Redakcija Zaim Azemović, Tajnovid, Rožaje 1994.
Prvi utisak koji se nameće čitajući knjigu Tajnovid Zaima Azemovića je njena neobična i složena faktura kojom je ostvaren životopis šejha Muhameda Užičanina, jednog od učenijih ljudi svoga doba, čovjeka koga su krasile visoke moralne vrijednosti, nadasve pravdoljubivost, razboritost i mudrost, u vrijemenu u kome su carovali: pohlepa, zavist, intrige i napravda. U oblikovanju ovog životopisa autor se koristio nekolikim postupcima, tako da ovo, iako obimom ne veliko djelo, sadrži u sebi elemente romana (romansirane biografije) elemente narodnog predanja i mita, esejističke elemente, i na kraju elemente dokumentarne proze. Možemo reći da je Azemović, uglavnom, dosta prirodno i neusiljeno povezao sve te elemente koji čine njegovu knjigu, vješto prelazeći iz jednog manira pripovjedanja u drugi.
Opredjeljujući se za prilično divergentan pristup ovoj temi, varirajući i uspostavljajući ravnotežu i sklad među njenim djelovima, Azemović je uspio da s više aspekata približi i učini životnijom ne samo jednu značajnu ličnost iz historije i tradicije muslimanskog naroda, nego da nam dočara njeno vrijeme, da ga situira u kontekstu istorijskih zbivanja i približi današnjem čitaocu. Autor je bilo kojim pojedinačnim postupkom (od ovih koje smo nabrojali) mogao doći do određenog rezultata, bilo da napiše klasični roman, bilo da napiše esej i naučno (historijski) osvijetli ovu ličnost i njeno vrijeme, ali se, po svemu sudeći, nije mogao oteti obilju raznorodne građe koja se nudila kao: usmena tradicija, narodna priča i mit, ili, iako šturi ali pouzdani tragovi u historiografiji o šejhu Muhamedu Užičaninu; na kraju i njegove čuvene “Poslanice” beogradskom valiji Muhamed-paši, i svima koji su predstavljali tadašnju tursku vlast u Beogradu.
Kratko ću zadržati vašu pažnju na svakom od ovih postupaka. Tamo gdje autor želi da dinamizira radnju, rado pribjegava romanesknim efektima pripovijedanja. To se najčešće ogleda u kratkim i motivisanim dijalozima, koji su uslovljeni nekom izuzetnom životnom situacijom, u kojoj treba reći mudru riječ ili učiniti hrabar korak. Tek što stvori dramsku atmosferu i pusti mašti na volju, pisac je prekida esejističkim elementima, navodima iz neke knjige, pričom ili mitom, kao da se uplašio da se nije suviše odaljio od onoga što mu se nudilo kao građa za ovo djelo. Tada prosto žalimo što pisac nije izdržao u daljem razvijanju sugestivnih i upečatljivih umjetničkih slika i zanimljivih dijaloga, koji, bez sumnje, znače veći domet i rezultat umjetničkog stvaranja. Ovdje je sadržana i jedina dilema u odnosu na mogućnosti i stvaralačke postupke kojim je ostvareno ovo djelo. No to je neprikosnoveno pravo autora i u njega ne treba dirati. Drugi postupak unošenja predanja, legende, mita, i uopšte muslimanske tradicije, otkriva nam stvaraoca koji do tančina poznaje i razumije narodnu dušu, njegovu psihologiju, običaje i tradiciju; koji se suvereno kreće kroz prostor i vrijeme imanentno ovom djelu, i time ga nesumnjivo čini uvjerljivijim, bližim i zanimljivijim. Mnoge narodne priče, izreke i drugi oblici narodnog stvaranja, koje i nijesu morale biti vezane uz glavnu ličnost i junaka ovog djela, šejh Muhameda Užičanina, našle su jaku, istorijski uslovljenu, ali tragičnim krajem i sudbinom izdvojenu ličnost, kojoj pristaju, koju upotpunjavaju neobičnim, često mitskim sadržajima, čineći je univerzalnom i stvarnom.
