoje kulturne istorije. U svojoj borbi za promjenu i transformaciju, kako objašnjava Audrei Altstadt, azerbejdžanska inteligencija je shvatila da ona ne može odbačiti svoje kulturno nasleđe bez obzira na stalne pritiske. Zardabi je došao do takvog zaključka zajedno sa drugim intelektualcima tog vremena.
Hasan Bej je bio jedan od onih istaknutih sinova azerbejdžanskog naroda, istinski patriota sa dubokim obrazovanjem, koji je imao potpuno razumijevanje istorije i kulture, ne samo Azerbejdžana, već i stranih zemalja. Bio je aktivan prosvetitelj koji je pokušao da široj masi prenese bogatstvo svog nacionalno-duhovnog bogatstva ideje slobode i napretka. Shvatio je da je periodična publikacija koja privlači i seljake i intelektualce najbolji način da se postigne ovaj važan zadatak. Hasan Bej je vjerovao da nedostatak prosvetljenja i nauke, kao i ograničene mogućnosti za obrazovanje, stoje iza mnogih nevolja koje su pogodile azerbejdžanski narod. U članku objavljenom u časopisu ,,Akindži” rekao je da kada se govori o problemima i poteškoćama, ne spominje se opšta nepismenost, iako je to glavni uzrok. Činjenica je da se početak azerbejdžanske štampe podudara sa razvojem javne i nacionalne svijesti. Razlog je taj što djelovi nacionalne štampe stvaraju ovu svijest i njenu podstrukturu. Globalni razvoj i revolucionarni događaji koji se odvijaju u okviru Ruske imperije iz sredine 19. vijeka nijesu zaobišli Azerbejdžan. Proces nacionalno-duhovnog buđenja počeo je u narodima carstva. Sljedeći azerbejdžanski intelektualci pokušali su da zaštite nacionalni identitet naroda koji su Rusija i Iran podijelili na dva dijela: Abbaskulu Aga Bakikhanov, Mirzu Fatali Akhundov, Hasan bej Zardabi, braća Said i Jalal Unsizade, Mammad Amin Rasulzade, Mammadtagi Sakhtakhtli, Jalil Mammadguluzade , Alimardan bej Topčubašov, Ahmad bega Agaoglu, Sulejman Ganizade.
,,Akindži ” je bila prva nacionalna novina na azerbejdžanskom jeziku. Prvi put se pojavio u Bakuu 22. jula 1875. godine. Bez sumnje, ta činjenica je bila značajan događaj u javnom, političkom i duhovnom životu azerbejdžanskog naroda. Stvaranje nacionalnog lista je najjača indikacija nacionalnog postojanja bilo kojeg naroda i važan je uslov za napredak i evoluciju. Upravo je zasluga Hasana Bej Zardabija da je napravio prvi praktični korak na ovom veoma teškom putu. Nema nikakve sumnje da je samim svojim postojanjem ,,Akindži”, koji se smatra prvim zlatnim predstavnikom azerbejdžanske štampe, dao snažan zamah formiranju nacionalne štampe. Jezik i stil azerbejdžanske štampe počeo je sa ,,Akindži”. Proučavajući život Hasan Beja Zardabija ne možete, a da budete zapanjeni jezikom Hasana i istomišljenika: oni su pisali jednostavno, na jasnom i čistom azerbejdžanskom jeziku, jeziku koji je dostupan širokom dijelu svoje nacije. Hasan Bej je služio svom narodu sa velikom ljubavlju, nesebičnošću i poštovanjem do kraja svog života. U svom životu nije učinio ništa za ličnu korist. Cijeli svoj život dao je siromašnima. On se nije ograničio na riječi, već je postupao kad god je to bilo potrebno. Radio je namjerno, neumorno i mudro. Ponekad je radio sam, ali ljudi su mu vjerovali i smatrali su ga izuzetnim. Hasan-bej je stekao povjerenje ljudi svojom skromnošću i napornim radom, i to na račun velikih ličnih teškoća i nesebične borbe. Jednom prilikom je izjavio: ,,Ljudi lišeni prosvetljenja i nauke su ljudi koji su lišeni svjetlosti.” Cio njegov život bio je posvećen prosvećivanju ljudi. Sa punim pravom je prihvaćen kao osnivač obrazovanja na maternjem jeziku u Azerbejdžanu, ženskog obrazovanja i azerbejdžanskog pozorišta i štampe. Godine 1873. Zardabi sa još jednim azerbejdžanskim intelektualcem Najaf Bej Vazirov organizovao je prvu azerbejdžansku pozorišnu produkciju zasnovanu na predstavi Mirze Fatalija Akhundova, ,,Avantura škrtice”-
U to vrijeme, brzi razvoj Bakua kao centralnog grada Azerbejdžana, otvorio je pitanje uspostavljanja nacionalne štampe. Hasan bej je shvatio da postoji velika potreba za novinama na maternjem jeziku. Prijavio sje vladi za dozvolu da izda novine. Posle mnogo napornog rada i muke, veliki mislilac je uspeo da objavljuje novine na azerbejdžanskom jeziku ,,Akindži” u štampariji guvernera Bakua 22. jula 1875. godine. Ovaj početak je postavio temelje za državnu štampu. Novine ,,Akindži” objavljivane su od 22. jula 1875. do 29. septembra 1877. godine, dva puta mjesečno, u izdanjima od 300 do 400 primjeraka. Tih godina objavljeno je 56 brojeva novina. U novinama ,,Akindži” objavljena su pisma koja su poslali intelektulaci, pisci, Najaf bei Vezirov, Asger aga Gorani iz Moskve, Mahammadtagi Alizade Shirvani iz Šamahe, Heidari iz Derbenda, pjesme Seiida Azim Shirvanija i članci ,,Vakili-namalumu millat”Mirze Fatalija Akhundova. U komentarima na glavni cilj i zadatke ,,Akindži”, Hasan Bej je u jednom od prvih izdanja novina rekao: ,,Novine u svakom regionu treba da budu ogledalo tog regiona”. To znači da list treba da objavi stvari koje su uradili stanovnici tog regiona, stvari koje su im potrebne, rezime, svaki od njihovih problema i zahtjeva, tako da svako ko gleda u novine može da vidi ljude kao u ogledalu. Publikacija ,,Akindži” bila je izuzetno progresivan korak naprijed u životu i kulturnoj istoriji azerbejdžanskog naroda. U kratkom periodu ,,Akindži” je postao fokus za progresivne ideje u Azerbejdžanu. Progresivni muslimanski intelektualci iz čitave Rusije bili su beskrajno inspirisani njenim izgledom i smatrali su da je to od velike važnosti ne samo za Azerbejdžan već i za muslimane širom Kavkaza.