O trećem postupku, najčešće kao citate na početku pojedinih poglavlja, autor navodi odlomke iz objavljenih radova, kao što su prilozi: Tihomira Đorđevića, dr Radmile Tričković, Derviša Korkuta, Muhameda Handžića, dr Nazima Šabanovića, Omera Mušica, dr Muhameda Hadžijahića, dr Ejupa Mušovića, kao i druge odlomke iz časopisa i dokumenata o šejhu Muhamedu i njegovom životu. Azemović je očigledno tragao za relevantnom naučnom podrškom u osvjetljavanju ovog lika, iako ovaj segment, s umjetničkog stanovišta, najviše odudara od romaneskne strukture djela u kojoj je ona dobrim dijelom ostvarena. Narodno predanje (priče, mitovi, legende i mudre izreke) našle su svoje adekvatno mjesto, i rekli bismo čine finu poetsko-mitsku potku kojom su gusto i slikovito premrežene ljudske i moralne vrednosti šejh Muhameda. Najzad tri ”Poslanice” koje je uputio šejh Muhamed, osionim i zulumćarskim beogradskim valijama i pašama, koje je potpisivao kao “Sluga siromašnih, Muhamed, poznat kao užički šeh”, čine obrazac i kodeks visoke moralnosti, pravde i postupanja s nezaštićenim narodom (bio on pravoslavna ili muslimanska sirotinja), onako kako je zakone onog vremena i vjerske kanone poimao i sprovodio ovaj istinoljubivi i pravični čovjek. “Poslanice” nijesu samo moralna osuda korupcije i pohlepe, intriga i podvala, nasilja i zulumćarstva, već su u isto vrijeme obrazac etičnosti, mudrost i razboritost pretočena iz života i zakona u žestoku i otvorenu kritiku i optužbu. One ne samo svojim iznenađujuće hrabrim i oštrim sadržajem, već jezikom i stilom kojim su napisane, čine čast i ponos našem čovjeku u ondašnjoj turskoj carevini.
Na kraju, valja odgovoriti šta smo dobili knjigom “Tajnovid” Zaima Azemovića. Dobili smo dosta. Jedan izuzetan roman (romansiranu biografiju), jedan solidan esej, jedan antologijski izbor narodne mudrosti i predanja i, na kraju, integralne tekstove “Poslanica” šejh Muhameda Užičanina, i sve to u prirodnom i neraskidivom jedinstvu koje tvori složenu strukturu, umjetničku, ali i historijsku vrijednost ovog djela. Ne možemo se oteti utisku, a to je u ovoj knjizi kulminiralo, da je Azemović i ovim djelom ostao dosljedan sebi, svom humanističkom i ljudskom angažmanu, poimanju literature i svega o čemu piše, kao vječne mudrosti i pouke života. Zato se i ovom Azemovićevom knjigom afirmišu humanost i čojstvo, visoko rangiraju vrlina i žrtva, nasuprot zlu i nasilju.
Pri kraju ovog djela autor se, možda i nesvjesno poistovjećuje s rezonerom koji sto godina nakon šejhove smrti priča Huršid-paši Bagdadliji životopis šejh Muhameda Clžičanina, ali i životopis svoga zavičaja:
,,Ali, čestiti pašo, u ovoj kući, gdje ste bili na konaku, ima čovjek od pera, Vasvi Ganić, koji je skupljao podatke iz knjiga i usta naroda o šejh Muhamedu, koga u narodu nazivaju još i šehid, šejh Muhamed, i koji će vam opširno o njemu ispričati.”
Dovedoše i predstaviše paši mladića crne kovrčave kose i zanesenih očiju, čiji se dah predvajao dok su riječi vrludale čas u predjele istorije, čas u oblast islamske mistike i filozofije, pa opet u treperave predjele poezije između neba i zemlje i koji paši ispriča sve ovo što smo mi ispričali u ovoj knjizi i pročita mu poslanice šejha koje smo mi ovdje donijeli…
Ili:
,,Eto, čestiti pašo, to je dio povijesti koji je dopro do mojih ušiju i do moga pera. Zato neka mi oprosti Allah i svete sjeni za manjkavost znanja i obavještenja o događajima prošlosti čiji svjedok nijesam bio, za pričanje o ličnostima koji nijesu bili moji savremenici i poznanici, za pretpostavke o pojavama koje se skrivaju iza vela i uzmiču graničnim moćima saznanja ljudskog uma. Za grijeh da ne oskrnavim tajnu… Ali, uhar je ako jedno sjajno zrno iznesemo iz tame neznanja i zaborava…”
Budući da je “Tajnovid” Zaima Azemovića tek izašao iz štampe (događaj je i to što je pečatan/štampan u Rožajama), da se na njemu još nije osušila štamparska boja, nastojao sam da izbjegnem bilo kakvo prepričavanje sadržine, rizikujući da ovo kratko predstavljanje bude suhoparno i nezačinjeno mislima i pasažima iz ove nesvakidašnje knjige, da bi ugođaj vašeg prvog čitanja bio nov i zanimljiv!