Ubrzo je ,,Akindži” proglašen od Ruske carske vlade ,,opasnim i nepouzdanim”. Carska vlada je takođe počela da izražava zabrinutost zbog ,,Akindžijeve” misije da prosvijetli. Guverner Bakua je sproveo ekstremno rigoroznu cenzuru. Sam Zardabi je proglašen ,,politički opasnim i nepouzdanim” i bio je podvrgnut i prikrivenim i otvorenim progonima. Konačno, sredinom 1877. godine, jedina štamparija u Bakuu sa azerbejdžanskim fontovima odbila je da štampa ,,Akindži”, po instrukcijama guvernera. Hasanu Beju je ponuđen izbor da napušti državnu službu ili državu. Smatrao je da je besmisleno živjeti odvojeno od svojih ljudi, pa je više volio napustiti državnu službu nego napustiti Azerbejdžan. Godine 1878. Hasan-bej je otpušten. Godine 1880., zajedno sa svojom porodicom, preselio se u rodno selo Zardab i tamo živio 16 godina. On je savjetovao seljane o pitanjima vezanim za usjeve i dijelio je svoje prosvetljene i demokratske ideje. Iako je Hasan Bej živio izvan Bakua, i dalje je bio aktivno uključen u štampu.Tako je od 1880. do 1890. godine objavio mnoge popularne naučne članke na azerbejdžanskom i ruskom jeziku u novinama ,,Ziia,” ,,Kaskul,” ,,Kaspi,” ,,Novoie Obozreniie.” koje su bile smještene u Bakuu i Tiflisu. U posljednjim godinama života bio je na službenoj dužnosti u prosvjetiteljskoj službi u gradskoj dumi Baku i vodio škole u Bakuu i okolnim selima. Hasan Bej je čitav život radio za ljude i nikada ih nije uvrijedio. Rekao je: “Ne tražite zahvalnost, nagrade za vaš rad, pohvale, itd. Radite za ljude, oni će vas pratiti i cijeniti. Za to, prvo morate steći njihovo povjerenje”. On je volio mlade ljude koji su ga pratili više od svoje djece. Prva predstava o životu muslimana učinila ga je beskrajno sretnim. Dokle god je mogao hodati, nikada nije propustio ni jednu predstavu koju je izvela mlada turska trupa. Ugledni azerbajdžanski kompozitor Uzeir Hadžibejli nikada nije zaboravio Hasan Bejovu rijec. On je rekao: “Napiši predstavu koja će navesti učesnike da je pročitaju.” Hasan je veoma želio da čuje azerbejdžansku operu. Ova želja je realizovana prekasno. Prva opera na Orijentu, ,,Lejla i Majnun” Uzeira Hadžibejlova, postavljena je nakon smrti Hasana Beja. Godine 1905., kada izbija sukob između Jermenaca i Muslimana, Hasan Bej je učinio sve što je mogao da ukloni sjemenje neprijateljstva posijano između ova dva naroda. On je otvoreno izjavio i dokazao da je sve to rezultat vladavine režima. Međutim, 1905. godine, on je nastavio svoje kulturne aktivnosti tako što je pisao za progresivne novine ,,Haiat” .
U svojim člancima on je pozvao na kulturno ujedinjenje muslimana u Rusiji i na uspostavljanje jedinstvenog turskog jezika koji će osigurati napredak i društveni razvoj, pomažući muslimanima da se odmaknu od tradicije pisanja na persijskom i arapskom jeziku, koji su, po Zardabi, korišteni od muslimanskog sveštenstva gladnog moći, da bi širili reakcionizam i konzervativizam. Hasan bej je nastavio i svoje aktivnosti u Gradskoj dumi u Bakuu. Čuveni lik prosvetiteljstva i istaknuti mislilac je takođe bio aktivni učesnik prvog Kongresa azerbejdžanskih nastavnika održanog u Bakuu 1906. godine. Hasan Bej Zardabi je naporno radio na svojim naučnim aktivnostima i, preopterećen i iscrpljen, preminuo 28. novembar 1907. godine. Od 5. jula 1991., dana kada je štampan prvi broj Azerbejdžanskog, lista ,,Akindži” 22. jula – označen je kao profesionalni praznik za novinare u Azerbejdžanu. Uredbom Kabineta ministara Republike Azerbejdžan od 7. maja 2019. godine Hasan Bej Zardabi uvršten je na listu autora koji su proglašeni ličnostima od značaja za kulturni identitet Azerbejdžana. Hasan Bej Zardabi danas se smatra jednim od osnivača modernog azerbejdžanskog novinarstva i pozorišta. Državni univerzitet Ganja dobio je ime po Hasanu Bei Zardabiju. Prirodnjački muzej Azerbejdžana je dobio ime po Hasanu Bej Zardabiju. Pisac-publicist Sona Valijeva je autor romana ,,Svijetli put” ( 2016 ), koji govori o aktivnostima Zardabija.